Moje očajničko putovanje s krijumčarima ljudi

Foto-novinar Barat Ali Batoor je živio u Afganistanu -- dok ga njegov riskantan posao nije prisilio da napusti zemlju. Ali Batooru, članu raseljene etničke skupine pod imenom Hazari, povratak u dom u Pakistanu se pokazao jednako tako opasnim. A pronalazak sigurnijeg mjesta za život nije bio tako jednostavan kao kupnja avionske karte. Umjesto toga, bio je prisiljen platiti krijumčarima ljudi i pridružiti se skupini azilanata koji su tražili spas na po život opasnom putovanju brodom. Dokumentirao je to užasno putovanje snažnim fotografijama.

Ja sam Hazar

i domovina mog naroda
je Afganistan.

Kao i stotine tisuća
druge Hazar djece,

rođen sam u prognanstvu.

Kontinuirani progon i djelovanje
protiv Hazara

prislili su moje roditelje da
napuste Afganistan.

Taj progon ima dugačku povijest
koja seže do 1800-ih,

i vladavine kralja Abdur Rahmana.

On je ubio 63 posto hazarskog
stanovništva.

On je gradio minarete njihovim rukama.

Mnogi Hazari su prodani u roblje,

a mnogi drugi su prebjegli u susjedne
zemlje, Iran i Pakistan.

Moji roditelji su također prebjegli
u Pakistan,

i nastanili se u Quetti,
gdje sam i ja rođen.

Nakon 11. rujna i napada na
Blizance,

imao sam priliku otići u Afganistan

prvi puta, sa stranim novinarima.

Imao sam samo 18 i dobio sam posao
prevoditelja.

Nakon četiri godine,

osjećao sam se dovoljno sigurno
da se stalno preselim u Afganistan,

i tamo sam radio
kao dokumentarni fotograf,

i radio sam na puno priča.

Jedna od najvažnijih priča koje sam
napravio

bila je o plešućim dječacima Afganistana.

To je grozna priča o
užasnoj tradiciji.

Uključuje mladu djecu
koja plešu za gospodare rata

i moćne ljude u društvu.

Ti dječaci su često oteti ili
kupljeni od svojih siromašnih roditelja,

i stvaljeni da rade kao seksualni robovi.

Ovo je Shukur.

On je otet u Kabulu od strane
gospodara rata.

Odveden je u drugu provinciju,

gdje je prisiljen raditi kao seksualni rob
za gospodara rata i njegove prijatelje.

Kada je ta priča objavljena u
Washinston Postu,

počeo sam dobivati smrtne prijetnje,

i bio sam prisiljen napustiti Afganistan,

kao i moji roditelji.

Zajedno s mojom obitelji
vratio sam se u Quettu.

Situacija u Quetti se dramatično
promijenila nakon što sam je napustio 2005.

Jednom mirno mjesto za Hazare,

se pretvorilo u jedan od
najopasnijih gradova u Pakistanu.

Hazari su ograničeni na dva mala područja,

i marginalizirani su društveno,
obrazovno i kažnjavaju se.

Ovo je Nadir.

Znao sam ga od svog djetinjstva.

Ranjen je kada je jegov kombi napadnut
od terorista u Quetti.

Kasnije je umro od zadobivenih ozljeda.

Oko 1.600 Hazara

je ubijeno u raznim napadima,

i oko 3.000 je ranjeno,

a mnogi od njih su trajno onesposobljeni.

Napadi na Hazar zajednicu će se
samo pogoršati,

tako da ne začuđuje da žele pobjeći.

Nakon Afganistana, Irana, Pakistana,

Australija je dom četvrte najveće
populacije Hazara na svijetu.

Kada je došlo vrijeme da se napusti
Pakistan,

Australija se činila očitim izborom.

Financijski, samo je jedno
od nas moglo otići,

i odlučeno je da ja idem,

u nadi da ako ja stignem na svoje
odredište sigurno,

ja bih mogao zaraditi da
mi se cijela obitelj pridruži.

Svi smo znali za rizike,

i koliko je zastrašujuće to
putovanje,

i sreo sam puno ljudi koji su
izgubili svoje voljene u moru.

To je bila očajnička odluka,
ostaviti sve iza sebe,

i nitko ne donosi
takve odluke jednostavno.

Da sam bio u mogućnosti
jednostavno odletjeti u Australiju,

to bi oduzelo manje od
24 sata.

Ali dobiti vizu je nemoguće.

Moje putovanje je bilo bitno duže,

bitno složenije,

i svakako opasnije,

putujući avionom u Tajland,

i onda cestom i brodom
do Malezije pa u Indoneziju,

plaćajući ljudima i krijumčarima
cijelim putem

i provodeći jako puno vremena
skrivajući se

uz strah da ću biti uhvaćen.

U Indoneziji sam se priključio grupi
od sedam azilanata.

Dijelili smo spavaću sobu

u gradu izvan Jakarte pod imenom Bogor.

Nakon što sam proveo tjedan u Bogoru,

tri moja cimera su krenula na opasan put,

a do nas su vijesti stigle
dva dana kasnije

da je tužni brod potonuo na morskoj ruti
za Božićne otoke.

Saznali smo kako su naša tri cimera --
Nawroz, Jaffar i Shabbir --

bili među tim nesretnicima.

Samo je Jaffar spašen.

Shabbir i Nawroz nisu nikada
kasnije bili viđeni.

To me navelo na razmišljanje,

činim li pravu stvar?

Zaključio sam kako nemam previše
izbora nego nastaviti.

Nekoliko tjedana kasnije, dobili smo
poziv od krijumčara

koji nas je upozorio kako je brod za
naše putovanje po moru spreman.

Tijekom noći su nas odveli do
našeg broda

u motornim čamcima,

i tako smo došli do starog ribarskog broda
koji je već bio pretrpan.

Bilo nas je 93-oje,

i svi smo bili ispod palube.

Nitko nije smio izaći gore.

Svatko od nas je platio 6.000 dolara

za taj dio puta.

Prvi noć i dan su prošli bez problema,

ali druge noći se vrijeme okrenulo.

Valovi su bacali brod naokolo,
a drvo na njemu je stenjalo.

Ljudi ispod palube su plakali,
molili se, pozivali voljene.

Vrištali su.

To je bio grozan trenutak.

To je bila scena iz sudnjeg dana,

ili možda poput neke od onih scena
iz hollywoodskih filmova

u kojima se sve raspada

a svijet će jednostavno okončati.

To se nama događalo za stvarno.

Nismo imali nikakve nade.

Naš brod je plovio
poput kutije šibica na vodi

bez ikakve kontrole.

Valovi su bili bitno viši od našeg broda,

a voda je ulazila bitno brže nego što
ju je pumpa mogla izbaciti.

Izgubili smo nadu.

Mislili smo kako je to kraj.

Gledali smo smrti u oči,

a ja sam to snimao.

Kapetan nam je rekao

kako nećemo uspjeti,

da se moramo vratiti.

Otišli smo na palubu

i palili i gasili naše baklje

kako bi privukli pažnju bilo
kojeg broda u prolasku.

Nastavili smo pokušavati privući pažnju

tako što smo mahali jaknama
za spašavanje i zviždali.

Napokon smo sitigli do malenog otoka.

Naš brod se razbio o stjene,

ja sam upao u vodu

i uništio svoju kameru
sa svime što sam uspio snimiti.

Ali na sreću memorijska
kartica je spašena.

Došli smo do guste šume.

Podijelili smo se u puno malih grupa
dok smo raspravljali što dalje napraviti.

Svi smo bili uplašeni i zbunjeni.

Onda, nakon što smo proveli noć na plaži,

pronašli smo nasip i kokosove orahe.

Mahali smo brodu iz obližnjeg naselja,

i ubrzo smo predani indonežanskoj
policiji.

U pritvornom centru Sergan,

imigracijski časnik je došao i
skrivećki nas je pretražio.

Uzeo je moj mobitel,
mojih 300$ u gotovini,

i naše cipele kako ne bismo mogli
pobjeći,

ali nastavili smo pratiti naše čuvare,
provjeravajući njihovo kretanje,

i oko 4:00 ujutro kada su
zasjeli oko vatre,

mi smo maknuli dvije razine stakla s
vanjskog prozora

i provukli se van.

popeli smo se preko drvenog vanjskog zida
koji je na vrhu imao zdrobljeno staklo.

Na njega smo stavili jastuke

a oko ruku smo zamotali plahte

i popeli se preko zida,

i pobjegli smo bosonogi.

Bio sam slobodan,

s nesigurnom budućnošću,

i bez novca.

Sve što sam imao bila je memorijska
kartica sa slikama i snimkama.

Kada je moj dokumentarac prikazan na
SBS Dateline,

mnogi moji prijatelji su saznali
za moju situaciju

i pokušali su mi pomoći.

Nisu mi dozvolili da ponovno uzmem
neki drugi brod i riskiram život.

Također sam odlučio ostati u Indoneziji
i procesuirati moj slučaj kroz UNHCR,

ali stvarno sam se bojao kako ću
završiti u Indoneziji

na dugi niz godina bez mogućnosti
da nešto radim,

kao i svaki drugi tražitelj azila.

Ali dogodilo se da moj slučaj
bude nešto drugačiji.

Bio sam sretnik.

Moji kontakti su ubrzali moj slučaj
kod UNHCR-a,

i dobio sam preseljenje u Australiju
u svibnju 2013.

Nije svaki azilant sretnik poput mene.

Stvarno je teško živjeti život s
nesigurnom sudbinom, u limbu.

Problem s tražiteljima azila u Australiji

je toliko ekstremno ispolitiziran

da je izgubio ljudsko lice.

Tražitelji azila su demonizirani i
kao takvi predstvaljeni javnosti.

Nadam se kako ćemo moja priča
i priče drugih Hazara

baciti malo svjetla
koje će prikazati ljude

koji pate u svojim domovinama,

i kako pate,

zašto riskiraju svoj život tražeći azil.

Hvala vam.

(Pljesak)