Mudrost velikih pisaca o svakoj godini života

Različiti kakvi jesmo, mi ljudi ipak prolazimo kroz slična razdoblja, a šablone koje dijelimo pretaču se u stranice knjiga koje volimo. U ovome dirljivom govoru, novinar Josh Prager istražuje faze života kroz citate pisaca kao što su Norman Mailer, Joyce Carol Oates, William Trevor i drugi, a služeći se vizualizacijama grafičkog dizajnera Miltona Glasera. "Knjige nam govore tko smo bili, tko smo sada i što ćemo postati." kaže Prager.

Slijedeći mjesec napunit ću 44 godine,

i imam osjećaj da će 44
biti jako dobra godina,

godina ostvarenja, realizacija.

Osjećam to,

ne zbog nečega posebnog što mi predstoji,

već jer sam pročitao da će ovo biti
dobra godina

u knjizi Normana Mailera iz 1968.

"Svoju vlastitu dob,
četrdeset i četiri godine ..."

piše Mailer u romanu "Vojske noći,"

"... osjećao je kao utjelovljenje

od kosti, mišića, srca i uma,
i težnji da bude muškarac,

kao da je stigao."

Da, znam da Mailer nije pisao o meni.

Ali isto tako znam da je;

za sve nas -- tebe, mene,
subjekt njegove knjige,

starenje više manje postepeno,

nastaviti koračati od rođenja,
duž istaknutog slijeda,

kroz čuda i ograničenja djetinjstva;

odvojenosti i frustracija adolescencije;

moćnih i velikih trenutaka zrele dobi;

priznanja, ali i rezignacija odrasle dobi.

Postoje šablone u životu,

i svi ih dijelimo.

Thomas Mann je napisao:
"Dogodit će se meni kao i njima."

Ne samo da živimo po obrascima.

Mi ih i bilježimo.

Mi ih zapisujemo u knjige,
gdje postaju pripovijetke

koje zatim možemo čitati i prepoznavati.

Knjige nam također otkrivaju što smo bili,

tko smo, i što ćemo postati.

To rade već tisućljećima.

Kako je James Salter napisao,

"Ako postoji jedna stvar u koju se život
prenosi -- to su stranice."

I tako je prije 6 godina,
misao prošla kroz moju glavu:

ako se životna mudrost uistinu izljeva
u stranice, onda negdje, moraju postojati

odlomci o svakoj mogućoj životnoj dobi.

Njihovim pronalaskom,
mogao bih sklopiti cijelinu.

Cijelinu koja zatim postaje život,

stotinu godina dug život,

potpunost tog veličanstvenog slijeda

koji samo najsretniji među nama dovrše
u cijelosti.

Tada mi je bilo 37 godina,

"razdoblje diskretnosti,"
piše William Trevor.

Bio sam sklon meditaciji o vremenu i dobi.

Bolest u obitelji,
a kasnije i ozljeda koja me zadesila

jasno su mi pokazale da ne možemo
pretpostaviti kada ćemo ostariti.

Uostalom, starenje samo
odgađa neizbježno,

dok vrijeme vidi kroz ono
što okolnosti ne mogu.

Sve to bilo je pomalo obeshrabrujuće.

Popis stvari bi doduše potrajao.

Zabilježiti svaku ranjivu godinu života

značilo bi očuvati ono nestalno,

pružajući sebi, ali i drugima
pogled u budućnost,

čak i ako smo već do tamo stigli.

I kad sam tada počeo sastavljati,
svoju listu -- ubrzo sam opsesivno

pretraživao stranicu za stranicom,
godinu za godinom.

Prošao sam svim godišnjim stepenicama,
duž svojih prvih sto godina.

"Dvadesetsedam ... razdoblje
iznenadnih otkrivenja,"

"šezdeset i dvije ...
razdoblje suptilnog propadanja."

Naravno da sam bio svjestan,
relativnosti takvih shvaćanja.

Za početnike, sad živimo duže,
i starimo sporije.

Christopher Isherwood je upotrijebio
izraz "žuti list"

kako bi opisao 53-godišnjaka,

samo sto godina nakon što je Lord Byron,
tim istim izrazom opisao sebe sa 36.

(Smijeh)

Bio sam i svjestan činjenice,
da je život neobuzdan i nepredvidljiv,

iz godine u godinu,

i da ljudi istu dob mogu
proživljavati različito.

Čak i da je tako,dok se lista sjedinjavala

istovremeno se na stranici,
jasno kao odraz u zrcalu,

sjedinjavao i moj život:

saznavajući da s 20 "osoba postaje sve
nesigurnija svojeg pravog identiteta;"

da bi sa 30 iskrsnula iz "pustoši
pripreme za aktivni život;"

naučivši sa 40 "... kako nježno zatvoriti
vrata prema sobama

kojima se [Ja] neću vraćati."

Bio sam tamo.

Naravno, svi smo mi bili tamo.

Milton Glaser, sjajni grafički dizajner

čije prekrasne vizualizacije vidite ovdje,

i kojemu je danas 85 --

sve ove godine "... zrenje i apoteoza,"
piše Nabokov --

napominjale su mi da,
kao umjetnost i boja,

književnost nam pomaže da se sjetimo
onoga što smo iskusili.

I doista, kad sam podijelio popis
sa svojim djedom,

on je kimnuo u znak potvde.

Tada mu je bilo 95 i bio je na samrti,

koja je, piše Roberto Bolaño,

"... isto kao nikada ne umrijeti."

Gledajući unatrag, rekao mi je da,

Proust jest bio u pravu -- sa 22 godine
sigurni smo da nećemo umrijeti,

kao što je Tanatolog Edwin Shneidmann --

bio u pravu da smo sa 90 uvjereni u suprotno.

Dogodilo se njemu,

kao i ostalima.

Sada je popis dovršen:

stotinu godina.

I gledajući nazad prema njemu,

znam da nisam gotov.

Još uvijek trebam proživjeti svoj život,

i još stranica u koje ću se uobličiti.

I svjestan Mailera,

iščekujem četrdeset četvrtu.

Hvala vam.

(Pljesak)