Smatraju li djeca donatore sperme članovima obitelji?

Kako definiramo roditelja -- ili obitelj? Bioetičarka Veerle Provoost istražuje ova pitanja u kontekstu netradicionalnih obitelji, koje su nastale usvajanjem, drugim brakovima, surogat-majkama i donatorima sperme. U ovom govoru priča kako roditelji i djeca stvaraju vlastite obiteljske priče.

Što je to roditelj?

Što je to roditelj?

Nije lako pitanje.

Danas imamo posvajanje,

reorganizirane obitelji,

surogat majke.

Mnogi roditelji se suočavaju
s teškim pitanjima

i teškim odlukama.

Trebamo li reći djetetu
o doniranju sperme?

Ako trebamo, kada dakle?

Kojim riječima?

Donatore sperme se često naziva
"biološkim očevima",

ali trebamo li zaista
koristiti riječ "otac"?

Kao filozofkinja i sociologinja,

Proučavala sam ova pitanja
o konceptu roditeljstva.

Ali danas, govorit ću vam što sam naučila

iz razgovora s roditeljima i s djecom.

Pokazat ću vam da oni znaju
što je najvažnije u obitelji

iako njihove obitelji
izgledaju malo drugačije.

Pokazat ću vam njihove kreativne načine
suočavanja s teškim pitanjima.

Ali ću vam pokazati i
nesigurnosti roditelja.

Intervjuirali smo parove

koji su bili na liječenju neplodnosti u
bolnici sveučilišta u Ghentu

koristeći spermu donatora.

Za vrijeme ovog tretmana,

možete vidjeti dva trenutka
u kojima smo proveli intervjue.

Uključili smo heteroseksualne parove,

u kojima muškarac iz nekog razloga
nije imao kvalitetnu spermu

i lezbijske parove koje su očito
trebale pronaći spermu drugdje.

Uključili smo i djecu.

Željela sam znati

kako ova djeca određuju koncepte
poput roditeljstva i obitelji.

Zapravo, to sam ih pitala,

ali ne na taj način.

Umjesto toga, nacrtala sam drvo jabuke.

Ovako sam mogla pitati
apstraktna filozofska pitanja

tako da ih ne otjeram.

Kao što možete vidjeti,

drvo jabuke je prazno.

I predstavlja moj pristup istraživanju.

Ovakvim tehnikama

mogu u intervju donijeti
vrlo malo značenja i sadržaja

jer to želim čuti od njih.

Pitala sam ih:

Kako bi tvoja obitelj izgledala
da je drvo jabuke?

Oni bi uzeli papirnatu jabuku za
svakoga tko je, prema njihovom mišljenju,

član obitelji,

napisali bi ime na papir
i stavili ga gdje žele.

A ja bih postavila pitanja.

Većina djece je počelo s roditeljem,
bratom ili sestrom.

Jedno je počelo s "Boxerom",

uginulim psom njegovog bake i djeda.

U ovom trenutku, nijedno dijete
nije spomenulo donatora.

Stoga sam ih upitala za priču
o njihovom rođenju.

Rekla sam, "Prije nego što si rođen,

bili su samo tvoji mama i tata,

ili mama i mama.

Možeš li mi reći kako si ti došao u obitelj?"

I oni su objasnili.

Jedno je dijete reklo,

"Moji roditelji nisu imali dobro sjeme,

ali postoje ljubazni muškarci
koji imaju viška sjemena.

Dovedu ih u bolnicu,

i stave ih u veliku staklenku.

Moja mama je išla tamo,

i uzela je dva iz staklenke,

jedno za mene i jedno za moju sestru.

Stavila je sjeme u svoj trbuh --

nekako --

i trbuh je narastao jako velik,

i tako sam ja došao."

Hmm.

Tek kad su oni spomenuli donatora

ja sam pitala za njega,
koristeći njihove riječi.

Rekla sam,

"Ako je ovo jabuka za
ljubaznog čovjeka sa sjemenom,

što bi učinio s njom?"

Jedan je dječak razmišljao naglas,

držeći jabuku.

Rekao je,

"Neću je staviti gore s ostalima.

On nije dio moje obitelji.

Ali neću ga staviti na zemlju.

Tu je prehladno i preteško.

Mislim da bi trebao biti u deblu,

jer je omogućio moju obitelj.

Da on to nije učinio,

to bi zbilja bilo tužno
jer moje obitelji ne bi bilo,

i ne bi bilo mene."

Roditelji su stvorili obiteljske priče --

priče koje su ispričali djeci.

Jedan par je objasnio njihovu oplodnju

tako što su odveli djecu na farmu

da vide kako veterinar oplodi krave.

I zašto ne?

To je njihov način objašnjavanja,

njihov uradi-sam s obiteljskim pričama.

Uradi-sam.

Bio je jedan par koji je radio knjige --

jedna knjiga za svako dijete.

Zaista su bila umjetnička djela.

koja sadrže njihove misli i osjećaje
tijekom tretmana.

Čak su imali parkirne karte iz bolnice.

To je uradi-sam:

pronalaženje načina, riječi i slika

da se obiteljska priča
ispriča svom djetetu.

Ove priče su vrlo raznolike,

ali svima je jedno zajedničko:

to je priča o čežnji za djetetom

i potragom za njim.

Radi se o tome koliko je
njihovo dijete posebno i voljeno.

A istraživanja zasad pokazuju
da je toj djeci dobro.

Nemaju više problema od ostale djece.

Ipak, ti su roditelji htjeli
opravdati svoje odluke

kroz priče koje su ispričali.

Nadali su se da će djeca
razumjeti njihove razloge

da naprave obitelj na ovaj način.

U pozadini je strah
da njihova djeca neće odobravati

i da će odbaciti roditelja s kojim
nisu u srodstvu.

Taj strah je razumljiv,

jer živimo u vrlo heteronormativnom

i genetiziranom društvu --

u svijetu koji još vjeruje

da pravu obitelj čini
jedna majka, jedan otac

i njihova genetski srodna djeca.

Dakle.

Želim vam ispričati o jednom tinejdžeru.

Začet je uz pomoć donatora,
a nije dio našeg istraživanja.

Jednog dana, posvađao se s ocem,

i viknuo je,

"Ti mi govoriš što da radim?

Ti mi čak ni nisi otac!"

To je bilo točno ono čega su se
roditelji u našem istraživanju bojali.

No, nedugo zatim dječaku je bilo žao,
i pomirili su se.

A reakcija njegovog oca je ono
najzanimljivije.

Rekao je,

"Taj izljev nije imao nikakve veze
s nedostatkom genetske povezanosti."

To je bio pubertet --

koji je težak.

To oni rade u toj dobi.

Proći će."

Taj nam čovjek pokazuje

da kad nešto pođe po zlu,

ne trebamo odmah pomisliti

da je to jer je obitelj malo drugačija.

Takve stvari se događaju
u svim obiteljima.

I svako malo,

svi se roditelji pitaju:

Jesam li dovoljno dobar roditelj?

Ovi roditelji također.

Oni, iznad svega, žele činiti
što je najbolje za njihovo dijete.

Ali i oni su se ponekad upitali:

Jesam li ja pravi roditelj?

A njihove nesigurnosti su postojale
prije nego što su uopće postali roditelji.

Na početku tretmana,

kad su prvi put vidjeli savjetnika,

strogo su obraćali pozornost na savjetnika

jer su to željeli učiniti na pravi način.

Čak 10 godina poslije,

i dalje se sjećaju savjeta koje su dobili.

Kad pomisle na savjetnika

i savjete koje su dobili,

o tome smo raspravili.

Vidjeli smo i jedan lezbijski par
koji je rekao,

"Kad nas naš sin pita

"Imam li ja oca?",

mi ćemo odgovoriti "Ne, ti nemaš oca."

Ali nećemo reći ništa više,
dok nas ne pita,

jer možda neće biti spreman za to.

Savjetnik je tako rekao.

Pa.

Ne znam; to je dosta drugačije

od načina na koji odgovaramo
na dječja pitanja.

Na primjer, "Mlijeko --
pravi li se u tvornici?"

Reći ćemo, "Ne, dolazi od krava,"

i pričat ćemo o farmeru,

i kako mlijeko završi u trgovini.

Nećemo reći,

"Ne, mlijeko se ne pravi u tvornici."

Nešto se čudno dogodilo ovdje,

i naravno da su ova djeca to primijetila.

Jedan je dječak rekao,

"Postavio sam roditeljima puno pitanja,

ali oni su se ponašali čudno.

Pa, znate, imam prijateljicu u školi,
napravljena je na isti način.

Kad imam pitanje,
ja pitam nju."

Pametan dečko.

Problem riješen.

Ali njegovi roditelji nisu primijetili,

a sigurno nisu tako zamislili,

niti je to savjetnik zamislio

kad su govorili kako je važno
biti obitelj s otvorenom komunikacijom.

To je čudna stvar u vezi savjeta.

Kad ljudima dajemo tablete
prvo skupimo dokaze.

Provedemo testiranja,

naknadna istraživanja.

Želimo znati, i s pravom,
što ta tableta čini

i kako utječe na živote ljudi.

A savjet?

Za savjet nije dovoljno,

ili za stručnjake da daju savjet
koji je teoretski čvrst,

ili u dobroj namjeri.

Trebali bi se davati savjeti
za koje postoje dokazi --

dokazi da zaista poboljšavaju
živote pacijenata.

Filozofkinja u meni
bi vam željela ponuditi paradoks:

Savjetujem vam da prestanete
slijediti savjete.

Ali, da.

(Pljesak)

Neću završiti s
onim što je pošlo po zlu:

Ne bi bilo pravedno prema toplini
koju smo pronašli u tim obiteljima.

Sjećate se knjiga i puta na farmu?

Kad roditelji čine stvari
koje kod njih funkcioniraju

čine sjajne stvari.

Želim da zapamtite,
kao članovi obitelji,

u bilo kojem obliku,

da obitelji trebaju tople veze.

A mi ne trebamo biti
stručnjaci da ih stvorimo.

Većini među nama ide dobro,

iako to može biti naporno,

i s vremena na vrijeme,
dobro bi nam došao savjet.

U tom slučaju,

imajte na umu tri stvari.

Radite sa savjetom koji
funkcionira za vašu obitelj.

Zapamtite -- vi ste stručnjak,
jer vi živite svoj obiteljski život.

I na kraju,

vjerujte u svoje sposobnosti
i svoju kreativnost,

jer možete uspjeti sami.

Hvala.

(Pljesak)