Zašto nismo suosjećajniji?

Daniel Goleman, autor Emocionalne inteligencije, propitkuje zbog čega nismo sućutni češće no što jesmo.

Znate, iznenadilo me da je jedna
od implicitnih tema TED-a - sućut.

Upravo smo vidjeli vrlo dirljiva predstavljanja:

HIV u Africi, predsjednik Clinton sinoć.

Ako se slažete, volio bih da pokušamo
lateralno razmišljati

o sućuti, i s globalne je razine
dovedemo na osobnu.

Ja sam psiholog, ali ne brinite,

nećemo o falusima.

(Smijeh)

Nedavno je provedeno vrlo važno istraživanje

na Princetonskom bogoslovnom fakultetu,
koje nam govori o tome zašto,

iako svi imamo toliko prilika da nekome pomognemo,

katkad to činimo, a katkad ne.

Skupini studenata na
Princetonskom teološkom fakultetu

rečeno je da će za vježbu održati propovijed

i svakome je bila zadana tema propovijedi.

¸Polovici studenata zadana je tema

prispodobe o milosrdnom Samaritancu:

o čovjeku koji je zastao kako bi neznancu u --

kako bi pomogao neznancu u potrebi,
kraj ceste.

Polovici su slučajnim odabirom zadane biblijske teme.

Zatim im je, jednom po jednom,
rečeno da idu u drugu zgradu

i održe svoje propovijedi.

Dok su iz prve zgrade prelazili u drugu,

svaki je od njih prošao pokraj čovjeka,
pognutog i stenjućeg,

nesumnjivo u potrebi.
Pitanje je: Jesu li zastali da bi mu pomogli?

Još je zanimljivije pitanje:

Je li bilo bitno to što su
razmatrali prispodobu

o milosrdnom Samaritancu?
Odgovor: Ne, uopće ne.

Ono što se ispostavilo važnim u tome
hoće li netko zastati

i pomoći neznancu u potrebi

bilo je to u kojoj su mjeri
oni smatrali da su u žurbi --

Jesu li imali osjećaj da kasne,
ili su bili obuzeti

razmišljanjem o onome
o čemu će govoriti?

I to je, po mom mišljenju, manje lijepo
obilježje naših života:

ne koristimo svaku prigodu da bismo pomogli,

jer nam je fokus u pogrešnom smjeru.

U znanosti o mozgu nalazimo novo polje -
socijalnu neuroznanost.

Ona proučava sklopove u mozgovima dvoje ljudi,

koji se aktiviraju tijekom njihove interakcije.

Nova razmišljanja o sućuti, što
potječu iz socijalne neuroznanosti,

kažu da smo u osnovi podešeni
da pomažemo drugima.

Drugim riječima, obratimo li se drugoj osobi,

istog trenutka postajemo empatični,
suosjećamo s njima.

Postoje ti novootkriveni neuroni,
zrcalni neuroni,

koji djeluju kao neurološki Wi-Fi,
aktivirajući u našemu mozgu

upravo ona područja koja su aktivirana u njihovom.
Istog trenutka suosjećamo.

A ako je toj osobi potrebna pomoć,
ako ona pati,

mi smo joj istog trenutka spremni pomoći.
Tako se, barem, tvrdi.

No, ostaje pitanje:
Zašto se ne ponašamo tako?

Mislim da ovo govori o spektru

koji ide od potpune zaokupljenosti sobom,

do zamjećivanja, do empatije i do sućuti.

Jednostavna je činjenica da,
fokusiramo li se na sebe,

ako smo prezauzeti
kao što često jesmo tijekom dana,

drugoga, zapravo, baš i ne primjećujemo.

Ova razlika između usmjerenosti
na sebe i na drugoga

može biti vrlo istančana.

Neki sam se dan bavio svojim poreznim davanjima
i u nekom sam trenutku

pregledavao sve donacije koje sam dao,

i razotkrilo mi se -- naišao sam na potvrdu uplate

Zakladi Seva i primijetio da sam pomislio:

Čovječe, moj prijatelj Larry Brilliant
bit će doista sretan

da sam dao nešto novca Sevi.

Potom sam uvidio da je ono
što ja davanjem dobivam

narcistički šut -- sviđam se samom sebi.

Zatim sam počeo razmišljati o ljudima na Himalaji

kojima će se pomoći u vezi s očnim mrenama,
i shvatio sam

da sam od svojevrsne narcistične
usmjerenosti na sebe

došao do nesebične radosti,
do toga da se dobro osjećam

zbog ljudi koji dobivaju što im je potrebno.
Mislim da to jest motivirajuće.

No, to razlikovanje između usmjeravanja
na same sebe,

odnosno na druge,

ono je na što nas sve pozivam da obratimo pažnju.

U većim razmjerima to možete vidjeti
u kontekstu ljubavnih spojeva.

Nedavno sam bio u sushi-restoranu

i načuo sam razgovor dviju žena
o bratu jedne od njih,

samac je bio.
I jedna od njih kaže:

"Moj si brat ne može naći djevojku,

pa se sad okušava u brzinskim spojevim."
Ne znam znate li što je brzinski spoj?

Žene sjede za stolovima,
a muškarci idu od stola do stola;

imate sat i zvono,
i svakih pet minuta - bingo! -

razgovor završava i žena može odlučiti

hoće li muškarcu dati svoj
telefonski broj ili e-adresu,

kako bi se kasnije mogli čuti.
I žena kaže:

"Moj brat nikad nije nabavio nikakav kontakt,
i ja točno znam zašto.

Čim sjedne, on počne non-stop govoriti o sebi!

Nikad ga ništa o ženi ne zanima."

Istraživao sam nešto podlistak
u The New York Timesu -

Sunday Styles - proučavajući one
zakulisne bračne priče --

jer jako su zanimljive --
Naišao sam na brak

Alice Charney Epstein.
Rekla je

da je, dok je još aktivno izlazila,

koristila jedan jednostavan test.

Radilo se o sljedećem:
od trenutka susreta,

koliko je vremena muškarcu
potrebno da joj postavi pitanje

koje u sebi sadrži riječ "ti".

Čini se da je Epstein prošao test s "odličnim",
jer otud i članak.

(Smijeh)

E sad, ovo je mali test

kojeg biste trebali iskušati
na nekoj zabavi.

Ovdje, na TED-u, ima sjajnih prilika.

U Harvard Business Reviewu
nedavno je objavljen članak pod nazivom

"Trenutak ljudskosti";
o tome kako uspostaviti stvaran kontakt

s osobom na poslu.
I rekli su, dakle, da je

osnovno što trebate učiniti - isključiti svoj
BlackBerry,

zatvoriti svoj laptop,
okončati svoje dnevno sanjarenje,

i punu pozornost posvetiti osobi.

Postoji nova kovanica
u engleskom jeziku,

a opisuje trenutak kad osoba s kojom smo u društvu
izvuče svoj BlackBerry

ili se javi na mobitel,
a mi iznenada više ne postojimo.

Riječ je - "zbukan".
Spoj "zbunjenog" i "nadrkanog".

(Smijeh)

Mislim da je vrlo prikladna.
Naša empatičnost, naše usklađivanje s drugim,

ono je što nas razlikuje od
makijavelista ili sociopata.

Moj šogor je stručnjak
za stravu i užas.

Napisao je Tumačenje Drakule,
Suštinu Frankensteina;

obrazovan je kao tumač Chaucera, ali

rođen je u Transilvaniji

i vjerujem da je to pomalo i utjecalo na njega.

Kako bilo, u jednom je trenutku
moj šogor, Leonard,

odlučio napisati knjigu o serijskom ubojici.

Čovjek je to koji je, prije mnogo godina,
terorizirao naš životni prostor.

Bio je poznat kao "Davitelj iz Santa Cruza".

Prije no što je uhićen,
ubio je svoju baku i djeda,

svoju majku i petero kolega
s Kalifornijskog sveučilišta u Santa Cruzu.

Stoga moj šogor odluči
intervjuirati tog ubojicu i,

u trenutku susreta s njime, shvati

da je taj tip apsolutno zastrašujući.

Jedan je razlog taj što je
visok gotovo 2.10 m.

No, to nije i najstrašnije u vezi s njime.

Najstrašnije je to što mu je kvocijent inteligencije 160; tip je potvrđeni genij.

Međutim, nulta je korelacija između
inteligencije i emocionalne empatije,

suosjećanja s drugom osobom.

Različiti dijelovi mozga ih nadziru.

U jednom trenutku, moj je šogor
smognuo hrabrosti

postaviti mu pitanje na koje je
istinski želio znati odgovor,

a to je: "Kako ste to mogli učiniti?

Niste li osjećali nimalo sažaljenja za svoje žrtve?"

Bila su to vrlo prisna ubojstva -
davio je svoje žrtve.

A davitelj na to doslovno i činjenično odgovori:

"O, ne. Da sam osjećao stres, ne bih to mogao učiniti.

Taj sam dio sebe morao isključiti.
Taj sam dio sebe morao isključiti."

Smatram da je to vrlo zabrinjavajuće,

i ja sam, na izvjestan način,
razmišljao o tom isključivanju dijela sebe.

Kad se usredotočimo na sebe u kakvoj god aktivnosti,

mi isključujemo taj dio sebe
ako je u blizini druga osoba.

Razmislite o kupnji, i razmislite o mogućnostima

sućutnog konzumerizma.

Upravo sad, kao što je istaknuo Bill McDonough,

predmeti koje kupujemo i rabimo
sadrže skrivene posljedice.

Svi smo mi nehotične žrtve
kolektivne slijepe pjege.

Ne primjećujemo i ne primjećujemo
da ne primjećujemo

otrovne molekule što ih odašilje tepih
ili tkanina na sjedalima.

Ne znamo je li ta tkanina tehnološki

ili proizvodni nutrijent.
Može li se ponovno koristiti

ili jednostavno završava na odlagalištu?
Drugim riječima,

nesvjesni smo ekoloških
i javnozdravstvenih posljedica,

te posljedica po društvenu i ekonomsku pravičnost,

a što ih uzrokuju predmeti koje kupujemo i rabimo.

Na neki način, i soba sama je
slon u sobi,

ali mi to ne vidimo.
I postajemo žrtve

sustava koji nam pokazuje u drugom smjeru.
Razmislite o sljedećem.

Ima jedna čudesna knjiga zvana

Stvari: Skrovit život svakodnevnih predmeta.

Prikazuje pozadinu nečega poput
majice kratkih rukava.

Prikazuje gdje je sve pamuk uzgajan,

i gnojiva koja su korištena, i njihov

utjecaj na tlo.
Spominje se, primjerice,

da je pamuk vrlo otporan na bojila;

oko 60% ispire se i dolazi u otpadne vode.

A epidemiolozi znaju da su djeca

koja žive blizu tekstilnih pogona
sklonija obolijevanju od leukemije.

Postoji tvrtka - Bennett and Company -
koja opskrbljuje Polo.com,

Victoria's Secret. -- oni su,
zbog svojeg direktora koji je svjestan ovoga,

u Kini krenuli u zajednički pothvat
sa svojim pogonima za proizvodnju bojila

kako bi osigurali da će otpadne vode

biti primjereno zbrinjavane
prije no što se vrate u podzemne vode.

U ovom trenutku, nemamo mogućnosti
odabrati majicu izvrsnih svojstava

umjesto one bez njih.
Što bi onda bilo potrebno za to?

Razmišljao sam malo.
S jedne strane,

postoji nova elektronska tehnologija za obilježavanje,
koja svakoj trgovini dopušta

uvid u čitavu povijest svakog predmeta
na njenim policama.

Možete ih popratiti unatrag sve do tvornice.
Jednom kad u tome uspijete,

možete sagledati i proizvodne procese

korištene u njihovoj izradi, i,
ako su izvrsni,

možete ih tako i obilježiti.
Odnosno, ako nisu toliko izvrsni,

možete ući u -- danas -- ući u koju god trgovinu,

staviti čitač na dlan i onda na bar-kod,

što će vas odvesti na internetsku stranicu.

Imaju to za ljude alergične na kikiriki.

Na internetskoj biste stranici mogli naći
podatke o tim predmetima.

Drugim riječima, u trenutku kupnje,

mogli bismo biti sposobni i za sućutan izbor.

Postoji izreka u svijetu informacijskih znanosti:

U konačnici, svatko će znati sve.

A pitanje je: Hoće li nam to donijeti išta vrijedno?

Prije nekog vremena, dok sam radio za
The New York Times -

bilo je to u 80-ima - napisao sam članak

o onome što je tad bio novi problem
u New Yorku.

Bili su to beskućnici na ulicama.

Proveo sam par tjedana hodajući okolo
sa socijalnim radnicima

koji su obilazili beskućnike.
Vidjevši beskućnike iz njihove perspektive,

shvatio sam da su oni gotovo svi
psihijatrijski pacijenti

koji nisu imali kamo otići.
Imali su dijagnozu.

To me prodrmalo iz mog urbanog transa u kojemu,

kad ugledamo nešto, kad prolazimo
pokraj nekoga tko živi na ulici,

na periferiji našeg vida,
on i ostaje na periferiji.

Ne primjećujemo i stoga i ne djelujemo.

Jednog dana nedugo nakon toga -
bio je petak - krajem dana,

spuštao sam se u podzemnu;
u doba najveće prometne gužve.

Tisuće su se ljudi kretale prema stubama.

Iznenada, dok sam silazio stubama,

zamijetio sam čovjeka koji se stropoštao na stranu,

bez košulje, nije se micao,
i ljudi su ga samo preskakali --

stotine i stotine ljudi.

Zbog toga što je moj urbani trans bio
donekle oslabljen,

zastao sam ne bih li otkrio što nije u redu.

Čim sam ja zastao, 5-6 drugih ljudi

ubrzo je okružilo tog čovjeka.

Otkrili smo da je bio hispanskog podrijetla,
uopće nije govorio engleski,

bio je bez novaca,
danima je lutao ulicama, gladovao,

i od gladi se onesvijestio.

Ubrzo je netko otišao po sok od naranče,

netko je donio hrenovku u pecivu,
netko doveo policajca.

Čovjek je začas ponovno bio na nogama.

Ali, sve što je bilo potrebno
bio je taj jednostavan čin zamjećivanja.

I stoga sam optimističan.

Hvala vam najljepša.

(Pljesak)