Koja je uloga sreće u vašem životu?

Uloga sreće u našim životima je mnogo veća nego što priznajemo, kaže psiholog Barry Schwartz. Naravno, napornim radom i slijeđenjem pravila se daleko dogura - no ostalo se možda jednostavno svodi na dobru sreću. Schwartz analizira previđenu vezu između sreće, zasluge i uspjeha - počevši od upisa na fakultet.

Pozdrav svima.

Čast mi je biti ovdje i govoriti vam.

Ono o čemu ću danas govoriti
je sreća i pravda

i njihova povezanost.

Prije nekoliko godina

nazvao me je moj bivši učenik

da porazgovara o svojoj kćerci.

Njegova kćerka je bila maturant

i ozbiljno zainteresovana
da se upiše na Swarthmore,

gdje sam ja predavao,

i htio je čuti moje mišljenje
hoće li biti primljena.

Vrlo je teško upasti u Swarthmore.

Rekao sam: "Reci mi nešto o njoj."

I ispričao mi je o njoj,

kakve su joj bile ocjene,
bodovi na maturi,

vannastavne aktivnosti.

I zvučala je kao superzvijezda,

krasno, krasno dijete.

Rekao sam: "Zvuči odlično.

Upravo je onakav student

kakvog bi Swarthmore volio imati."

On je rekao: "Pa,
da li to znači da će upasti?"

Rekao sam: "Ne.

Jednostavno nema dovoljno mjesta
u Swarthmore razredu

za svakoga ko je dobar.

Nema dovoljno mjesta na Harvardu,
ili Yaleu ili Princetonu ili Stanfordu.

Nema dovoljno mjesta
u Googleu ili Amazonu ili Appleu.

Nema dovoljno mjesta na TED konferenciji.

Postoji užasno velik broj dobrih ljudi

i nekoliko njih neće uspjeti."

Upitao je: "Pa šta da radimo?"

Odgovorio sam: "Dobro pitanje."

Šta da radimo?

Znam šta su koledži
i univerziteti uradili.

U interesu pravednosti,

nastavljali su dizati standarde

jer ne izgleda pošteno
primiti manje kvalifikovane ljude

a odbiti bolje kvalifikovane,

te se nastave dizati standardi
sve više i više

dok nisu visoki dovoljno da se primi

samo onaj broj studenata koji može stati.

Ovo uznemiruje većinsko shvatanje
pravde i poštenosti.

Ljudi američkog društva
imaju različita mišljenja

oko toga šta znači
kada je neka vrsta procesa pravedna,

no smatram da se većina slaže
oko jedne stvari,

a to je da u pravednom, poštenom sistemu

ljudi dobivaju šta zasluže.

I ono što sam govorio svom bivšem učeniku

je da, kada je prijava
na fakultet u pitanju,

nije istina da ljudi dobivaju šta zasluže.

Pojedini dobiju šta zasluže, a drugi ne;

tako to jednostavno ide.

Kada se povise zahtjevi,
kao što su to fakulteti uradili,

stvori se ludo takmičenje

među srednjoškolcima,

jer ne odgovara biti dobar,

ne odgovara biti dovoljno dobar,

mora se biti bolji od ostalih
koji se također prijavljuju.

Ovo je stvorilo

ili doprinijelo stvaranju

jedne vrste epidemije
anksioznosti i depresije

koja uništava naše tinejdžere.

Ovom vrstom takmičenja
uništavamo cijelu jednu generaciju.

Dok sam razmišljao o ovome,

shvatio sam da postoji
način rješavanja ovog problema.

Evo šta bismo mogli uraditi.

Kada se ljudi prijavljuju na fakultet,

među prijavljenim razdvojimo
one koji su dovoljno dobri da uspiju

i one koji to nisu.

Odbijemo one koji nisu
dovoljno dobri da uspiju,

a onda uzmemo sve ostale
i stavimo im imena u šešir,

i samo ih nasumično izvučemo

i primimo.

Drugim riječima, vršimo
prijem na fakultet na sreću;

možda i prijave za posao
u tehnološkim kompanijama,

a možda i, sačuvaj Bože,

možemo odlučivati ko će biti pozvan
da održi govor na TED-u

na sreću.

Sad, nemojte me pogrešno shvatiti,

ovakva lutrija neće ukloniti nepravdu.

Opet će biti veliki broj ljudi
koji neće dobiti šta zasluže.

Ali je barem iskreno.

Umjesto pretvaranja,
prikazuje nepravdu onakvom kakva jeste

i buši ogromni balon pritiska

ispod kojeg trenutno
naši srednjoškolci žive.

Zašto se ovaj savršeno razumni prijedlog,

ako smijem tako reći,

ozbiljnije ne razmotri?

Mislim da znam zašto.

Mislim da nam je mrska pomisao

da se zaista važne životne stvari
možda dešavaju igrom sreće ili slučajno,

da zaista važne stvari u našim životima
nisu u našoj kontroli.

Mrzim tu pomisao.

Nije iznenađenje da ljudi mrze tu pomisao

ali su stvari jednostavno tako posložene.

Kao prvo, prijem na fakultet
već jeste lutrija,

samo se prijemni službenici
pretvaraju da nije.

Stoga budimo iskreni.

Drugo,

smatram da bi nam,
ako bismo prihvatili tu lutriju,

pomogla uvidjeti značaj dobre sreće

u skoro svakom od nas.

Uzmite mene za primjer.

Gotovo svi najznačajniji
događaji mog života

nastali su, uglavnom,

kao rezultat dobre sreće.

Kada sam bio u sedmom razredu,
moja porodica je napustila New York

i preselila se u Westchester County.

Odmah na početku škole

upoznao sam ljupku djevojčicu
s kojom sam se sprijateljio;

potom je postala moja
najbolja prijateljica,

potom moja djevojka,

a potom moja supruga.

Sretno smo u braku

već 52 godine.

Malo sam šta imao s tim.
Ovo je bila sretna slučajnost.

Otišao sam na fakultet

i na prvom semestru sam se upisao
na čas uvoda u psihologiju.

Nisam ni znao šta je psihologija

ali se uklapalo u moj raspored
i bila je adekvatna kao čas

pa sam je upisao.

I slučajno je predmet predavao

superzvijezda od profesora
uvodne psihologije, legenda.

Zbog toga sam uzeo
psihologiju kao glavni predmet,

otišao u višu školu

i završavao.

Moj prijatelj koji je predavao
na Swarthmoru

nije htio više biti profesor

pa je napustio i otišao na medicinu.

Njegovo mjesto na poslu
je ostalo slobodno,

prijavio sam se i dobio ga -

jedini posao za koji sam se
ikada prijavio.

Predavao sam 45 godina na Swarthmoru,

u instituciji koja je uveliko uticala
na formiranje moje karijere.

Još samo jedan primjer da dam.

Držao sam govor o nečemu
iz mog posla u New Yorku

a u publici je bio neko
ko je došao do mene nakon govora.

Predstavio se.

Rekao je: "Zovem se Chris.

Da li želite govoriti na TED-u?"

Moj odgovor je bio: "Šta je TED?"

Pa, rekao mi je,

a TED tada nije bio ono što je danas.

U međuvremenu je moje govore na TED-u

odgledalo

više od 20 miliona ljudi.

Mogu zaključiti da sam sretan čovjek.

Posrećilo mi se u braku.

Posrećilo mi se u obrazovanju.

Posrećilo mi se u poslu.

Posrećilo mi se što sam imao nastup
i govor na nečemu kao što je TED.

Da li sam zaslužio uspjeh koji sam imao?

Zasigurno ga zaslužujem,

kao što vi vjerovatno zaslužujete vaš.

No mnogi ljudi također zaslužuju
uspjeh poput našeg,

a nisu ga imali.

Dakle, dobijaju li ljudi šta zasluže?

Je li društvo pravedno?

Naravno da ne.

Naporan rad i igranje po pravilima
ne garantuju ništa.

Ako bismo cijenili neizbježnost
ovakve vrste nepravde

i središnjost dobre sreće,

možemo se zapitati

kakvu odgovornost imamo

prema ljudima koje slavimo
kao heroje u vremenu ove pandemije,

dok je njihova porodica
pogođena ozbiljnom bolešću,

da osiguramo da ostanu prisebni
i da ne unište vlastite živote

po cijeni suočavanja s ovom bolešću?

Šta dugujemo ljudima kojima je teško,

koji naporno rade i nisu sretni kao mi?

Prije pola stoljeća,

filozof John Rawls je napisao knjigu
"A Theory of Justice"

i u njoj je predstavio koncept
koji je nazvao "velo neznanja".

Postavio je pitanje:

Da ne znaš kakav položaj bi zauzeo,

kakvo društvo bi htio napraviti?

Onda je rekao,

da kada ne znamo hoćemo li biti

na vrhu ili na dnu društvene ljestvice,

želimo društvo koje je poprilično jednako,

tako da bi čak i nesretnici

mogli fino, ispunjeno
i zadovoljno živjeti.

Dakle, sretni i uspješni,
vratite ovo u vaša društva

i radite sve što možete da
poštujemo i brinemo o ljudima

koji isto tako zaslužuju uspjeh

ali nisu naše sreće.

Hvala.