Dave Meslin: Protuotrov za ravnodušnost

Lokalne politike -- škole, zone, izbori za vijeće -- nas pogađaju tamo gdje živimo. Zašto se onda više nas ne uključi? Je li to ravnodušnost? David Meslin kaže ne. On identificira sedam barijera koje nas sprječavaju da se angažiramo u našim zajednicama, čak i kada nam je stvarno stalo.

Koliko često čujemo

da ljudi jednostavno ne brinu?

Koliko puta su vam rekli

da stvarna, značajna promjena nije moguća

jer je većina ljudi presebična,

preglupa ili prelijena

kako bi pokušali napraviti promjenu u svojim zajednicama?

Namjeravam vam danas objasniti da ravnodušnost kakvu znamo

u stvarnosti ne postoji,

već da ljudi mare,

ali da živimo u svijetu

koji aktivno obeshrabruje angažman

stalno stavljajući prepreke i barijere na naš put.

I dati ću vam neke primjere onoga na što mislim.

Počnimo s gradskom vijećnicom.

Jeste li ikada ranije vidjeli jednu od ovih?

Ovo je novinski oglas.

Ovo je obavijest o primjeni promjene zone za novu uredsku zgradu

kako bi susjedstvo znalo što se događa.

Kao što vidite, to je nemoguće pročitati.

Morate proći kroz pola oglasa

kako biste saznali o kojoj se adresi radi,

i onda još dalje, fontom 10 piše

kako se možete uključiti.

Zamislite kada bi se privatni sektor oglašavao na isti način --

kada bi Nike želio prodati par tenisica

i stavio oglas poput ovog u novine.

(Pljesak)

To se nikada ne bi dogodilo.

Nikada nećete vidjeti oglas poput ovoga,

jer Nike stvarno želi da kupite njihove tenisice.

Dok grad Toronto

očito ne želi da se uključite u proces planiranja,

u protivnom im oglasi ne bi izgledali poput ovog --

sa svim informacijama jasno iznesenim.

Sve dok će grad stavljati ovakve oglase

kako bi uključio ljude,

do tada, naravno, ljudi neće biti uključeni.

Ali to nije ravnodušnost;

to je namjerno isključivanje.

Javni prostor.

(Pljesak)

Način na koji zlostavljamo naš javni prostor

predstavlja ogromnu prepreku

prema bilo kakvom obliku progresivne političke promjene.

Jer smo u stvari stavili cijenu na slobodu izražavanja.

Onaj tko ima najviše novca njegov glas se najjače čuje,

dominirajući vizualnom i mentalnom okolinom.

Problem tog modela

jest da postoje neke nevjerojatne poruke koje bi se morale kazati

ali nisu profitabilne.

Tako da ih nikada nećete vidjeti na oglasnoj ploči.

Mediji igraju važnu ulogu

u razvoju našeg odnosa s političkim promjenama,

uglavnom ignorirajući politiku

i fokusirajući se na slavne ličnosti i skandale.

Ali čak i kada govore o važnim političkim problemima,

govore na način da se osjećam obeshrabrenim angažirati se.

I dati ću vam primjer: Now magazin od prošlog tjedna --

progresivni, urbani tjednik iz Toronta.

Ovo je njihova naslovnica.

Ovo je članak o kazališnoj izvedbi,

i započinje s osnovnom informacijom gdje se igra,

u slučaju da želite sami otići i pogledati izvedbu nakon što pročitate članak --

gdje, vrijeme, web stranica.

Isto s ovim -- to je recenzija filma,

umjetnička recenzija,

recenzija knjige -- gdje se odvija čitanje u slučaju da želite otići.

Restoran -- možda ne želite samo čitati o njemu,

možda želite otići do restorana.

Tako vam kažu gdje se nalazi, koje su cijene,

adresa, telefonski broj, itd.

Onda odete do njihovih članaka o politici.

Ovdje je sjajan članak o važnoj izbornoj utrci koja se odvija.

Govori o kandidatima -- jako dobro napisan --

ali bez informacija, bez nastavka,

nema web stranice kampanje,

nema informacije o tome gdje se debate održavaju, gdje je ured kampanje.

Ovdje je još jedan sjajan članak

o novoj kampanji koja se protivi privatizaciji tranzita

bez ikakve kontaktne informacije o kampanji.

Poruka je čini se

da bi čitatelji vrlo vjerojatno željeli jesti,

možda pročitali knjigu, možda vidjeli film, ali se ne bi angažirali u svojoj zajednici.

I možda ćete misliti kako je ovo mala stvar,

ali ja mislim da je važno jer daje ton

i osnažuje opasnu ideju

kako je politika sport za praćenje.

Heroji: Kako gledamo na vodstvo?

Pogledajte ovih 10 filmova. Što imaju zajedničko?

Bilo tko?

Svi imaju heroje koji su izabrani.

Netko im je prišao i rekao, "Vi ste izabrani.

Postoji proročanstvo. Morate spasiti svijet."

I onda netko ode i spasi svijet jer mu je netko rekao da to učini,

s nekoliko ljudi koje obilježi.

To mi pomaže razumijeti

zašto veliki broj ljudi ima problema vidjeti se kao vođe.

Jer to šalje skroz krivu poruku o tome što vodstvo uistinu jest.

Herojski napor je skupni napor,

pod broj jedan.

Broj dva, to je nesavršeno; čak i nije glamurozno;

i ne započinje naglo niti završava naglo.

To je kontinuirani proces koji traje cijeli život.

Ali najvažnije, to je dobrovoljni koncept.

Dobrovoljni.

Dok god učimo djecu

da taj heroizam započinje kada netko stavi oznaku na vaše čelo,

ili vam netko kaže da ste dio proročanstva,

njima nedostaje najvažnija karakteristika vodstva,

a to je da ono dolazi iznutra.

Radi se o slijeđenju svojih snova --

nepozvan, nepozvan --

i onda radeći s drugima radite na ostvarivanju tih snova.

Političke stranke: čovječe.

Političke stranke bi mogle i trebale biti

jedna od baznih ulaza

za ljude koje se žele angažirati.

Umjesto toga, one se postale, nažalost,

nekreativne organizacije bez nadahnuća

koje se oslanjaju jako na istraživanja tržišta,

anonimne glasove i fokus grupe

tako da na kraju sve govore iste stvari,

vraćajući nam ono što smo već željeli čuti

na račun provođenja snažnih i kreativnih ideja.

I ljudi to mogu namirisati, što hrani cinizam.

(Pljesak)

Dobrotvorni status:

Grupe koje imaju dobrotvorni status u Kanadi ne mogu javno zagovarati.

To je veliki problem i velika prepreka promjeni,

jer to znači da su neki od najstrastvenijih i najinformiranijih glasova

potpuno ušutkani, posebno tijekom izbora.

Što nas dovodi do zadnje teme,

a to su naši izbori.

Kako ste mogli primjetiti, naši izbori u Kanadi su jako smješni.

Koristimo se zastarjelim sustavima

koji su nepošteni i stvaraju nasumične rezultate.

Kanada je trenutačno vođena strankom

koju većina Kanađana u stvari nije željela.

Kako možemo iskreno i savjesno poticati više ljudi da glasaju

kada se glasovi ne broje u Kanadi?

Spojite sve to zajedno

i naravno da su ljudi ravnodušni.

To je kao da se trudite zabiti u cigleni zid.

Ne želim biti negativan

spominjući sve te prepreke i objašnjavajući što nam je na putu.

Upravo suprotno: mislim kako su ljudi nevjerojatni i pametni

i da se brinu.

Ali to, kao što sam rekao, živimo u okruženju

gdje su nam sve te prepreke nametnute.

Dok god vjerujemo kako su ljudi, naši susjedi,

sebični, glupi ili lijeni,

do tada nema nade.

Ali možemo promijeniti sve te stvari koje sam spomenuo.

Možemo otvoriti gradsku vijećnicu.

Možemo reformirati sustave glasovanja.

Možemo demokratizirati naše javne prostore.

Moja glavna poruka je,

ako možemo redefinirati ravnodušnost,

ne kao neku vrstu unutrašnjeg sindroma,

već kao kompleksnu mrežu kulturoloških prepreka

koje potiču neangažiranost,

i ako možemo jasno definirati, jasno definirati,

koje su to prepreke,

i onda ako možemo raditi zajedno na njihovom uklanjanju,

onda je sve moguće.

Hvala vam.

(Pljesak)