Jason Fried: Zašto se posao ne događa na poslu

Jason Fried ima radikalnu teoriju rada: tvrdi kako uredi nisu dobra mjesta za obavljanje posla. Na TEDxMidwest konferenciji on izlaže glavne probleme (naziva ih M&M) i nudi tri prijedloga da potakne posao na posao.

Dakle govoriti ću o poslu,

specifično zašto ljudi ne uspjevaju

obaviti posao na poslu,

što je problem koji svi na neki način imamo.

Ali započnimo s početkom.

Imamo kompanije, neprofitne i dobrotvorne organizacije

i sve te grupe

koje imaju zaposlenike

ili neku vrstu volontera.

I oni očekuju da ti ljudi koji rade za njih

obave sjajan posao --

nadam se, u najmanju ruku.

Najmanje dobar posao, to je dobar posao --

nadajući se sjajnom poslu.

I ono što tipično rade je da odluče

da svi ti ljudi trebaju zajedno doći na jedno mjesto

i obaviti posao.

Tako kompanije, ili dobrotvorne ustanove, ili organizacije bilo koje vrste,

one tpično -- osim ako radite u Africi,

ako ste sretni da tamo radite --

većina ljudi mora ići u ured svaki dan.

Tako te kompanije,

grade urede.

Izađu i kupe zgradu, ili iznajme zgradu,

ili uzmu na leasing neki prostor,

i napune prostor stvarima.

Napune ga sa stolovima, ili radnim stolovima,

stolicama, računalnom opremom,

softverom,

pristupom Internetu,

možda frižiderima, možda nekim drugim stvarima,

i očekuju da njihovi zaposlenici, ili njihovi volonteri,

dođu na tu lokaciju svaki dan i obave sjajan posao.

Čini se savršeno razumnim to tražiti.

Ipak, ako stvarno razgovarate s ljudima

ili upitate sebe,

i upitate se,

gdje želite otići kada stvarno trebate nešto obaviti?

Otkriti ćete da ljudi ne kažu

ono što poduzeća misle da će reći.

Ako postavite ljudima pitanje: gdje trebate otići

kada nešto trebate obaviti?

Tipično dobijete tri različite vrste odgovora.

Jedna vrsta se odnosi na mjesto ili lokaciju ili sobu.

Druga je objekt u pokretu.

I treća je vrijeme.

Evo nekih primjera.

Kada pitam ljude -- i pitam ovo pitanje ljude već 10 godina --

pitam ih, "Gdje idete kada trebate stvarno nešto napraviti?"

Čujem mjesta poput trijema, stola,

kuhinje.

Čujem stvari poput dodatne sobe u kući,

podruma,

kafića, knjižnice.

I onda ćete čuti stvari poput vlaka,

aviona, auta -- dakle prijevoz.

I onda ćete čuti da ljudi kažu,

"U stvari nije toliko važno gdje sam,

dok god je rano ujutro ili kasno uvečer ili vikendom."

Gotovo nikada ne čujete kako netko spomene ured.

Ali poslovne organizacije troše sav taj novac na to mjesto koje nazivamo uredom,

i prisiljavaju ljude da idu u njih svo vrijeme,

ipak ljudi opet ne rade u uredu.

O čemu se tu radi?

Zbog čega?

Zašto se to događa?

I ono što pronađete, ako kopate malo dublje,

otkrijete da ljudi --

evo što se događa --

ljudi idu na posao,

i oni u osnovi razmjenjuju svoj radni dan

za serije radnih trenutaka.

To je ono što se događa u uredu.

Više nemate radni dan, već imate radne trenutke.

To je kao da je glavni ulaz ureda poput Cuisinarta,

kada uđete, vaš dan je raskomadan na komadiće,

jer imate 15 minuta ovdje i 30 minuta tamo,

i onda se dogodi nešto drugo i vas izvuku s posla,

nakon toga trebate napraviti nešto drugo, onda imate 20 minuta, onda je ručak.

Onda opet nešto drugo trebate napraviti,

onda imate 15 minuta, i onda vas netko pozove na stranu i postavi Vam to pitanje.

I prije nego što shvatite, već je 17:00 sati,

pogledate na svoj dan,

i shvatite da niste ništa konkretno napravili.

Mislim, svi smo prošli kroz to.

Vjerojatno smo kroz to prošli jučer,

ili dan prije toga, ili dan prije toga.

Osvrnete se na svoj dan, i zaključite, nisam ništa napravio danas.

Bio sam na poslu.

Sjedio sam za stolom. Koristio sam svoje skupo računalo.

Koristio sam softver za koji su mi rekli da ga koristim.

Išao sam na sastanke za koje su mi rekli da idem.

Obavio sam te konferencijske pozive. Obavio sam sve te stvari.

Ali u stvari nisam ništa napravio.

Obavio sam zadatke.

Nisam u stvari napravio ništa svrsishodno.

I ono što ćete pronaći je, posebno kreativni ljudi --

dizajneri, programeri,

pisci, inžinjeri,

mislioci --

ti ljudi stvarno trebaju

duža razdoblja bez ometanja kako bi nešto napravili.

Ne možete tražiti od nekoga da bude kreativan u 15 minuta

i stvarno razmisli o problemu.

Možda ćete imati brzinsku ideju,

ali da biste dublje razmislili o problemu i stvarno razmotrili problem pažljivo,

trebate duže vremenske periode bez da vas netko ometa.

I premda tipičan radni dan traje osam sati,

koliko ljudi među nama je imalo osam sati u uredu samo za sebe?

Što je sa sedam sati?

Šest? Pet? Četiri?

Kada ste zadnji puta imali tri sata za sebe u uredu?

Dva sata? Jedan, možda.

Jako, jako malo ljudi u stvari ima

duže periode vremena u uredu bez da ih netko ometa.

I to je zašto ljudi izabiru raditi kod kuće,

ili možda idu u ured,

ali mogu ići u ured stvarno rano tijekom dana,

ili kasno noću kada nema nikoga,

ili ostanu nakon što svi odu, ili dolaze vikendom,

ili naprave posao u avionu,

ili obave posao u autu ili u vlaku

jer tamo nema ničega što bi nam odvraćalo pažnju.

Postoje različite vrste distrakcija

ali nema stvarno loših vrsta distrakcija

o kojima ću pričati uskoro.

I ta vrsta cijelog fenomena

imanja kratkih naleta vremena kada se stvari naprave

podsjeća me na drugu stvar

koja ne radi kada vas prekidaju,

a to je san.

Mislim kako su san i rad jako blisko povezani.

I nije samo da možete raditi dok spavate

i da možete spavati dok radite.

To nije ono što mislim.

Govorim specifično o činjenici

da su san i posao

bazirani na fazama,

ili stupnjevitim događajima.

U snu se radi o fazama sna, ili stupnjevima --

različiti ljudi ih različito nazivaju.

Ima ih pet,

i kako biste došli do stvarno dubokih, onih koje nešto znače,

morate proći kroz one koje prethode.

I ako vas prekinu dok prolazite kroz rane --

ako vas netko udari u krevetu,

ili ako postoji zvuk, ili što god da se dogodi --

ne nastavite jednostavno tamo gdje ste stali.

Ako vas prekinu i probude,

morate ponovno započeti.

Morate se vratiti nekoliko faza i započeti ponovno.

I ono što se na kraju događa -- ponekad imate dane poput tih

gdje se probudite u osam ujutro ili sedam ujutro,

ili kada god da se ustajete,

i pomislite, čovječe nisam najbolje spavao.

Odradio sam san -- otišao sam u krevet, legao --

ali nisam stvarno spavao.

Ljudi kažu kako idu spavati,

ali ne idete spavati, idete prema snu.

Jednostavno vam treba neko vrijeme; morate proći kroz faze i stvari.

I ako vas prekinu, ne spavate dobro.

Kako onda očekujemo -- očekuje li netko ovdje da netko može spavati dobro

ako ih se prekida cijelu noć?

Ne mislim da će itko reći da.

Zašto očekujemo da će ljudi raditi dobro

ako ih prekidaju cijeli dan u uredu?

Kako možemo očekivati od ljudi da naprave svoj posao

ako idu u urede da bi ih prekidali?

Ne čini mi se da to ima previše smisla.

Dakle što su ti prekidi koji se događaju u uredu

a koji se ne događaju na drugim mjestima?

Jer, na drugim mjestima, možete imati prekide,

poput, televizije,

ili se možete prošetati,

ili imati frižider u blizini,

ili imate svoj kauč, ili što god željeli raditi.

I ako pričate s nekim menadžerima,

oni će vam reći kako ne žele da njihovi radnici rade od kuće

jer će imati te distrakcije.

Također će vam reći --

ponekad će vam isto reći,

"Ako ne vidim osobu, kako znam da radi?"

što je naravno smiješno, ali to je isprika koju će vam dati menadžeri.

I ja sam jedan od tih menadžera.

Razumijem; znam kako to radi.

Svi se moramo poboljšati u tim stvarima.

Ali često će navesti distrakcije.

"Ne mogu nekome dopustiti da radi kod kuće.

Gledati će TV. Činiti će druge stvari."

Ispada kako to nisu stvari koje stvarno odvraćaju pažnju.

Jer su to dobrovoljne distrakcije.

Vi odlučujete kada će vam televizija odvratiti pažnju.

Vi odlučujete kada ćete nešto upaliti.

Vi odlučujete kada ćete se spustiti ili otići u šetnju.

U uredu, većina prekidanja i distrakcija

koja stvarno uzrokuju da ljudi ne obave svoj posao

jesu nedobrovoljne.

Prođimo kroz nekoliko njih.

Sada, menadžeri i šefovi

će vas nagnati da mislite kako su stvarne distrakcije na poslu

stvari poput Facebooka i Twittera

i Youtubea i drugih web stranica.

I u stvari, oni će ići toliko daleko

da će stvarno zabraniti te stranice na poslu.

Neki od vas možda rade na mjestima gdje nemate pristup tim stranicama.

Mislim, je li ovo Kina? Što se tu događa?

Ne možete otići do nekih web stranica,

i to je problem, to je razlog zašto ljudi ne obavljaju svoj posao,

jer idu na Facebook i idu na Twitter?

To je na neki način smiješno. To je velika zabluda.

I današnji Facebook i Twitter i Youtube,

te stvari su suvremene pauze za pušenje.

Nitko se nije zabrinjavao što ljudi uzimaju 15 minutnu pauzu za cigaretu

prije 10 godina,

zašto danas svi brinu o tome hoće li netko otići na Facebook tu i tamo,

ili Twitter tu i tamo, ili Youtube tu i tamo?

To nisu pravi problemi u uredu.

Pravi problemi su oni koje ja volim nazivati

M&M-i,

menadžeri i sastanci (Managers&Meetings).

To su pravi problemi suvremenog ureda danas.

I tu su razlozi zašto se posao ne obavi na poslu,

to je zbog M&M.

Ono što je interesantno je,

ako slušate o svim mjestima o kojima ljudi pričaju da obavljaju posao --

poput doma, ili auta, ili aviona,

ili kasno navečer, ili rano ujutro --

ne pronalazite menadžere i sastanke;

pronađete puno drugih distrakcija, ali ne nalazite menadžere i sastanke.

To su dakle stvari koje ne pronalazite drugdje,

ali ih ima u uredu.

I menadžeri su u osnovi ljudi

čiji je posao da prekidaju ljude.

To je uglavnom zašto menadžeri postoje, oni su tu da ometaju ljude.

Oni stvarno ne obavljaju posao,

tako da osiguravaju da svi drugi obavljaju posao, što je ometanje.

I trenutno imamo jako puno menadžera na svijetu.

I trenutno imamo jako puno ljudi na svijetu.

I trenutno postoji jako puno ometanja u svijetu zbog tih menadžera.

Oni moraju provjeriti: "Bok, kako ste?

Pokažite mi što se događa," i slično.

I nastavljaju ometati vas u krivo vrijeme,

dok u stvari pokušavate napraviti nešto za što vas plaćaju,

oni imaju tendenciju da vas ometaju.

To je na neki način loše.

Ali ono što je još gore je stvar koju menadžeri rade više od ičega,

koja se naziva sastancima.

A sastanci su jednostavno otrovni,

grozne, otrovne stvari

za vrijeme radnog dana.

Svi znamo kako je to istina.

I nikada nećete doživjeti spontani sastanak koji su sazvali zaposlenici;

to ne funkcionira na taj način.

Menadžeri sazivaju sastanke,

kako bi zaposlenici mogli doći zajedno,

i to je nevjerojatna ometajuća stvar koju možete napraviti ljudima --

reći, "Gledaj,

dovesti ćemo 10 ljudi sada i imati sastanak.

Ne zanima me što radite.

Samo morate prestati raditi ono što radite, kako bismo mogli imati sastanak."

Mislim, koje su šanse da je svih 10 ljudi spremno stati?

Što ako razmišljaju o nečemu jako važnom?

Što ako rade na nečem jako važnom?

Odjednom im kažete kako moraju prestati raditi kako

bi napravili nešto drugo.

Tako oni odu u sobu za sastanke, okupe se zajedno,

i govore o stvarima koje najčešće nisu toliko važne.

Jer sastanci nisu posao.

Sastanci su mjesta na kojima govorite o stvarima koje biste poslije trebali napraviti.

Ali sastanci su također samo rađajući.

Tako jedan sastanak ima tendenciju da vas dovede do drugog sastanka

koji vas pak dovodi do novog sastanka.

Često je previše ljudi na tim sastancima,

i oni su jako, jako skupi za organizaciju.

Kompanije često razmišljaju o jednosatnom sastanku kao o jednosatnom sastanku,

ali to nije istina, osim ako je na sastanku samo jedna osoba.

Ako je 10 ljudi na sastanku, to je 10-satni sastanak, to nije jednosatni sastanak.

To je 10 sati produktivnosti koje ste skinuli od ostatka organizacije

kako biste imali jednosatni sastanak,

koji je vjerojatno trebao biti za samo dvoje ili troje ljudi

i trajati nekoliko minuta.

Ali umjesto, imati dugi planirani sastanak,

jer su sastanci planirani u skladu s načinom na koji softver radi,

ili sekvencama od 15, 30 ili 60 minuta.

Ne planirate osmosatni sastanak s Outlookom.

Ne možete. Ne znam možete li uopće i da hoćete.

Možete planirati 15 minuta ili 30 minuta ili 45 minuta ili sat.

I zato imamo tendenciju popuniti to vrijeme

kada bi stvari trebale teći jako brzo.

Tako su sastanci i menadžeri dva ključna problema u današnjem poslu,

posebno za urede.

Te stvari ne postoje izvan ureda.

Tako da ja imam prijedloge

za izliječiti situaciju.

Što mogu menadžeri napraviti --

prosvijetljeni menadžeri, nadam se --

što oni mogu napraviti da uredi budu bolja mjesta za ljude koji rade,

tako da ne budu zadnja mjesta za rad, već prva?

To je trenutak u kojem će ljudi reći,

"Kada stvarno želim napraviti stvari, odem u ured."

Jer je ured dobro opremeljen,

sve bi trebalo biti tamo za obaviti posao,

ali oni tamo ne žele sada ići, tako da moramo vidjeti što možemo napraviti da to promijenimo?

Imam tri prijedloga koja ću s vama podijeliti.

Imam još tri minute pa bi se to trebalo savršeno slagati.

Svi smo čuli za "neformalni petak".

Ne znam rade li još uvijek ljudi to.

Ali što bi bilo da uvedemo "četvrtak bez govora".

Što --

uzmite jedan četvrtak samo jednom mjesečno

i presjecite taj dan na pola i recite samo popodne -- olakšati ću to za vas.

Samo popodne, jedan četvrtak.

Prvi četvrtak u mjesecu -- samo popodne --

nitko u uredu ne može s nikime razgovarati.

Samo tišina, to je to.

I ono što ćete pronaći

jest da će se nevjerojatna količina posla obaviti

kada nitko s nikime ne priča.

To je onda kada ljudi stvarno naprave stvari,

kada ih nitko ne uznemiruje, kada ih nitko ne prekida.

I možete dati nekome -- dati nekome četiri sata bez prekidanja

je najbolji dar koji možete dati nekome na poslu.

To je bolje od računala.

To je bolje od novog monitora. To je bolje od novog softvera,

ili štogod već ljudi koriste.

Dati im četiri sata tišine u uredu

će biti nevjerojatno vrijedno.

I ako to pokušate, vjerujem kako ćete se sa mnom složiti.

I možda, nadam se to češće raditi.

Možda je to svaki drugi tjedan,

ili svaki tjedan, jednom tjedno,

popodneva kada nitko ne može pričati s nikime.

To je nešto što ćete vidjeti da stvarno, stvarno funkcionira.

Još jedna stvar koju možete pokušati

je prebacivanje s aktivne

komunikacije i kolaboracije,

koja je licem-u-lice,

tapšanje ljudi po ramenu, pozdravljanje, imanje sastanaka,

i zamjeniti to s pasivnijim modelima komunikacije

koristeći stvari poput e-pošte i instant poruka,

ili kolaborativnih proizvoda -- stvari poput toga.

Neki ljudi će možda reći kako e-pošta stvarno ometa

i kako su instant poruke stvarno ometajuće,

i te druge stvari stvarno ometaju,

ali one ometaju u vrijeme kada to sami odlučite i izaberete.

Možete izaći iz aplikacije za e-poštu, ali ne možete otkazati svom šefu.

Možete prekinuti instant poruke,

ali se ne možete sakriti svom menadžeru.

Možete staviti te stvari sa strane,

i onda vas mogu prekidati po vašem rasporedu, u vrijeme kada želite,

kada ste dostupni, kada ste spremni ponovno krenuti.

Jer se posao, poput sna, događa u fazama.

Tako ćete ići gore i obaviti neki posao,

i onda ćete ići prema dolje, od posla,

i onda je možda vrijeme za provjeriti e-poštu, ili instant poruke.

I jako je, jako malo stvari koje su toliko hitne

da se moraju dogoditi, da se na njih mora odgovoriti istu sekundu.

Tako ako vaš menadžer,

počne poticati ljude da koriste više stvari poput instant poruka i e-pošte

i drugih stvari koje se mogu odgoditi

i uzeti kada vam odgovara.

I zadnja preporuka koju imam

je, ako imate nadolazeći sastanak,

i imate moć,

jednostavno ga otkažite, jednostavno otkažite taj sastanak.

Danas je petak -- dakle ponedjeljak, ljudi obično zakazuju sastanke ponedjeljkom.

Jednostavno ga nemojte imati.

Ne mislim da ga prebacite,

mislim da ga izbrišete iz memorije, da nestane.

I vidjeti ćete kako će sve i dalje biti dobro.

Sve te diskusije i odluke za koje ste mislili da ih morate napraviti

u to vrijeme u 09:00 u ponedjeljak,

jednostavno zaboravite na njih, i sve će biti u redu.

Ljudi imaju otvorenije jutro, mogu stvarno misliti,

i otkriti ćete da su sve te stvari koje ste trebali napraviti u stvari

one koje ne trebate napraviti.

Dakle, to su tri brze sugestije koje sam vam htio dati

da o njima razmislite.

I nadam se kako su neke od ovih ideja

bile barem dovoljno provokativne

za menadžere i šefove i vlasnike

i organizatore i ljude koji upravljaju drugim ljudima

da razmislte o tome da malo odustanu

i daju ljudima više vremena za obavljanje posla.

I mislim kako će se sve to na kraju isplatiti.

Hvala vam što ste slušali.

(Pljesak)