Kako pomažem transrodnim tinejdžerima da postanu osobe koje žele biti

Pubertet je nezgodno razdoblje skoro za svakoga, no za transrodne tinejdžere može biti i noćna mora, budući im se tijelo gotovo preko noći mijenja, a oni se u njemu ne osjećaju ugodno. U iskrenom govoru, endokrinolog Norman Spack je ispričao osobnu priču o tome kako je postao jedan od svega nekoliko liječnika u SAD-u, koji maloljetnike liječi zamjenskom hormonalnom terapijom. Odbijajući učinke puberteta, Spack daje transrodnim tinejdžerima vrijeme koje im je potrebno. (Snimljeno na TEDxBeaconStreet.)

Želim da svi razmislite

o trećoj riječi koja je
ikada izgovorena o vama,

ili, ako ste se porađali,

o osobi koju ste rodili.

Možete je promrmljati ako želite,
ili je naglas izgovoriti.

To je, prve dvije su bile: "Dobili ste ..."

Publika: Djevojčicu. Dječaka.

(Smijeh)

To vam pokazuje

da se bavim i pitanjima gdje nije sigurno,

radi li se o djevojčici ili dječaku,

tako da je mješovit odgovor
bio vrlo prikladan.

Naravno, danas odgovor često dolazi
ne na porodu, već na ultrazvuku,

osim ako budući roditelji odaberu
da budu iznenađeni,

kao što smo mi bili.

No, želim da razmislite o tome što je to
što dovodi do te izjave,

do te treće riječi,

jer je treća riječ

opis vašeg spola.

A pod time podrazumijevam,

da je nastala prema opisu
vaših genitalija.

Kao pedijatar endokrinolog,

bio sam veoma uključen,
i donekle još jesam,

u slučajevima gdje postoje
nepodudarnosti u vanjštini,

ili između vanjštine i nutrine

i doslovno moramo otkriti

koji je opis vašeg spola.

Ali ne postoji ništa
što je određeno u vrijeme rođenja,

a što bi vas definiralo.

A kada govorim o određivanju,

govorim o vašoj spolnoj orijentaciji.

Ne kažemo: "Dobili ste gay sina."

Ili "Djevojčicu lezbijku."

Te situacije zapravo se
ne preciziraju

do drugog desetljeća života,

niti određuju vaš spol,

koji, za razliku od anatomskog spola,

opisuje vas same;

vidite li sebe kao muškarca ili ženu,

ili negdje između unutar spektra?

To se nekada javlja

u prvom desetljeću života

i može biti vrlo zbunjujuće za roditelje,

jer je prilično uobičajeno kod djece

da se poigravaju
međuspolnim igrama i načinima

i, zapravo, postoje studije koje pokazuju

da čak 80% djece
koja se ponašaju na taj način,

neće biti uporni u nastojanju
da budu suprotnog spola

kada uđu u pubertet.

Ali, u vrijeme kada pubertet počne,

to znači u dobi od 10 do 12 godina
kod djevojčica, 12 do 14 kod dječaka,

s rastom grudi,

odnosno povećanja
spolnih žlijezda 2-3 puta

kod muškog spola,

do te određene točke,

dijete koje kaže da je
u apsolutno pogrešnom tijelu,

gotovo sigurno će biti transrodno

i izuzetno je malo vjerojatno
da će promijeniti te osjećaje,

bez obzira na ičije pokušaje
reparativne terapije,

ili bilo čega drugog što je štetno.

Ovo je relativno rijetko,

tako da sam s ovim imao
relativno malo osobnog iskustva.

I moje iskustvo je bilo tipičnije

samo zato što sam imao
adolescentsku kliniku

i vidio sam nekoga od 24 godine,

genetski ženska osoba,
završila Harvard s tri muška cimera,

koji su znali cijelu priču,

osoba koja je uvijek unosila njegovo ime
na listi predavanja kao muško ime,

i tako je došao k meni nakon diplomiranja

govoreći: "Pomozite mi.
Znam da znate puno o endokrinologiji."

I zaista sam liječio mnogo ljudi
koji su rođeni bez spolnih žlijezda.

Nije to bila nuklearna fizika.

Ali sam se nagodio sa njim:

"Liječit ću te ako me podučiš."

To je i učinio.

I što sam samo sve naučio,

brinući o svim članovima
njegove grupe za podršku.

A onda sam se zaista zbunio,

jer sam mislio da je
relativno lako u tim godinama

samo dati ljudima hormone

onog spola kojeg potvrđuju.

No, onda se moj pacijent vjenčao,

i to ženom koja je rođena kao muškarac,

vjenčala se kao muškarac,
imala dva djeteta,

a zatim prošla kroz promjenu spola u ženu.

Sada je ova divna žena

bila vezana za mog muškog pacijenta,
zapravo, zakonski su se vjenčali,

jer su se pojavili kao muškarac i žena
i tko bi uopće znao, zar ne?

(Smijeh)

Bio sam zbunjen --

"Čini li ovo tu osobu gej?

Čini li ovo tu osobu hetero?"

Pomiješao sam seksualnu orijentaciju
sa spolnim identitetom.

Pacijent mi je rekao:

"Vidi, vidi, vidi.

Ako samo ovako razmišljaš,
shvatit ćeš kako treba:

Seksualna orijentacija znači
s kim ideš u krevet.

Spolni identitet znači
kakav ideš u krevet."

(Smijeh)

Naknadno sam naučio od brojnih odraslih,

zbrinuo sam oko 200 odraslih,

naučio sam od njih

da ako ne gledam tko je
npr. njihov partner u čekaonici,

samo pukom slučajnošću bih mogao pogoditi

jesu li gej, hetero, bi, ili aseksualci

u svom izjašnjavanju.

Drugim riječima,

jedno nije imalo apsolutno
nikakve veze sa drugim.

I podaci to pokazuju.

Brinući se o 200 odraslih osoba,

smatrao sam to izuzetno bolnim.

Ti ljudi, mnogi od njih,

morali su odustati
od mnogo toga u svojim životima.

Ponekad bi ih roditelji odbacili,

braća i sestre, vlastita djeca,

a njihov bi im bračni partner u razvodu

zabranio viđati vlastitu djecu.

Bilo je užasno,

ali zašto su to činili
u 40-im i 50-im godinama?

Jer su osjećali da se moraju
izjasniti, potvrditi,

kako si ne bi oduzeli život.

I zaista, stopa samoubojstava među
transrodnim osobama bez tretmana

među najvišima je u svijetu.

I što učiniti?

Bio sam zaintrigiran,
otišavši na konferenciju u Nizozemsku,

kako stoje stručnjaci po ovom pitanju

i vidio nešto zaista vrijedno pažnje.

Liječili su adolescente

nakon što su im dali najintenzivnije
psihometrijske testove spola

i liječili su ih blokiranjem
puberteta kojeg nisu željeli.

Jer u biti, djeca izgledaju skoro jednako,

oba spola, sve dok ne prođu kroz pubertet,

kada, ako osjećate da ste pogrešnog spola,

osjećate se kao Pinokio
koji se pretvara u magarca.

Maštanje koje ste imali
da će vam se tijelo promijeniti

u ono kakvo vi želite, kroz pubertet,

zapravo se pubertetom poništava.

I tada se oni raspadnu.

Zato odlaganje puberteta --
zašto odlaganje?

Ne možete im samo dati hormone
suprotnog spola tako mladima.

Zakržljat će rastom,

a mislite da možete voditi
smisleni razgovor

o utjecaju takvog tretmana na plodnost,

s djevojčicom od 10 godina,
ili dječakom od 12 godina?

Zato ovo kupuje vrijeme
u dijagnostičkom procesu

na četiri ili pet godina,

kako bi oni to riješili.

Oni mogu obaviti dosta testiranja,

mogu živjeti bez osjećaja
da ih njihova tijela napuštaju.

A zatim, u programu kojeg zovu 12-16-18,

oko 12. godine počinju im davati
hormone blokatore,

a sa 16 godina, ponovnim testiranjem,

smiju primiti --

zapamtite, hormoni blokatori
mogu imati i suprotan učinak,

no kada dajete hormone suprotnog spola,

počinju rasti grudi i dlačice na licu,
glas se mijenja,

ovisno o tome što koristite

i ti učinci su trajni,

ili je potrebna operacija za otklanjanje,

ili elektroliza,

a nikada ne možete
zaista utjecati na glas.

I zato je ovo ozbiljno,
to se tiče osobe od 15, 16 godina.

A onda u 18. godini mogu ići na operaciju.

I dok nema dobre operacije
za pretvaranje ženskih genitalija u muške,

operacija muškarca u ženu
zna prevariti ginekologe.

Toliko dobro može biti izvedena.

Promatrao sam kako su pacijenti

i promatrao sam pacijente
koji su izgledali poput svih ostalih,

osim što im je pubertet odgođen.

No, jednom kada su im se dali hormoni,

u skladu sa spolom kojeg potvrđuju,

izgledali su prelijepo.

Izgledaju normalno.

Normalne su visine.

Nikada ih ne biste mogli
prepoznati u masi.

Tada sam odlučio da ću to učiniti.

Ovo je zaista područje
pedijatrijske endokrinologije,

jer, zapravo, ako ćete se baviti time
kod djece dobi između 10 i 14 godina,

to je pedijatrijska endokrinologija.

I tako sam uveo u to nekoliko klinaca

i to je sada postao standard liječenja

i bostonska dječja bolnica ga je podržala.

Pokazujući im djecu prije i poslije,

ljudi koji nikada nisu primili tretman
i ljudi koji su željeli primiti tretman,

te slike Nizozemaca --

prišli su mi i rekli,

"Moraš nešto učiniti za te klince."

Ali, gdje su ti klinci bili do sada?

Bili su tamo negdje vani i patili,
eto gdje su bili.

I tako smo 2007. započeli program.

Bio je to prvi program takve vrste,

ali je, zapravo, bio nizozemski --

u Sjevernoj Americi.

I od tada imamo 160 pacijenata.

Jesu li došli iz Afganistana? Ne.

75% njih došlo je iz kruga
unutar 240 km od Bostona.

I neki iz Engleske.

Jackie je bila zlostavljana
u Midlandu, u Engleskoj.

Ovdje je imala 12 godina,

živjela je kao djevojčica,

no počeli su je premlaćivati.

Bio je to užas, morala se
obrazovati kod kuće.

A razlog zašto su Britanci dolazili je,

to što nisu liječili nikoga
ničim ispod 16. godine,

što znači da su ih osudili
na tijelo odrasle osobe,

bez obzira što se dogodi,

čak i ako su ih dobro testirali.

Jackie je, uz sve to,
uslijed koštanih markera,

bila predodređena na visinu
od preko 180 cm.

A ipak, upravo je
ušla u muški pubertet.

Učinio sam nešto inovativno,

budući poznajem hormone

i znam da je estrogen mnogo jači

u zatvaranju epifize, važne za rast,

te kod zaustavljanja rasta,
od testosterona.

Zato smo joj blokirali testosteron
hormonom blokatorom,

ali smo dodali estrogen,
ne u 16., već u 13. godini.

I ovdje je ona sa 16 godina,
na lijevoj strani.

Na svoj 16. rođendan otišla je na Tajland,

gde će joj izvesti
plastičnu operaciju genitalija.

Sada to rade sa 18 godina.

I na kraju je dostigla oko 160 cm.

Osim toga, ima grudi uobičajene veličine,

jer blokiranjem testosterona,

svaki naš pacijent
ima grudi uobičajene veličine

ako nam dođu u prikladnoj dobi,

ne prekasno.

Ovdje desno je ona.

Izašla je u javnost --
polufinalistica za Miss Engleske.

Žiri je raspravljao može li to tako?

A jedan od njih se našalio,
pričali su mi:

"Ali ona ima više prirodnosti
od polovine ostalih natjecateljica."

(Smijeh)

Neke od njih su bile i malo dorađene,

ali kod nje je sve u njenoj DNK.

I postala je izuzetna glasnogovornica.

Ponuđeni su joj ugovori kao modelu,

u tom trenutku me je zadirkivala,

"Znaš, možda bih imala
veće šanse kao model,

da si me učinio visokom oko180 cm."

(Smijeh)

Pa sada vi vidite.

Dakle, mislim da ova slika sve govori.

Zaista sve govori.

Ovo su Nicole i brat Jonas,

identični blizanci, dječaci,

i dokazano identični.

Nicole se u dobi od tri godine
potvrdila kao djevojčica.

U sedmoj godini promijenili su joj ime

te došli k meni odmah
na početku muškog puberteta.

Možete zamisliti, promatrajući
Jonasa sa samo 14 godina,

da muški pubertet
rano dolazi u ovu obitelj,

jer on izgleda više kao 16-godišnjak.

Zato je još važnije

zašto trebate biti svjesni toga
gdje se pacijent nalazi.

Nicole je obavila
pubertetsku blokadu ovdje,

a Jonas upravo prolazi biološku kontrolu.

Ovako bi Nicole izgledala,

da nismo učinili sve što smo učinili.

Ima izraženu Adamovu jabučicu.

Ima četvrtaste kosti lica, brkove,

a vidite i razliku u visini,

jer je on prošao kroz
ubrzani rast kroz koji ona neće.

Nicole je sada na estrogenu.

Poprima određenu formu.

Ova obitelj je bila
u Bijeloj kući prošlo proljeće,

zbog svog rada na antidiskriminaciji --

postojao je prijedlog zakona
koji bi sprečavao

pravo transrodnih osoba u državi Maine
na korištenje javnih WC-a

i izgledalo je da će zakon biti izglasan,

a to bi bio problem,

no Nicole je osobno išla
svakom zakonodavcu u Mainu

i rekla, "Ja to mogu.

Ako me vide, razumjet će

zašto nisam prijetnja u ženskom WC-u,

no mogli bi mi prijetiti u muškom."

I tada su konačno shvatili.

I kamo sada dalje?

Pa, još uvijek ima dosta toga za učiniti
po pitanju antidiskriminacije.

Samo je 17 država koje imaju
antidiskriminacijski zakon

protiv diskriminacije stanovanja,

zapošljavanja, javnih usluga.

Samo njih 17, a pet od njih
je u Novoj Engleskoj.

Potrebni su nam jeftiniji lijekovi.

Koštaju čitavo bogatstvo.

I moramo ukloniti ovo stanje
iz DSM klasiifikacije.

To je psihijatrijski poremećaj
koliko je i biti gej ili lezbijka,

a to je ukinuto 1973.

i cijeli svijet se promijenio.

I ovo neće utjecati na ničiji budžet.

Ovo nije toliko učestalo.

Ali, ne čineći ništa za njih,

ne samo da ih sve izlaže riziku
od gubitka života zbog samoubojstva,

već i govori nešto o tome
jesmo li zaista inkluzivno društvo.

Hvala.

(Pljesak)