Divna ravnoteža između hrabrosti i straha

Nakon što joj je dijagnosticirana rijetka genetska bolest koja oštećuje mišiće, Cari E. Yar Khan su rekli da treba ograničiti svoje karijerne ambicije i smanjiti svoje snove. Ona je te savjete ignorirala i umjesto toga nastavila ostvarivati svoje najveće ambicije. U ovom moćnom, dirljivom govoru, podijelila je svoju filozofiju o radu na projektima koji su joj najviše značili -- puštajući hrabrost i strah da supostoje. Pogledajte snimku od koje srce zastaje i hvata vas vrtoglavica, snimku putovanja koja je prikazuje kako punim srcem živi svoju teoriju.

Kada smo mladi posjedujemo
tu nevinu hrabrost

i bez straha sanjarimo
o tome kakav bi naš život mogao biti.

Možda ste željeli biti astronaut
ili raketni inženjer.

Možda ste sanjarili da otputujete
na svaki kontinent.

Otkad sam bila veoma mlada

sanjala sam da radim za
Ujedinjene narode

u nekima od najzahtjevnijih
država na svijetu.

I, zahvaljujući velikoj hrabrosti,

taj se san obistinio.

Ali, evo nešto o hrabrosti:

nije da se jednostavno pojavi
kad god nam treba.

Ona je rezultat dubokog promišljanja
i stvarnoga rada,

koji uključuju ravnotežu
između straha i hrabrosti.

Bez straha, činit ćemo blesave stvari.

A bez hrabrosti nikada nećemo
zakoračiti u nepoznato.

U ravnoteži ovoga dvoga počiva magija,

a pronalaženjem te ravnoteže
svi se mi bavimo svakoga dana.

Prvo da kažem koju
o svojim elegantnim kotačima.

Nisam oduvijek bila u kolicima.

Odrasla sam kao i mnogi od vas,

trčala, skakala i plesala.

Volim plesati.

Međutim, sredinom svojih dvadesetih

počela sam doživljavati
niz neobjašnjivih padova.

Nekoliko godina kasnije

dijagnosticirano mi je
recesivno genetsko stanje

pod imenom nasljedni miozitis
s inkluzijskim tijelima

ili HIBM.

To je bolest progresivnog
propadanja mišića

koja napada sve moje mišiće
od glave do pete.

HIBM je veoma rijetka bolest.

U SAD-u ima manje od 200 ljudi
s tom dijagnozom.

Do danas ne postoji pouzdano
liječenje niti lijek,

a unutar 10 do 15 godina od prvog
pojavljivanja simptoma

HIBM uobičajeno dovodi do kvadriplegije

i to je razlog zašto sada koristim kolica.

Kada mi je prvi put postavljena dijagnoza,
sve se promijenilo.

To su bile zastrašujuće vijesti

zato što nisam imala nikakvog iskustva s
kroničnim bolestima niti invalidnošću.

Pojma nisam imala
kako bi se bolest mogla razvijati.

No ono što me najviše obeshrabrivalo

bilo je slušati druge ljude
kako mi savjetuju

da ograničim svoje ambicije i snove

i izmijenim svoja očekivanja
vezana uz život.

"Trebala bi prekinuti
svoju međunarodnu karijeru."

"Nitko te neće htjeti ovakvu oženiti."

"Bilo bi sebično da imaš djecu."

Činjenica da netko tko nije ja

postavlja ograničenja na
moje snove i ambicije

bila je apsurdna.

I neprihvatljiva.

Tako da sam ih ignorirala.

(Odobravanje i pljesak)

Jesam se udala.

I sama sam za sebe odlučila
nemati djecu.

Nastavila sam svoju karijeru
u Ujedinjenim narodima

nakon što mi je postavljena dijagnoza

i otišla raditi na dvije godine u Angolu,

zemlju koja se oporavljala od
27-godišnjeg brutalnog građanskog rata.

Ipak, proći će još pet godina

prije nego ću službeno prijaviti
svoju dijagnozu poslodavcu.

Jer sam se bojala

da će dovesti u pitanje moju radnu
sposobnost i da ću izgubiti posao.

Radila sam u zemljama u kojima je
dječja paraliza bila uobičajena

i, kada sam načula nekoga kako kaže

da misli da sam ja možda
preživjela dječju paralizu,

pomislila sam da je moja tajna sigurna.

Nitko me nije pitao zašto šepam.

Tako da nisam ništa rekla.

Trebalo mi je više od 10 godina

da se saživim s ozbiljnošću HIBM-a,

čak i kako su osnovne zadaće i funkcije
postajale sve teže.

Ipak, nastavila sam slijediti svoj san
da radim po cijelome svijetu,

i čak sam imenovana kao
fokusna točka za invaliditet

za UNICEF na Haitiju,

gdje sam radila dvije godine
nakon razarajućeg potresa 2010. godine.

Tada me je posao odveo u SAD.

Iako je bolest značajno uznapredovala

i trebala sam proteze za noge
i nekoga tko me vodi,

i dalje sam žudjela za avanturom.

Ovoga puta

počela sam sanjati o grandioznoj
avanturi na otvorenom.

A što je grandioznije od Grand Canyona?

Jeste li znali da od 5 milijuna ljudi
koji posjete Litice

samo jedan posto siđe dolje do
dna kanjona?

Željela sam biti dio tih jedan posto.

Stvar je u tome --

(Pljesak)

Stvar je u tome da Grand Canyon
nije baš pristupačan.

Trebat će mi neka pomoć

da siđem niz strminu veću od 1,5 km
okomitog rastresitog terena.

Sad, kad se suočavam s preprekama,

strah ne nastupa nužno odmah

jer pretpostavljam da ću,
na ovaj ili onaj način,

dokučiti što napraviti.

U ovom slučaju na pameti mi je bilo,

pa, ako ne mogu pješke sići,

mogla bih naučiti jahati konja.

To sam i učinila.

Tom sudbonosnom odlukom

započela je četverogodišnja predanost

bacakanja naprijed-nazad
između straha i hrabrosti

da započnem 12-dnevnu ekspediciju.

Četiri dana na konju za prelazak
Grand Canyona od litice do litice

i osam dana raftingom
preko 240 km rijeke Colorado,

sve s filmskom ekipom uz sebe.

I otkrit ću vam odmah -- uspjeli smo.

Ali ne prije no što sam uvidjela
kako moj najdublji strah

nekako može u odrazu pokazati
jednaku količinu hrabrosti.

13. travnja 2018.

dok sam sjedila skoro 2,5m iznad tla,

jašući mustanga po imenu Sheriff,

moj prvi dojam o Grand Canyonu

bio je šok i užas.

Tko bi znao da imam strah od visine.

(Smijeh)

Ali, sada nije bilo odustajanja.

Skupila sam svu svoju hrabrost,
svaki gram u sebi,

da ne dopustim da me strah savlada.

Krećući se po Južnoj litici,

sve što sam mogla napraviti
da se održim sabranom

bilo je da dišem duboko,
gledam u oblake

i fokusiram se na glasove svog tima.

Ali onda, tokom prvog sata puta,
dogodila se katastrofa.

Kako se nisam mogla
držati uspravno u sedlu

dok sam se spuštala prevelikom stubom

poletjela sam naprijed i tresnula licem
o potiljak konja.

Nastala je panika,

glava me žestoko boljela,

ali staza je bila preuska
da bismo mogli sjahati.

Tek na pola puta, na visini od 700 m,

nakon još barem dva sata spuštanja,

mogli smo stati, skinuti mi kacigu

i vidjeti čvorugu veliku kao jaje
kako mi strši iz čela.

Uz svo to planiranje i opremu,

kako to da nam nije palo na pamet
ponijeti paket leda?

(Smijeh)

Srećom po sve nas,
oteklina je izišla na van

i izlila mi se u lice praveći
dvije fantastične šljive ispod očiju,

što je očaravajući način kako
da izgledate u dokumentarcu.

(Smijeh)

(Pljesak i odobravanje)

Ovo nije bilo lako ni mirno putovanje,

pa ipak, baš u tome je bila stvar.

Iako sam se bojala vratiti se u sedlo,

vratila sam se.

Sam silazak u dno kanjona

trajao je ukupno 10 sati,

a to je bio tek prvi od
ukupno četiri dana jahanja.

Idući su bili snažni brzaci.

Rijeka Colorado u Grand Canyonu

ima neke od najvećih brzaka u zemlji.

I kako bismo bili spremni
u slučaju prevrtanja,

vježbali smo tako što sam plivala
kroz manji brzak.

Sa sigurnošću mogu reći
da nije bilo baš glamurozno.

(Smijeh)

Udahnula sam u pogrešnom trenutku vala,

zagrcnula se vodom

i nisam bila u stanju sobom upravljati.

Da, bilo je zastrašujuće,

ali isto tako bilo je fantastično.

Vodopadi, skliski kanjoni

i stijene stare par milijardi godina

koje su, činilo se, mijenjale boju
kako je dan prolazio.

Grand Canyon je istinska divljina

i vrijedi svega onoga
što se o njemu govori.

(Pljesak)

Ekspedicija,

svo to planiranje, kao i samo putovanje,

pokazali su mi razinu straha
koju nikada ranije nisam iskusila.

Ali, što je još važnije,

pokazali su mi koliko
nevjerojatno hrabra mogu biti.

Moje putovanje kroz Grand Canyon
nije bilo lako.

Nije to bio prizor jedne Amazonke

koja se bez napora probija
kroz epske krajolike.

To sam bila ja - plačna,

iznurena i prebijena
s dvije šljive ispod očiju.

Bilo je zastrašujuće,

bilo je stresno,

bilo je nevjerojatno uzbudljivo.

Sada kada je to putovanje završilo

lako je opušteno govoriti o tome
što smo postigli.

Znam da opet želim ići na rafting
tom rijekom.

Ovog puta kroz svih njezinih 450 km.

(Pljesak)

Ali, isto tako znam da nikada ne bih
ponovo prošla onaj dio na konju.

(Smijeh)

Jednostavno je previše opasno.

I to je ono što u stvari želim reći.

Nisam ovdje samo da vam pokažem snimke.

Ovdje sam da sve nas podsjetim

da je život zaista samo lekcija

o tome kako da pronađemo ravnotežu
između straha i hrabrosti.

I da razumijemo što jest,
a što baš i nije dobra ideja.

(Smijeh)

Život je već sam po sebi strašan,

i da bismo ostvarili svoje snove
trebamo biti hrabri.

U suočavanju sa svojim strahovima

i pronalaženju hrabrosti
da se kroz njih probijem,

kunem se, moj je život bio izuzetan.

Prema tome, živite punim plućima

i pokušajte da vaša hrabrost
nadvlada vaš strah.

Nikad ne znate gdje vas to može odvesti.

Hvala.

(Pljesak i odobravanje)