Fascinantna mjesta koja znanstvenici ne istražuju

U velikom dijelu svijeta ne obavljamo pionirsku istraživačku znanost -- na mjestima koja vlada smatra previše neprijateljskima ili osporavanima. Što propuštamo zato što ne gledamo? U ovom hrabrom, neočekivano smiješnom govoru, paleoantropologinja Ella Al-Shamahi vodi nas na ekspediciju na otok Socotru u Jemenu -- jedno od biološki najraznovrsnijih mjesta na Zemlji -- i predlaže znanstvenicima da istražuju nestabilne regije koje bi mogle biti dom nevjerojatnim otkrićima.

Postoji nešto što me malo
sramota priznati.

U dobi od 17 godina,

kao kreacionist,

odlučila sam otići na fakultet
učiti o evoluciji

kako bih je mogla uništiti.

(Smijeh)

Nisam uspjela.

Toliko jako nisam uspjela da sam sada
evolucijska biologinja.

(Pljesak)

Ja sam paleoantropologinja, istraživačica
National Geographica

koja se specijalizirala za traženje
fosila u špiljama

u nestabilnim, negostoljubivim i
osporavanim teritorijima.

A svi znamo, da sam muško, a ne žensko,

to ne bi bio opis posla nego dobar ulet.

(Smijeh)

Evo kako stvari stoje.
Nemam želju umrijeti.

Nisam ovisnica o adrenalinu.

Samo sam pogledala na kartu.

Vidite, pionirska istraživačka znanost
ne događa se često

na politički nestabilnim teritorijima.

Ovo je karta svih mjesta koja je britansko
Ministarstvo vanjskih poslova

označilo kao pripadnike crvene zone,
narančaste zone,

ili ih je označilo kao
potencijalnu prijetnju.

Riskirat ću i reći kako je tragedija

ako ne izvodimo pionirsku istraživačku
znanost na većini ovog planeta.

Tako da znanost ima geografski problem.

Također, kao paleoantropologinja,

ljudi, ovo je praktički karta
nekih od najvažnijih mjesta

na ljudskom putovanju.

Skoro pa sigurno postoje fascinantni
fosili koje ovdje možemo pronaći.

Ali tražimo li ih?

I tako kao prvostupniku
opetovano su mi govorili

kako ljudi, bili to mi, homo sapiensi,
ili ranije vrste,

kako smo otišli iz Afrike preko
Sinaja u Egiptu.

Ja sam Engleskinja, što vjerojatno možete
zaključiti prema mom naglasku,

ali sam zapravo arapskog podrijetla

i uvijek kažem kako sam Arapkinja izvana.

Znate, mogu biti veoma strastvena.

Kao: "Nevjerojatna si! Volim te!"

Ali iznutra sam zapravo Engleskinja,
tako da mi svi idu na živce.

(Smijeh)

To je istina.

A zapravo, moja obitelj su
Arapi iz Jemena,

a ja sam znala kako taj kanal,

Bab-el-Mandeb,

nije toliko širok za prijeći.

I stalno se pitam ovo jednostavno pitanje:

ako su preci majmuna Novog svijeta
mogli nekako prijeći Atlantski ocean,

zašto ljudi ne bi mogli prijeći tu malu
vodenu površinu?

Ali zapravo, Jemen,

u usporedbi s, recimo, Europom,

je toliko malo istražen

tako da je skoro kao
djevičanski teritorij.

Ali to mu je, uz njegovu lokaciju, dalo
potpuni potencijal za otkrića

tako uzbudljiv,

i ja sam imala toliko pitanja.

Kada smo prvi puta počeli koristiti
Bab-el-Mandeb?

Ali isto tako, koje vrste ljudi su,
osim nas, dospjele do Jemena?

Možemo li pronaći vrste
nepoznate znanosti?

I ispada kako ja nisam bila jedina
koja je primjetila potencijal Jemena.

Tamo je također bilo i nekoliko
drugih akademika.

Nažalost, zbog političke nestabilnosti
oni su se iselili, a ja sam se uselila.

A ja sam tražila špilje.

Špilje, zato što su špilje originalne
prve nekretnine.

Ali isto tako zato što ako tražite fosile
po takvoj vrućini,

najbolji izgledi za očuvanje fosila
uvijek će biti špilje.

Ali opet, u Jemenu su se stvari
okrenule na gore

i samo par dana prije nego što
sam trebala na let za Jemen,

građanski rat je eskalirao
u regionalni sukob,

glavna zračna luka je bombardirana

i Jemen je postao zona
zabranjenog letenja.

Moji roditelji donijeli su ovu odluku
prije nego što sam se ja rodila:

kako ću se roditi kao Britanka.

Nisam imala ništa s najboljom odlukom
u svom životu.

A sada...

Sada su sretnici
u mojoj obitelji pobjegli,

a ostali, ostali su bombardirani

i šalju poruke na WhatsApp-u od kojih
počinjete prezirati vlastito postojanje.

Ovaj rat traje četiri godine.

Traje više od četiri godine i doveo je
do humanitarne krize.

Tamo je glad,

ljudski stvorena glad.

To je ljudski stvorena glad,
dakle nije prirodna glad,

potpuno ljudski stvorena glad
za koju je UN upozorio

kako bi mogla biti najgora glad koju je
svijet doživio u posljednjih sto godina.

Ovaj rat mi je razjasnio, više nego ikad,

kako nijedno mjesto, nijedna osoba
ne zaslužuje da je se napusti.

Tako sam se pridruživala ostalim
timovima i pokretala nove suradnje

na ostalim nestabilnim prostorima.

Ali sam se očajno htjela vratiti u Jemen,

zato što je za mene Jemen veoma
osobna stvar.

Tako sam stalno pokušavala smisliti
projekt kako bih otišla u Jemen

koji bi pomogao istaknuti
ono što se tamo događa.

I svaka ideja koju sam imala je propadala,

ili je bila prerizična, zato što, iskreno,

većina je Jemena jednostavno previše
opasna za zapadnjačku ekipu.

Ali su mi tada rekli kako je Socotra,
otok u Jemenu,

siguran jednom kada se stigne tamo.

Ustvari, ispalo je kako je tamo nekoliko
lokalnih i internacionalnih akademika

koji još uvijek tamo rade.

I to me zbilja uzbudilo,

jer pogledajte Socotrinu blizinu Africi.

A opet, nemamo pojma kada su ljudi
došli na taj otok.

Ali Socotra, za one koji ga znaju,

pa, recimo samo kako ga vjerojatno
znate iz potpuno drugih razloga.

Vjerojatno ga znate kao Galapagos
Indijskog oceana,

zato što je jedno od biološki
najraznovrsnijih mjesta na Zemlji.

Ali smo također dobivali informacije

kako su ovaj nevjerojatno osjetljiv
okoliš, kao i njegovi ljudi,

bili pod prijetnjom

zato što su bili u prvim redovima
bliskoistočne politike

i klimatskih promjena.

I polako mi je sinulo kako je
Socotra moj projekt u Jemenu.

I tako sam htjela sastaviti golemu
multidisciplinarnu ekipu.

Htjeli smo prijeći arhipelag pješke,
devama i dhow brodovima

kako bismo napravili
zdravstveni pregled mjesta.

Ovo je pokušano samo jednom prije, 1999.

Ali stvar je u tome kako to nije
jednostavno za napraviti.

A mi smo očajnički trebali izvidnicu,

a za vas koji niste upoznati s
britanskim engleskim,

izvidnica je nešto kao
izviđačka ekspedicija.

Kao izviđačka misija.

I ja često kažem kako su
velike ekspedicije bez izvidnice

nešto kao prvi spoj bez prethodnog
Facebook uhođenja.

(Smijeh)

Izvedivo je, ali je li mudro?

(Smijeh)

Ovdje je dosta smjehova onih
koji znaju o čemu pričam.

Tako da našoj izvidničkoj ekipi, na sreću,
nestabilna mjesta nisu bila strana,

što je, budimo iskreni, važno

zato što smo nastojali doći u mjesto
između Jemena i Somalije

i nakon traženja, što se učinilo kao
milijun usluga,

uključujući i onu zamjenika guvernera,

napokon smo se pokrenuli,

iako na cementnom teretnom brodu

ploveći kroz piratske vode
Indijskog oceana

s ovim kao toaletom.

(Smijeh)

Možete li vidjeti ovo?

Znate kako svatko ima svoju
najgoru priču s toaletom?

Pa, ja nisam nikad plivala s dupinima.

Jednostavno sam odmah prešla na
obavljanje nužde po njima.

(Smijeh)

I također sam stvarno otkrila kako sam
zapravo manje pod stresom

u piratskim vodama

nego tijekom najezde žohara

koja je bila tolika

da sam u jednom trenutku otišla
pod palubu,

a pod je bio crn i kretao se.

(Publika gunđa)

Da, a po noći su bile tri podignute
platforme na kojima se spavalo,

ali bila je samo jedna ---
recimo da je bilo četiri članova tima,

a stvar je u tome da, ako dobijete
podignutu platformu za spavanje,

trebali ste se zadovoljiti sa samo
nekoliko žohara tijekom noći,

ali ako ste dobili pod, sretno vam.

A ja sam bila jedina cura u timu,
i na cijelom brodu,

tako da sam se izvukla
od spavanja na podu.

A onda, negdje u četvrtoj ili petoj večeri

Martin Edström me pogledao i rekao: "Ella,
Ella ja stvarno vjerujem u jednakost".

(Smijeh)

Plovili smo tim cementnim
teretnim brodom tri dana,

kada smo polako vidjeli kopno.

I nakon tri godine razočaranja,

napokon sam vidjela Jemen.

I ne postoji osjećaj na svijetu kao što je
početak ekspedicije.

To je trenutak kada iskočite iz džipa,

ili pogledate s broda,

i znate kako postoji ta mogućnost,

malena je, ali je tu,

kako ste nadomak tome da pronađete nešto

što će nadopuniti ili promijeniti naše
znanje onoga tko smo i odakle dolazimo.

Ne postoji nijedan takav osjećaj
na svijetu,

i to je osjećaj kojeg
mnogi znanstvenici imaju,

ali rijetko na politički nestabilnim
prostorima.

Zato što su zapadni znanstvenici
obeshrabrivani ili im je zabranjeno

raditi na nestabilnim prostorima.

Ali ovako stoje stvari.

Znanstvenici se specijaliziraju u džungli.

Znanstvenici rade u sustavima
dubokih špilja.

Znanstvenici se privežu za raketu i
ispale se u svemir.

Ali očito je rad na nestabilnim prostorima

previše rizičan.

Potpuno je proizvoljno.

Tko u ovoj prostoriji nije odrastao
uz avanturističke priče?

I većina naših heroja bili su znanstvenici
i akademici.

Znanost je značila otisnuti se
u nepoznato.

Zaista je bila o globalnom istraživanju,
čak i ako su postojali rizici.

Kada je postalo prihvatljivo
otežati znanosti da istražuje

na nestabilnim prostorima?

Gledajte, ne kažem kako bi svi
znanstvenici trebali otići

i početi raditi na nestabilnim prostorima.

Ovo nije poziv na pokretanje.

Ali ovako stvari stoje:

za one koji su obavili istraživanje,
razumiju sigurnosni protokol

i koji su trenirani...

prestanite braniti onima koji žele ići.

Uz to,

samo zato što je jedan dio zemlje
aktivno ratno područje,

ne znači kako je cijela zemlja takva.

Ne kažem kako trebamo otići u
aktivna ratna područja.

Ali Irački Kurdistan izgleda veoma
drugačije od Fallujaha.

I zapravo, nekoliko mjeseci nakon
što nisam mogla ući u Jemen,

posvojila me druga ekipa.

Ekipa profesora Graemea Barkera radila je
u Iračkom Kurdistanu

i vršili su iskapanja špilje Shanidar.

U špilji Shanidar je
nekoliko desetljeća ranije

otkriven neandertalac poznat kao
Shanidar 1.

Za BBC/PBS-ovu TV seriju
oživjeli smo Shanidara 1

i želim da upoznate Neda,
Neandertalca Neda.

Evo najzanimljivije stvari o Nedu.

Ned, ova osoba,

upoznajete ga prije njegovih ozljeda.

Vidite, ispalo je kako je Ned bio
ozbiljno ozlijeđen.

Ustvari, bio je toliko ozlijeđen da
nema šanse kako bi preživio

bez pomoći ostalih neandertalaca.

Tako da je ovo bio dokaz da su,

barem ova populacija neandertalaca
u to vrijeme,

neandertalci bili poput nas,

i ponekad su se brinuli za one koji
se nisu mogli brinuti sami za sebe.

Ned je irački neandertalac.

Dakle, što nam još izmiče?

Koja nevjerojatna znanstvena otkrića

ne saznajemo zato što ne gledamo?

I usput, ova mjesta zaslužuju
priče nade,

a znanost i istraživanja
mogu biti dio toga.

U stvari, rekla bih kako mogu osjetno
pomoći razvoju,

a ova otkrića mogu postati veliki izvor
lokalnog ponosa.

A to me dovodi do drugog razloga zašto
znanost ima veliki geografski problem.

Vidite, ne osnažujemo lokalne
akademike, zar ne?

Ne promiče mi

kako u mom polju paleoantropologije

proučavamo postanak ljudi,

ali imamo tako malo različitih
znanstvenika.

I stvar je u tome kako su ta mjesta puna
studenata i akademika

koji očajno žele surađivati.

A istina je

kako za njih...

oni imaju manje sigurnosnih problema
nego mi.

Mislim da stalno zaboravljamo kako za njih
to nije neprijateljsko okružje;

za njih je to dom.

I govorim vam,

istraživanja napravljena na nestabilnim
prostorima s lokalnom suradnjom

mogu dovesti do nevjerojatnih otkrića,

a to je ono čemu se nadamo u Socotri.

Socotru zovu

mjestom koje najviše izgleda kao
vanzemaljsko,

a ja, Leon McCarron, Martin Edström i
Rhys Thwaites-Jones vidimo i zašto.

Mislim, pogledajte ovo mjesto.

Ova mjesta, ona nisu rupe,
nisu otpisana mjesta,

ona su buduće prve crte znanosti
i istraživanja.

90 posto gmazova na ovom otoku,

37 posto biljnih vrsta postoji ovdje
i nigdje drugdje na zemlji,

a ovo uključuje i ovu vrstu
Zmajskog drveta

koja zapravo krvari ovu crvenu smolu.

A postoji i još nešto.

Ljudi na Socotri, neki od njih
još uvijek žive u špiljama,

i to je veoma uzbudljivo,

jer ako su špilje glavne nekretnine
ovog stoljeća,

možda je tako bilo i prije nekoliko
tisuća godina.

Ali trebamo podatke koji bi to dokazali,
fosile, kamene alatke.

Tako da se naša izviđačka ekipa
udružila s drugim znanstvenicima,

antropolozima i pripovjedačima,

internacionalnima kao i lokanima,
kao Ahmed Alarqbi,

i očajni smo u pokušaju da
osvjetlimo obraz ovom mjestu

prije nego bude prekasno.

A sada, sada se nekako moramo vratiti

toj zaista velikoj ekspediciji,

zato što znanost,

znanost ima geografski problem.

Bili ste zaista divna publika.

Hvala vam.

(Pljesak)