Daniel Goleman o saosjećajnosti

Daniel Goleman, autor Emocionalne inteligencije, se pita zašto nismo češće saosjećajni.

Znate, iznenađen sam time što je saosjećajnonst
jedna od implicitnih tema TED-a.

Veoma potresne demonstracije koje smo vidjeli:

HIV u Africi, predsjednik Klinton sinoć...

Htio bih da pridodam malo kolateralnog razmišljanja,

o saosjećanju i da ga spustim sa globalnog na jedan niži (lični) nivo.

Ja sam psiholog, ali budite uvjereni,

da ga nećemo spuštati ispod pojasa.

(smijeh)

Nedavno je urađena jedna studija

na Princeton Theological Seminary koja govori o tome zašto

iako nam se pružaju mnogobrojne mogućnosti da pomognemo,

nekad to činimo, a nekad ne.

Grupi studenata teologije na Princeton Theological Seminary

dodijeljeno je da održe po jednu propovijed

na zadatu temu.

Polovini ovih studenata je zadata

parabola dobrog Samarićanina

čovjeka koji bi zastao

da pomogne strancu u nevolji pokraj puta.

Drugoj polovini su zadate nasumične bibilijske teme.

Onda je jednom po jednom rečeno da odu u drugu zgradu

i tamo održe svoju propovijed.

Na putu do druge zgrade,

svi oni bi prošli pored pognutog čovjeka koji stenje,

čovjeku kojem očigledno treba pomoć. Pitanje je: da li su stali da pomognu?

Još interesantnije pitanje je:

Da li je to imalo ikakve veze sa tim što su razmišljali o paraboli

o dobrom Samarićaninu. Odgovor: Ne, uopšte.

Ispostavilo se da je o tome da li će stati

i pomoći strancu u nevolji

odlučilo u kolikoj su se se žurbi našli -

da li su osjećali da kasne, ili su utonuli

u temu o kojoj su trebali govoriti.

Mislim da je ovo tvrdnja naših života:

ne iskorištavamo svaku priliku da pomognemo,

jer je fokus naše pažnje pogrešno usmjeren.

Postoji nova oblast neurologije - socijalna neurologija.

Oni proučavaju električnu spregu u mozgovima dvije osobe

koja je aktivna kada oni interaguju.

I novo, neurološko, poimanje saosjećajnosti

je da je podrazumijevano pomoći.

Što će reći, ako se posvetimo drugoj osobi

automatski osjećamo empatiju, automatski saosjećamo.

Postoje tri novoidentifikovana neurona - neuroni ogledala,

koji se ponašaju kao neuro Wi-Fi, aktivirajući u našem mozgu

iste oblasti koje su aktivne u mozgu sagovornika. Mi "sa"-osjećamo automatski.

I ako je osoba sa kojom komuniciramo u nevolji, ako pati,

mi smo automatski spremni da pomognemo. Barem je takva tvrdnja.

Ali onda se postavlja pitanje: Zašto ne mi?

I ja mislim da ovo govori spektru

koji ide od kompletne samo-preokupiranosti

do primjećivanja, empatiziranja i saosjećanja.

I prosta činjenica je da, ako smo preokupirani sobom,

ako smo prezauzeti, kao što i jesmo tokom dana,

mi zaista i ne primjećujemo druge.

I u ta razlika između fokusa na sebi i drugima

može biti vrlo suptilna.

Prije neki dan sam sređivao porezske papire, i došao sam do tačke

gdje je potrebno napisati sve donacije koje sam dao,

u tom trenutku osjetih otkrovenje - naišao sam na ček

Seva fondaciji i sjetih se, čovječe

moj prijatelj Leri Brilijant bi bio oduševljen

ako bih dao novac Sevi.

Onda sam shvatio šta sam dobio dajući

narcistično zadovoljstvo - osjećao sam se dobro.

Onda sam počeo da razmišljam o ljudima u Himalajima

koji bi dobili operaciju katarakte, i shvatio sam

da sam prošao put od ove narcistične samo-preokupiranosti

u altruističku radost, osjećanje blagosti

prema ljudima kojima će biti pružena pomoć. Mislim da je ovo veliki motivator.

Ali razlika između fokusiranja na sebe

i fokusiranja na druge

je razlika na koju treba obratiti pažnju.

Možete ovo vidjeti u velikim količinama u svijetu zabavljanja.

Bio sam skoro u suši restoranu

i načuo sam dvije žene kako govore o bratu jedne od njih,

koji je bio neženja. I ova žena kaže,

"Moj brat ima problema da nađe djevojku za izlazak,

pa je otišao na jedan od onih speed-dating sastanaka". Ne znam da li vam je taj pojam poznat?

Žene sjede za stolovima i muškarci idu od stola do stola,

i na svakom stolu stoji tajmer. Kada prođe pet minuta BINGO

razgovor se završava i žena može da odluči

da li će da dâ svoj broj ili email adresu muškarcu.

I, kako ova žena kaže,

"Moj brat nikad nije dobio broj telefona. I ja znam upravo zašto.

Onoga trenutka kad sjedne za sto, on počne da non-stop govori o sebi,

ne zanima ga njegova sagovornica."

I istraživao sam u Sunday Styles sekciji

New York Timesa, tražeći priče o brakovima --

zato što su veoma interesantne -- i stigao sam do braka

Alice Charney Epstein. I ona kaže

da kad se zabavljala,

ona je imala jednostavan test za svoje partnere.

Test je bilo koliko vremena prođe od trenutka kad se vide,

dok on nešto ne upita

sa riječju "ti" u rečenici.

I, očigledno, Epstein je položio test - odatle i članak.

(smijeh)

Ne, to je.. -- samo jedan mali test

isprobajte ga na žurkama.

Ovdje na TEDu ima dosta dobrih prilika.

Harvard Business Review je skoro objavio članak nazvan

"Ljudski moment", o tome kako se uspostavlja pravi kontakt

sa osobom na poslu. I oni kažu da

je fundamentalna stvar koju treba da uradite je da isključite BlackBerry,

zatvorite laptop, probudite se iz sanjarenja

i posvetite pažnju osobi.

Pojavila se u engleskom jeziku nova kovanica

za trenutak kad osoba sa kojom smo isuče BlackBerry

ili se javi na telefon, i kada iznenada nestanemo.

Riječ je "pizzled": kombinacija "pizzled" i "pissed off".

(smijeh)

Mislim da je prilično dobar termin. Naša empatija je ono

što nas razdvaja od Makijavelista i sociopata.

Moj zet je ekspert u hororu i teroru --

napisao je Anotiranog Drakulu, Osnove Frankenštajna --

odrastao je na Chauceru,

ali je rođen u Transilvaniji

i mislim da je to malo uticalo na njega.

U svakom slučaju, u jednom trenutku, moj zet Leonard je

odlučio da napiše knjigu o serijskom ubici.

Ovo je čovjek koji je terorisao u neposrednoj nam blizini

prije mnogo godina. Bio je poznat kao Davitelj iz Santa Cruza.

I prije no je uhapšen, ubio je svoju babu, svog dedu,

majku i pet kolega na UC Santa Cruz.

Moj brat ode da intervjuiše ovog ubicu

i shvati, kad ga je upoznao

da je ovaj lik apsolutno zastrašujući.

Za početak čovjek ima preko dva metra.

Ali ovo nije najstrašnija stvar na njemu.

Najstrašnije je to što je njegov IQ 160: potvrđeni genije.

Ali nema korelacije između inteligencije i emocionalne empatije,

saosjećanja sa drugima.

Oni se nalaze u različitim djelovima mozga.

U jednom trenutku, moj zet skupi snagu

da pita jedno pitanje koje ga je zaista interesovalo.

A to je: "Kako si mogao?"

"Osjećaš li imalo sažaljenja prema svojim žrtvama?"

Davitelji su veoma intimne ubice.

I davitelj odgovara, vrlo činjenično,

"O, ne. Da sam osjetio bol ne bih mogao to da učinim.

Morao sam taj dio da isključim. Morao sam taj dio da isključim."

Mislim da je to veoma zabrinjavajuće.

U neku ruku, razmišljao sam o tome kako i mi to činimo.

Kada se preokupiramo sobom u nekoj aktivnosti,

mi zaista isključujemo taj dio ako postoji druga osoba.

Razmišljajte o odlasku u trgovinu i mislite o mogućnosti

saosjećajnog potrošača.

Sada, kako je BIll McDonough pokazao,

stvari koje kupujemo imaju skrivene konsekvence.

Svi mi smo nenamjerne žrtve kolektivne slijepe mrlje.

Ne primjećujemo i ne primjećujemo da ne primjećujemo

toksične molekulie koje ispušta tepih ili presvlake na sjedištima.

Ili ne znamo je li ta tkanina tehnološki

ili fabrički nutrijent; može li se ponovo iskoristiti

ili završi na deponijama? Drugačije rečeno,

ne razmišljamo o ekološkom i javnom zdravlju

i društveno-ekonomskim posljedicama

stvari koje kupujemo.

U neku ruku, sama soba je slon u sobi,

ali mi ga ne vidimo. I postajemo žrtve

sistema koji nas upućuje na pogrešnu stranu. Razmislite o ovom.

Ima jedna divna knjiga koja se zove

Stvari: Skriveni život svakodnevnih objekata.

Ov knjiga govori o priči koja stoji iza nečega kao što je majica.

Govori o tome gdje je uzgajan pamuk

đubriva koja su korišćena i posljedice

koje je imalo na zemljište. Spominje se, na primjer,

da je pamuk jako otporan na tekstilne boje;

oko 60 posto se ispere i ode u kanalizaciju.

A poznato je mnogim epidemiolozima da djeca

koja žive blizu tekstilne industrije često boluju od leukemije.

Bennet and Company, koja snabdijeva Polo.com,

Victoria's Secret - oni, zato što je njihov direktor, koji je svjestan ovoga,

u Kini je formirao zajedničku firmu sa njihovim proizvođačima boje

da se postara da njihove otpadne vode

budu propisno prečišćene prije nego se vrate u rijeke.

Za sada nam nije pružena mogućnost da izaberemo plemenite majice

nad ne-plemenitim. Šta bi bilo potrebno da se tako nešto ostvari?

Pa, razmišljao sam o tome. Kao prvo,

postoji nova elektronska tehnologija taovanja koja omogućava da bilo koja radnja

zna cijelu istoriju bilo kojeg artikla na rafovima.

Možete da pratite prozivod do fabrike. Kada to uradite

možete pogledati proces proizvodnje

i ako je proces proizvodnje prihvatljiv

možete je označiti kao takvu. Ako to nije slučaj

možete otići -- danas, možete otići u bilo koju radnju,

skenirati bar kod

koji vas odvede na sajt.

To već postoji za ljude sa alergijom na kikiriki.

Taj sajt vam može pružiti informacije o tom objektu.

Drugim riječima, na mjestu kupovine,

možemo napraviti čin saosjećanja.

Postoji izreka u svijetu informacionih tehnologija

na kraju krajeva svi će znati sve.

A pitanje je: Hoće li to promijeniti nešto?

Nekada davno, kada sam radio za New York Times,

bilo je to osamdesetih, napisao sam članak

o tome šta je novi problem New Yorka --

to su bili beskućnici na ulicama.

I proveo sam par nedjelja prateći socijalne radnike

koji su pomagali beskućnicima. I shvatio sam da vidjevši te ljude

njihovim očima da su većina njih psihijatrijski pacijenti

koji nisu imali kuda otići. Imali su dijagnozu.

To me je probudilo iz urbanog transa u kojem sam se nalazio,

kada vidimo u prolazu nekoga koje beskućnik

ono što je u periferalnom vidu ostaje tamo.

Ne primjećujemo i stoga ne djelamo.

Nekoliko dana kasnije -- bio je petak -- na kraju dana,

sišao sam u metro. Bio je špic

hiljade ljudi je jurilo niz stepenice.

Iznenada, dok sam silazio niz stepenice

primijetio sam čovjeka onesviješćenog po strani,

bez majice, bez pokreta, i ljude koji su ga naprosto gazili --

stotine i stotine ljudi.

I pošto je moj gradski trans bio malčiče oslabljen,

zastao sam da pomognem.

Čim sam stao još desetak drugih ljudi

priteklo je u pomoć

Saznali smo da je Hispano, nije govorio engleski,

nije imao para, lutao je ulicama danima, gladujući,

i onesvijestio se od gladi.

Istog trenutka neko je otišao da donese sok,

neko je kupio hot dog, a neko je doveo policajca na dužnosti.

Čovjek je bio na nogama u istom trenutku.

A sve što je bilo potrebno je primijetiti.

I zato sam optimističan.

Hvala vam puno.

(aplauz)