Poezija koja oslobađa dušu

"Kažu, da biste bili pjesnik, morate se ponekad spustiti u pakao.“ Cristina Domenech vodi radionice kreativnog pisanja u jednom argentinskom zatvoru te pripovijeda dirljivu priču kako pomaže zatvorenicima da se izraze, da razumiju sebe same... i da se raduju slobodi riječi. Obratite pažnju na emocionalno čitanje pjesme jednog od njezinih učenika zatvorenika pred 10 000 gledatelja.

Kažu, da biste bili pjesnik,
morate se ponekad spustiti u pakao.

Kad sam prvi put ušla u zatvor,
nije me iznenadila

ni buka lokota, ni vrata
koja su se zatvarala, ni rešetke,

ni išta drugo što sam zamišljala.

Možda zato što se zatvor nalazi
u prilično otvorenom prostoru.

Vidi se nebo.

Galebovi prolijeću i misliš
da ti je more odmah pokraj.

Da si jako blizu plaže.

Zapravo se galebovi hrane
na smetlištu blizu zatvora.

Nastavila sam i odjednom sam vidjela
zatvorenike kako se kreću po paviljonima.

Kao da sam koraknula unazad i pomislila

da sam i ja mogla biti jedna od njih.

Da sam imala drugu priču,
druge okolnosti ili drukčiju sreću.

Jer baš nitko ne može
izabrati gdje će se roditi.

Godine 2009. pozvali su me
da se pridružim projektu

koji provodi Nacionalno sveučilište
San Martín u Odjelu 48,

kako bih vodila radionicu
kreativnog pisanja.

Zatvorska uprava ustupila im je
dio zemljišta na kraju zatvora

i baš su tamo sagradili
zgradu sveučilišnog centra.

Tijekom prvog susreta sa zatvorenicima

pitala sam ih zašto su tražili
radionicu kreativnog pisanja

i rekli su mi da žele staviti na papir

sve ono što ne mogu reći i učiniti.

Tada sam odlučila da želim
uvesti poeziju u zatvor.

Upitala sam ih zašto se
ne bismo bavili poezijom,

ako znaju što je to.

Nitko nije imao pojma
što je uistinu poezija.

Osim toga, predložili su mi da
radionica ne bude samo za one

s fakultetskim obrazovanjem,
nego da obuhvati

sve zatvorenike.

Tada sam rekla da mi
za tu radionicu treba

neki alat kojeg bismo svi imali.

Taj je alat bio jezik.

Imali smo jezik, imali smo radionicu.
Mogli smo imati i poeziju.

No, nisam računala da je i
nejednakost prisutna u zatvoru

te mnogi među njima nisu
završili čak ni osnovnu školu.

Mnogi nisu znali pisana slova,
tek poneka tiskana.

Nisu ni pisali pretjerano tečno.

Tako smo krenuli tražiti vrlo kratke,
ali i vrlo snažne pjesme.

Počeli smo čitati i čitali smo
jednog pa drugog pisca

i čitajući te tako kratke pjesme,
svi su počeli shvaćati

da jezik poezije razbija

postojeću logiku i gradi drukčiji sustav.

Razbijanje logike jezika znači
također razbijanje logike sustava

kojem su bili naviknuti odgovarati.

Tada se pojavio novi sustav, nova pravila,

koja su im jako brzo pomogla shvatiti

da će jezikom poezije reći
baš ono što oni žele.

Kažu, da biste bili pjesnik,
morate se ponekad spustiti u pakao.

A njima je pakla bilo previše.

Netko od njih je jednom rekao:
"U zatvoru ne spavaš nikad.

Nikad se ne može spavati u zatvoru.
Nikad ne možeš zatvoriti kapke."

Tad sam napravila isto kao i sada,

nakon trenutka tišine, rekla sam im:
"Momci, upravo to je poezija.

Zatvorski svijet je izložen,
nadohvat ruke vam je.

Sve to što govorite, da nikad ne spavate,

odiše strahom. Sve nezapisano.
Sve je to poezija.

Tada smo počeli prisvajati taj pakao.

Uronili smo izravno i
duboko u sedmi krug.

U tom sedmom krugu pakla,
tako bliskom i dragom,

naučili su da zidovi mogu biti nevidljivi,

da mogu natjerati prozore da vrište
i da se možemo skriti unutar sjena.

Prve godine kad je radionica završila,

organizirali smo malu proslavu
za kraj godine, kako se već radi

kad se dovrši posao
koji se radi s tolikom ljubavlju.

Čovjek želi proslaviti
i napraviti zabavu.

Pozvali smo obitelji, prijatelje,
ljude s fakulteta.

Sve što su trebali napraviti
je pročitati pjesmu,

primiti diplomu i pljesak,
to je bila naša mala zabava.

Jedino što ja želim zapamtiti je
trenutak kad su ti muškarci,

ponekad ogromni pokraj mene,

ili momci, iznimno mladi,
ali s iznimnim ponosom,

držali svoje papire, tresući se
i znojeći poput dječaka,

čitali svoje pjesme
potpuno slomljenim glasom.

U tom trenutku sam se zamislila.
Za mnoge od njih je ovo sigurno bio

prvi put da im netko plješće
za nešto što su napravili.

U zatvoru postoje stvari
koje se ne mogu raditi.

U zatvoru se ne može sanjati.
U zatvoru se ne može plakati.

Postoje riječi koje su zabranjene,
poput riječi "vrijeme",

riječi "budućnost", riječi "želja".

No, mi smo se odvažili sanjati
i puno smo sanjali

jer smo odlučili da će napisati knjigu.

Ne samo da su napisali
knjigu, već su je i uvezali.

To je bilo krajem 2010. godine.

Drugi put smo se kladili
i napisali drugu knjigu.

Uvezali su i drugu knjigu.

To je bilo nedavno, krajem prošle godine.

Ono što vidim iz tjedna u
tjedan je kako se pretvaraju

u sasvim drugačije ljude,
transformiraju se.

Kako im riječ pruža dostojanstvo
koje nisu poznavali,

koje čak nisu mogli ni zamisliti.

Nisu znali da takvo dostojanstvo
postoji i da može biti njihovo.

Tijekom radionice, u tom našem
voljenom paklu, svi dajemo.

Otvorimo ruke i srca te dajemo

sve što imamo, sve što možemo.

Svi jednako.

Tako čovjek osjeća da barem malo

popravlja tu ogromnu društvenu
pukotinu zbog koje

mnoge poput njih zatvor
čeka kao jedino odredište.

Sjećam se stiha velikog pjesnika

iz Odjela 48, s naše radionice,
Nicolása Dorada:

"Moram pronaći beskonačnu nit
kako bih zašio ovu veliku ranu."

To poezija čini.
Zašiva rane isključivosti.

Otvara vrata.
Poezija je poput zrcala.

Stvara zrcalo - pjesmu.

Prepoznaju se, promatraju se
u pjesmi i pišu,

polazeći od toga tko su
i ono su odakle pišu.

Kako bi mogli pisati, moraju prisvojiti

trenutak pisanja koji je
trenutak izvanredne slobode.

Moraju ući u glavu i
naći onaj djelić slobode

koji im baš nikad nitko ne može
oduzeti u trenutku pisanja

i da im to posluži da dokažu
da je sloboda moguća

iako se nalaze u zatvoru,
i da je jedina rešetka koju imamo

u našem predivnom prostoru
riječ "rešetka",

i da svi u našem paklu izgaramo od sreće

kad se zapali fitilj riječi.

(Pljesak)

Govorila sam vam dosta o zatvoru,
o tome što doživljavam

svaki tjedan, kako uživam i kako se
transformiram zajedno s njima.

No, ne znate koliko bih voljela
da vi možete osjetiti, proživjeti,

iskusiti, barem na nekoliko trenutaka

ono u čemu ja svaki tjedan uživam
i što me čini onim što jesam.

(Pljesak)

"Srce žvače suze vremena

zasljepljeno tim svjetlom,

skriva brzinu postojanja

gdje veslaju slike,

bori se, ne prepušta se.

Srce napukne pod tužnim pogledima,

jaše u olujama koje zalijevaju vatrom,

podiže prsa smanjena od srama,

zna da metoda nije samo čitati i slijediti,

također želi vidjeti beskrajno plavetnilo.

Srce sjedne da razmisli o stvarima,

bori se da ne padne u obično,

pokušava naučiti voljeti bez povređivanja,

udiše sunce ohrabrujući se,

predaje se, putuje razumu.

Srce se bori usred močvara,

okružuje rub podzemlja,

pada iscrpljeno i ne predaje se lako

dok se nejednaki koraci oduševljenja

ne probude,

ne probude mir".

Zovem se Martín Bustamante.

Zatvorenik sam Odjela 48 u San Martínu.

Danas su me privremeno pustili.

Poezija i književnost su meni

promijenili život.

Puno hvala!
(Pljesak)

Hvala!

(Pljesak)