Koju ulogu igra sreća u našim životima?

Sreća igra puno veću ulogu u našim životima nego što smo voljni priznati, kaže psiholog Barry Schwartz. Naravno, uz trud i poštivanje pravila možemo dogurati jako daleko - ali ostatak se svodi na čistu sreću. Schwartz istražuje previđenu vezu između sreće, bogatstva i uspjeha te nudi zanimljivo rješenje za izjednačavanje prilika - počevši od upisa na fakultet.

Pozdrav svima.

Čast mi je biti ovdje i
razgovarati s vama,

a govorit ću o pravdi i sreći

i vezi između toga dvoga.

Prije nekoliko godina

nazvao me bivši učenik

kako bi razgovarao o svojoj kćeri.

Njegova kćer je tada bila maturantica

i ozbiljno je razmišljala o
upisu na Swarthmore,

gdje sam ja podučavao

pa ga je zanimalo mislim li
da bi mogla upasti.

Iznimno je teško upasti na Swarthmore.

Pa sam mu rekao, "Pa, pričaj mi o njoj."

I on mi je počeo pričati

o njezinim ocjenama i sportskim uspjesima,

o njenim izvannastavnim aktivnostima.

I zvučalo je kao da je superzvijezda,

čudo od djeteta.

Pa sam rekao, "Ona zvuči fantastično.

Zvuči baš kao učenica

kakvu bi Swarthmore želio."

Na to me on upitao, "Pa, znači li to
da će ona upasti?"

I ja sam rekao, "Ne."

Jednostavno nema dovoljno
slobodnih mjesta na Swarthmoreu

za sve dobre učenike.

Nema dovoljno mjesta na Harvardu,
ni Yaleu, ni Princetonu, ni Stanfordu.

Nema dovoljno mjesta u Googleu,
Amazonu ili Appleu.

Nema dovoljno mjesta
na TED konferencijama.

Ima strašno puno nadarenih ljudi

i neki od njih neće uspjeti."

Pa je on rekao, "Pa, što da radimo?"

A ja sam rekao,
"To je jako dobro pitanje."

Što bismo trebali napraviti?

Znam što su napravili
fakulteti i sveučilišta.

Kako bi igrali fer,

nastavili su podizati standarde,

jer ne djeluje pošteno
upisivati manje kvalificirane ljude,

a odbijati više kvalificirane ljude,

pa standardi samo rastu i rastu

dok toliko ne narastu da možete primiti

samo onoliko učenika koliko stane.

A to mnogima djeluje
nepravedno i nepošteno.

Pojedinci u američkom društvu
imaju različita mišljenja

o tome što znači tvrditi
da je određeni proces pravedan,

ali mislim da se svi slažu u jednom,

a to je da u pravednom, poštenom sustavu,

ljudi dobiju ono što zaslužuju.

A ja sam govorio bivšem učeniku

da kad su u pitanju upisi na fakultet,

naprosto nije istina da ljudi
dobiju što zaslužuju.

Neki dobiju što zaslužuju, a neki ne,

i to je naprosto tako.

Kad podignete standarde
kao što su to učinili fakulteti,

zapravo stvarate nemilosrdno natjecanje

među srednjoškolcima,

jer nije dovoljno biti dobar,

nije dovoljno biti dovoljno dobar,

morate biti bolji od svih ostalih
koji se također prijavljuju.

A to je stvorilo,

ili je doprinijelo

nekoj vrsti epidemije
anksioznosti i depresije

koja slama naše tinejdžere.

Uništavamo čitavu generaciju
ovim nemilosrdnim natjecanjem.

Dok sam razmišljao o tome,

sinulo mi je da
postoji način kako riješiti problem.

Evo što bismo mogli učiniti.

Kad se ljudi prijave na fakultet,

odvajamo one koji su dovoljno dobri
da budu uspješni

od onih koji to nisu,

i odbijamo one koji nisu dovoljno dobri
da budu uspješni,

a onda uzmemo sve ostale,
stavimo njihova imena u šešir,

nasumično izaberemo neke od njih

i odobrimo im upis.

Drugim riječima, vodimo
upis na fakultet kao lutriju,

a možda vodimo i zapošljavanje
u tech tvrtkama kao lutriju,

I - ne dao Bog -

možda čak i odlučujemo koga pozvati na TED

lutrijom.

Nemojte me krivo shvatiti,

lutrija neće eliminirati nepravdu.

Još uvijek će biti mnogo
ljudi koji neće dobiti što zaslužuju.

Ali bar ćemo biti iskreni.

Razotkrit ćemo nepravdu
umjesto da je pokušavamo sakriti,

a to će i probušiti balon
nevjerojatnog pritiska

u kojem sada žive naši školarci.

Zašto se onda o ovom savršeno
razumnom prijedlogu,

ako to mogu reći,

uopće ozbiljno ne razgovara?

Mislim da znam zašto.

Mislim da je to zato što mrzimo ideju

da stvarno važne stvari u životu
mogu biti rezultat sreće ili slučajnosti,

da stvarno važne stvari u životu
nisu pod našom kontrolom.

I ja mrzim tu ideju.

Ne iznenađuje da ljudi mrze tu ideju,

ali to je naprosto kako stvari stoje.

Prvo, upisi na fakultet već jesu lutrija.

Samo se oni zaduženi za upise
prave da nije tako.

Budimo iskreni.

Drugo,

mislim da ako bismo prihvatili
da to jest lutrija,

to bi nam omogućilo da
priznamo važnost sreće

u životu svakoga od nas.

Uzmite mene.

Gotovo svi najznačajniji
događaji u mom životu bili su

u velikom dijelu

rezultat čiste sreće.

Kad sam bio u sedmom razredu,
moja je obitelj napustila New York

i preselila se u Westchester County.

Baš na početku školske godine,

sreo sam predivnu djevojčicu
koja je postala moja prijateljica,

pa najbolja prijateljica,

pa moja djevojka

i naposljetku moja žena.

Nasreću, moja je žena

već 52 godine.

Ja nisam imao ništa s time.
To je bila sretna slučajnost.

Otišao sam na fakultet

i na prvom semestru upisao
uvod u psihologiju.

Nisam znao ni što je psihologija,

ali uklapalo mi se u raspored
i ispunjavalo sve uvjete

pa sam to upisao.

Nasreću, kolegij je predavao

fenomenalan profesor psihologije, legenda.

Zbog toga sam upisao psihologiju.

Otišao na diplomski.

Završavao sam studij

kad je prijatelj koji je predavao
na Swarthmoreu odlučio

da više ne želi biti profesor,

pa je dao otkaz i otišao u
medicinsku školu.

Njegovo radno mjesto se ispraznilo,

ja sam se prijavio, dobio ga

i to je bio jedini posao na
koji sam se ikad prijavio.

Proveo sam 45 godina
poučavajući na Swarthmoreu,

instituciji koja je imala nevjerojatan
utjecaj na moju karijeru.

I samo još jedan primjer,

držao sam izlaganje o
svom radu u New Yorku,

i netko iz publike mi je došao nakon toga.

Predstavio se.

Rekao je, "Zovem se Chris.

Biste li željeli održati
izlaganje za TED?"

Moj odgovor je bio, "Što je TED?"

Pa, mislim, rekao mi je,

TED tada još nije bio ono što je danas.

Ali narednih godina,

izlaganja koja sam održao na TED-u
pogledalo je

više od 20 milijuna ljudi.

Dakle, zaključak je da
sam veliki srećković.

Imao sam sreće u braku.

Imao sam sreće u obrazovanju.

Imao sam sreće u karijeri.

I imao sam sreće što sam dobio
platformu i priliku na nečem poput TED-a.

Jesam li zaslužio toliki uspjeh?

Naravno da jesam,

kao što i vi vjerojatno
zaslužujete svoj uspjeh.

Ali mnogo ljudi zaslužuje jednaki uspjeh,

ali ga nisu dobili.

Dakle, dobiju li ljudi ono što zaslužuju?

Je li društvo pravedno?

Naravno da nije.

Marljivost i igranje po pravilima
vam ne garantiraju ništa.

Ako priznamo neizbježnost
ove vrste nepravde

i središnju važnost sreće,

mogli bismo se zapitati

kakvu odgovornost imamo

prema onima koje sada slavimo
kao heroje u doba pandemije

kad ozbiljna bolest
zadesi članove njihove obitelji

kako bismo se pobrinuli da ostanu cijeli
i da im život ne uništi

nošenje s bolešću?

Što dugujemo ljudima koji se muče,

teško rade i nisu toliko sretni kao mi?

Prije otprilike pola stoljeća,

filozof John Rawls napisao je knjigu
"Teorija pravde"

u kojoj je uveo koncept koji je
nazvao "velom neznanja."

Postavio je pitanje:

da ne znate koji ćete položaj
imati u društvu,

kakvo biste društvo željeli stvoriti?

Predložio je

da kad nismo sigurni hoćemo li
ući u društvo

na vrhu ili na dnu,

onda želimo društvo koje je
dobrano ravnopravno,

kako bi čak i najveći pehisti

mogli živjeti pristojne, smislene
i zadovoljavajuće živote.

Pa proširite ovo, svi vi sretni,
uspješni ljudi, vašim zajednicama.

Učinite što možete da se uvjerite
da poštujemo i brinemo se

za ljude koji zaslužuju uspjeh
jednako koliko i mi,

ali naprosto nemaju sreće.

Hvala vam.