Kako zaista slušati

U ovoj nadahnutoj izvedbi, gluha perkusionistica Evelyn Glennie objašnjava kako slušanje glazbe uključuje mnogo više od samog puštanja zvučnih valova da pogode vaše bubnjiće.

Nisam potpuno sigurna želim li vidjeti

bubanj u devet, ili koliko već sati ujutro.

U svakom slučaju, sjajno je vidjeti
ovako popunjenu dvoranu;

i stvarno se moram zahvaliti
Herbiu Hancocku

i njegovim kolegama na
zaista izvrsnoj prezentaciji. (Pljesak)

Jedna od zanimljivih stvari,

naravno, jest kombinacija
sirove ruke na instrumentu

i tehnologije, i naravno ono što je rekao
o slušanju naših mladih ljudi.

Naravno, moj posao je
u cijelosti u slušanju,

i moj je cilj, u biti,
naučiti svijet slušanju.

To je moj jedini pravi cilj u životu.

I to zvuči prilično jednostavno,
ali zapravo to je prilično velik posao.

Jer, znate, kad pogledate
glazbeno djelo -- na primjer,

samo da otvorim moju malu motorističku
torbu -- tu imamo, nadam se,

glazbeno djelo koje je puno
malih crnih točaka na stranici.

I tako, rastvorimo ga
i ja pročitam glazbu.

Tehnički gledano,
stvarno ovo mogu pročitati.

Slijedit ću upute, oznake tempa, dinamiku.

Radit ću točno kako mi je rečeno.

I eto, kako sam u nedostatku vremena,

mogla bih vam odsvirati doslovno
prva dva, tri retka. Sve kao po traci.

Ništa preteško.

Ali ovdje mi je rečeno
da je ovo djelo vrlo brzo.

Rečeno mi je gdje na bubnju svirati.

Rečeno mi je koji dio palice
trebam koristiti.

I rečeno mi je koja je dinamika.

I također mi je rečeno
da je bubanj bez snara.

Snar podignut, snar spušten.

I tako, ako prevedem ovo djelo,
imamo ovu ideju. (Glazba)

I tako dalje. Moja karijera bi vjerojatno
trajala oko pet godina.

Međutim, što kao glazbenica trebam učiniti
jest sve ono što nije u notama.

Sve ono za što nema vremena
za naučiti od učitelja,

čak ni za razgovor o tome s učiteljem.

Zapravo, stvari koje primjećujete
kad niste za svojim instrumentom

su u biti one koje postaju tako
zanimljivima, i koje želite istraživati

preko ove sićušne, tanke površine bubnja.

I tako, doživjeli smo prijevod. A sad -
interpretaciju. (Glazba) (Pljesak)

Sad će moja karijera
možda trajati i malo duže!

Ali na neki način, znate, to je isto
kad ja pogledam vas i vidim

finu vedru mladu damu u rozoj majici.

Vidim kako stišćete medvjedića, itd., itd.

I tako stičem okvirnu ideju o tome
kakvi ste, što bi vam se moglo sviđati,

kakvim bi se zanimanjem
mogli baviti, itd., itd.

Međutim, to je samo, znate, početna ideja
koju bi mogla imati, svi mogli imati

kad zaista pogledamo,
i pokušamo interpretirati,

ali to je, zapravo, nevjerojatno plitko.

Na isti način, pogledam note;
dobijem osnovnu ideju;

zapitam se što bi tehnički moglo biti
teško, ili, znate, što želim učiniti.

Samo osnovni osjećaj.

Ipak, to jednostavno nije dovoljno.

I sjetim se što je Herbie rekao --
molim vas, slušajte, slušajte.

Moramo prvenstveno slušati sebe.

Ako sviram, primjerice, držeći palicu --
gdje doslovno ne ispuštam palicu --

osjeti ću prilično puno šoka
kako prolazi gore kroz ruku.

I osjetit ću se -- vjerovali ili ne --

odvojeno od instrumenta i od palice,

iako palicu držim prilično čvrsto.

Držeći je čvrsto, čudno je da se osjećam
više odvojenom.

Ako se opustim i dozvolim svojoj šaci,
mojoj ruci, da budu više kao oslonac,

odjednom imam više dinamike
s manje napora. Mnogo više.

I jednostvano osjetim, konačno, s palicom
i bubnjem kao da smo jedno.

A činim mnogo, mnogo manje.

I tako na isti način kao što mi treba
više vremena s instrumentom,

treba mi vremena i s ljudima
kako bi ih interpretirala.

Ne samo prevela, već interpretirala ih.

Ako, primjerice, odsviram samo nekoliko
taktova glazbenog djela,

pritom zamišljajući sebe kao tehničarku --

odnosno, kao nekoga tko je u osnovi
perkusionistica ... (Glazba)

I tako dalje. A ako zamislim sebe
kao o glazbenicu ... (Glazba)

I tako dalje. Postoji tu mala razlika
o kojoj vrijedi -- (Pljesak)

-- razmisliti.

I sjećam se kad sam imala 12 godina

i počela svirati timpane i perkusije,
kad je moj učitelj rekao:

"Dakle, kako ćemo ovo izvesti?
Kao što znaš, bit glazbe je u slušanju."

A ja sam rekla: "Da, slažem se s tim.
I u čemu je problem?"

A on je odgovorio: "Pa kako ćeš čuti ovo?
Kako ćeš čuti ono?"

A ja sam rekla: "Pa kako Vi to čujete?"

Odgovorio je: "Pa, mislim da čujem
kroz ovo ovdje."

Rekla sam: "Pa, mislim da i ja također --
ali također čujem i kroz moje šake,

kroz moje ruke, jagodice, tjeme, stomak,
moj grudni koš, moje noge i tako dalje."

I tako smo započinjali svaki naš sat
naštimavajući bubnjeve --

posebice, timpane --

na toliko uski interval visine zvuka,
nešto poput

ovolike razlike. Zatim, postupno ...
i postupno ...

i nevjerojatno je to
da kad otvorite svoje tijelo

i svoje ruke kako bi propustili
vibracije da prođu,

da se i ta sitna, sitna razlika ...

može osjetiti i s najsitnijim dijelom
vašeg prsta, tu.

I tada bi radili slijedeće:
ja bih stavila svoje ruke na zid

glazbene sobe i zajedno bismo
"slušali" zvukove instrumenata,

istinski pokušavajući
povezati se s tim zvukovima

mnogo, mnogo šire nego samo
oslanjajući se na uho.

Jer, naravno, uho je izloženo
raznim stvarima.

Prostorija u kojoj se nalazimo,
pojačanje, kvaliteta instrumenata,

vrsta palica ... itd., itd.

Sve su one različite.

Ista količina težine,
ali različite boje zvukova.

I to je u osnovi ono što jesmo.
Mi smo samo ljudska bića,

ali svi imamo naše vlastite
male boje zvuka, koje kao da

izgrađuju ove iznimne osobnosti

i karaktere i interese i stvari.

Kad sam odrasla, bila sam na audiciji za
Kraljevsku glazbenu akademiju u Londonu,

i oni su rekli: "Ne, nećemo Vas primiti,
jer nemamo pojma,

znate, kakva je budućnost
tzv. 'gluhog' glazbenika."

Ja to jednostavno nisam mogla prihvatiti.

I zato sam im rekla:
"Pa, vidite, ukoliko odbijate --

ukoliko me odbijate zbog tih razloga,

a ne zbog sposobnosti izvođenja
i razumijevanja i ljubavi

prema umjetnosti stvaranja zvuka --

onda moramo razmisliti vrlo ozbiljno
o ljudima koje zapravo primate."

I kao rezultat -- kad smo već prebrodili
prepreke, i poslije druge audicije ---

primili su me. I ne samo to --

ono što se dogodilo jest da je to
promijenilo cijelu ulogu

glazbenih institucija diljem
Ujedinjenog Kraljevstva.

Pod nikakvim uvjetima nisu smjeli odbiti
ni jednu jedinu prijavu na osnovi toga

ima li netko ili nema ruke, noge --

i dalje bi moguće mogli svirati puhački
instrument ukoliko bi bio na stalku.

Baš nikakve okolnosti nisu korištene
kako bi se odbila bilo čija prijava.

I svaki pojedini kandidat morao je
biti saslušan, doživljen i zatim

na osnovi glazbenih sposobnosti --
ta bi osoba mogla biti primljena ili ne.

I stoga, ispalo je da se pojavila
izuzetno zanimljiva

skupina studenata koja je pristigla
u te razne glazbene institucije.

I moram reći, mnogi od njih su sad

u profesionalnim orkestrima
diljem svijeta.

Ono što je još zanimljivo
u vezi ovoga, doduše --

(Pljesak)

jest jednostavno to da ne samo
da su ljudi bili povezani sa zvukom --

što smo u osnovi svi mi, i dobro znamo
da je glazba zaista naš svakodnevni lijek.

Kažem "glazba", ali u biti
mislim na "zvuk".

Jer znate, doživjela sam
neke izvanredne stvari

kao glazbenica, kad imate
15-godišnjeg mladića

koji pred sobom ima
najzahtjevnije izazove,

koji možda nije u mogućnosti
kontrolirati svoje pokrete,

koji je možda gluh,
možda slijep, itd., itd. --

i odjednom, ako taj mladić
sjedne blizu instrumenta,

ili čak legne ispod marimbe,

a vi svirate nešto što izuzetno
podsjeća na orgulje, skoro --

Nemam baš odgovarajuće
prave palice, možda --

ali nešto slično ovome.
Samo da promijenim. (Glazba)

Nešto tako nevjerojatno jednostavno --

ali on bi doživio nešto
što ja ne bih mogla,

jer ja se nalazim iznad zvuka.

Meni zvuk dolazi iz ovog smjera.

Njemu bi zvuk dolazio putem rezonatora.

Kad ovdje ne bi bilo rezonatora,
imali bismo ... (Glazba)

Tako bi on imao punoću zvuka
koju vi iz prvih nekoliko redova

ne biste doživjeli, niti biste je i vi
u zadnjih nekoliko redova doživjeli.

Svatko od nas, ovisno o tome gdje sjedimo,

doživjet će ovaj zvuk prilično,
prilično različito.

I naravno, kao sudionica zvuka,

tj. počevši od ideje kakav zvuk
želim proizvesti --

primjerice, ovaj zvuk.

Možete li čuti bilo što?

Točno tako. Jer čak ga i ne dodirujem.

Ali ipak, stičemo osjećaj
da se nešto događa.

Na isti način kad vidim stabla
kako se povijaju,

tad zamislim to stablo
kako stvara zvuk šuštanja.

Shvaćate li što govorim?

Štogod oči vide,
tada se uvijek događa i zvuk.

Tako da uvijek,
uvijek postoji ta golema --

hoću reći, upravo ovaj kaleidoskop stvari
iz kojih možemo izvlačiti.

I tako su sve moje izvedbe zasnovane
u potpunosti na onom što doživljavam,

a ne na učenju glazbenog djela,
preslikavanju nečije tuđe interpretecije,

kupnji svih mogućih CD-a s tim pojedinim
glazbenim djelom, i tako dalje.

Jer to mi ne daje dovoljno nečega što je
toliko sirovo i tako osnovno,

i nečega čije putovanje mogu doživjeti
u svojoj punini.

Može dogoditi da, u nekim dvoranama,
ova dinamika može dobro uspjeti. (Glazba)

Može se dogoditi da u drugim dvoranama,
ljudi jednostavno to neće doživjeti

uopće i stoga, moja razina mekanog,

nježnog sviranja će možda
morati biti ... (Glazba)

Shvaćate li što mislim? Tako,
zbog ove eksplozije u pristupu zvuku,

posebice preko zajednice gluhih,

ovo nije samo utjecalo na način
kako glazbene institucije,

kako se škole za gluhe odnose prema
zvuku, i ne samo kao sredstvu terapije --

mada naravno, kao sudionica glazbe,

to je zasigurno također slučaj.

Izgleda da su akustičari zaista morali
razmišljati o vrstama dvorana

koje su gradili. Postoji
tako malo dvorana u svijetu

koje zaista imaju vrlo dobru akustiku,

usuđujem se reći. S tim mislim na one
u kojima možete raditi sve što zaželite.

Od najtišeg, najmekanijeg, najmekanijeg
zvuka do nečega što je tako široko,

tako golemo, tako nevjerojatno!
Uvijek postoji nešto --

može dobro zvučati tamo gore,
a ne tako dobro tamo.

Može biti sjajno tamo, ali užasno tamo.

Može biti užasno tamo,
a ne tako loše tamo, itd., itd.

I tako je pronalaženje određene
dvorane nevjerojatno

-- u kojoj možete svirati
točno što zamislite,

bez kozmetičkog unaprjeđenja.

I stoga, akustičari u stvari
razgovaraju s ljudima koji su

oštećenog sluha,
a koji su sudionici glazbe.

I to je vrlo zanimljivo.

Ja vam ne mogu dati niti jedan detalj
o onome što se stvarno događa

s tim dvoranama, ali je činjenica
da se obraćaju grupi ljudi

za koje smo godinama govorili,

"Pa, kako oni uopće mogu
doživjeti glazbu? Znate, oni su gluhi."

Mi samo -- učinimo ovo, i zamislimo
da tako izgleda gluhoća.

Ili učinimo ovo, i zamislimo
da tako izgleda sljepoća.

Kad vidimo nekoga u kolicima,
pretpostavimo da ne može hodati.

Možda mogu napraviti 3-4-5 koraka.
To, za njih, znači da mogu hodati.

Za godinu dana, mogla bi biti
još dva dodatna koraka.

Za još godinu dana, tri dodatna koraka.

To su izuzetno važni aspekti
za razmišljanje.

Zato kad slušamo jedni druge,

zaista je važno za nas zaista testirati
naše vještine slušanja,

kako bi koristili tijela kao rezonantnu
komoru, kako bi prestali s osudama.

Meni, kao glazbenici koja se susreće
s 99% nove glazbe,

vrlo je jednostavno kazati:
"O, da, sviđa mi se ono djelo.

O, ne, ne sviđa mi se ono djelo."
I tako dalje.

I znate, samo shvatim da moram posvetiti
više vremena tim djelima.

Može biti da kemija između mene i tog
određenog djela nije ona prava,

ali to ne znači da imam pravo reći
da je to loše glazbeno djelo.

Jedna od divnih stvari kad ste glazbenik,

jest da ste tako
nevjerojatno prilagodljivi.

Nema pravila, pravog, niti krivog načina.

Ako vas zamolim da zaplješćete --
možda mogu to učiniti.

Ako samo kažem: "Molim vas zaplješćite
i stvorite zvuk grmljavine."

Pretpostavljam da smo svi
doživjeli grmljavinu.

E sad, ne mislim samo na zvuk;

Mislim da stvarno slušate
tu grmljavinu u sebi.

Pokušajte to stvoriti svojim pljeskanjem,
samo pokušajte.

(Pljesak)

Vrlo dobro! Snijeg. Snijeg.
Jeste li ikad čuli snijeg?

Publika: ne.

Evelyn Glennie: "Pa onda, prestanite
pljeskati." (Smijeh) Pokušajte ponovo.

Pokušajte ponovo. Snijeg.

Vidite, budni ste.

Kiša. Nije loše. Nije loše.

Znate, zanimljivo je, međutim,
pitala sam grupu djece

ne tako davno upravo isto to pitanje.

E sad -- odlična mašta, puno vam hvala.

Međutim, nitko od vas nije
ustao sa stolice i razmislio,

"Hajde! Kako mogu pljeskati?
U redu, možda ... (Plješće)

Možda bih mogao koristiti svoj nakit
za stvaranje dodatnih zvukova.

Možda mogu koristiti druge djelove
tijela za stvaranje dodatnih zvukova."

Nitko nije pomislio pljeskati različito,

drugačije od sjedenja na sjedištima i korištenja dlanova.

Na isti način kad slušamo glazbu

pretpostavljamo da sve to
ulazi ovim putem.

Tako mi doživljavamo glazbu.
Naravno da nije tako.

Doživljavamo grmljavinu -- grmljavinu,
grmljavinu. Misli, misli, misli.

Slušaj, slušaj, slušaj. E sad --
što možemo učiniti s grmljavinom?

Sjećam se svojeg učitelja. Kad sam
prvi put počela, moj doslovno prvi sat,

Bila sam potpuno pripremljena
s palicama, spremna krenuti.

I umjesto da je rekao: "U redu, Evelyn,
molim, stopala blago razmaknuta,

ruke otprilike pod kutem od 90 stupnjeva,
palice otprilike u obliku slova V,

drži ovaj ovdje razmak, itd.

Molim te drži uspravna
leđa, itd., itd., itd." --

gdje bih tako vjerojatno ostala
potpuno ukočena, smrznuta,

i ne bih mogla udariti bubanj,

jer mislila bi na tako mnogo
drugih stvari -- on je rekao:

"Evelyn, ponesi ovaj bubanj na sedam dana
i vidjet ćemo se slijedeći tjedan."

O, nebesa! Što sam sad trebala raditi?
Više mi nisu bile potrebne palice;

nije mi ih bilo dozvoljeno imati.

Morala sam u biti gledati
baš ovaj određeni bubanj,

gledati kako je izrađen, čemu ove
male drške služe, čemu služi snar.

Prevrtala sam ga, isprobavala s okvirom,
isprobavala s glavom.

Isprobavala sa svojim tijelom,
isprobavala s nakitom,

isprobavala s raznoraznim stvarima.

I naravno, vratila sam se sa svakakvim
ogrebotinama i sličnim stvarima --

ali unatoč svemu, bilo je to
nevjerojatno iskustvo.

jer, gdje biste uopće to mogli doživjeti
u jednom glazbenom djelu?

Gdje biste uopće to mogli
doživjeti u udžbeniku?

I tako se nismo nikad, nikad bavili
stvarnim udžbenicima.

I tako primjerice,
jedna od stvari koje naučimo

kad se odnosimo prema bivanju
perkusionistom, umjesto glazbenikom,

jest najosnovnija serija
pojedinačnih udaraca.

Ovako. A onda krenemo malo brže
i još brže i još malo brže.

I tako dalje. Što ovo djelo zahtjeva?

Seriju pojedinačnih udaraca. I zašto to
ne mogu činiti dok učim glazbeno djelo?

I to je upravo ono što je i on učinio.

I što sam postajala starijom,
kad sam postala studentica

na tzv. "glazbenoj instituciji",
sve je to palo u vodu.

Morali smo učiti iz udžbenika.

Sa stalnim pitanjem, "Pa, zašto? Zašto?
Kakve ovo ima veze s bilo čim?

Moram odsvirati glazbeno djelo.
"Pa, ovo će ti pomoći tvojoj kontroli!"

"Kako? Zašto? Moram to povezati
s glazbenim djelom.

Razumijete. Trebam nešto poručiti.

"Zbog čega vježbam paradidle?

Je li to doslovno za kontrolu,
za kontrolu ruke-palice? Zašto to radim?

Potrebno mi je imati razlog,

a to je poruka nečega putem glazbe."

A poručivanjem nečega putem glazbe,
što je u osnovi zvuk,

tek tada možemo doprijeti raznim
stvarima do raznih ljudi.

Ali ja ne želim preuzeti odgovornost
za vaš emocionalni teret.

To je na vama, kad uđete u dvoranu.

Jer to tada određuje što i
kako slušamo određene stvari.

Mogu se osjećati tužnom, sretnom,
ushićenom, ljutom dok sviram

određena djela, ali ne želim nužno

da i vi osjećate isto što i ja.

I tako molim vas, slijedeći put
kad odete na koncert,

dozvolite tijelu da bude rezonantna komora.

Budite svjesni da nećete doživjeti
isto ono što i izvođač.

Izvođač je u najgorem mogućem
položaju za doživljaj zvuka,

jer on čuje kontakt palice s bubnjem,

ili udar na komadić drva,
ili istezanje žice, itd.,

ili udah koji stvara zvuk
na puhačkim instrumentima.

Oni doživljavaju tu sirovost tamo.

Ali u isto vrijeme doživljavaju i nešto
tako nevjerojatno čisto,

prije nego što se zvuk uopće i dogodi.

Molim vas primijetite život zvuka
poslije prvobitnog udara,

ili udaha, kad se izvlači. Samo doživite
cijelo putovanje tog zvuka

na isti način kao što sam ja željela
doživjeti cijelo putovanje

baš ove konferencije,
umjesto dolaska sinoć.

Ali nadam se da ćemo podijeliti
neke stvari kako dan bude odmicao.

Puno vam hvala što ste me primili!

(Pljesak)