Živjeti preko svojih granica

Kad je imala 19 godina, Amy Purdy je izgubila obje noge ispod koljena. A sada... je profesionalna snowboarderica. U ovom snažnom govoru, Amy nam pokazuje kako vući inspiraciju iz prepreka koje nam život postavlja.

(Snimljeno na TEDxOrange Coast)

Kad bi vaš život bio knjiga,

a vi njen autor,

kako biste željeli
da se vaša priča razvija?

To je pitanje koje mi je
zauvijek promijenilo život.

Odrastajući u vrućoj pustinji Las Vegasa,

sve što sam željela je da budem slobodna.

Sanjarila bih o putovanjima po svijetu,

da živim u mjestu gdje sniježi,

i zamišljala bih sve te priče

koje bih u budućnosti ispričala.

Kad sam imala 19 godina,

dan nakon što sam
završila srednju školu,

zaista sam se preselila
na mjesto gdje sniježi

i postala sam maser-terapeut.

Sve što mi je bilo potrebno
u ovom poslu bile su moje ruke

i stol za masažu pri ruci

i mogla sam se uputiti bilo gdje.

Prvi put u živoru

osjećala sam se slobodno, samostalno

i kao da u potpunosti
kontroliram svoj život.

To jest sve dok moj život
nije naglo skrenuo s pravog puta.

Jednog dana otišla sam
ranije s posla kući,

s nečim za što sam mislila
da je obična gripa,

i manje od 24 sata kasnije

našla sam se u bolnici,

na aparatima koji su me
održavali na životu,

sa manje od 2%
šanse za preživljavanje.

Tek nekoliko dana kasnije

dok sam ležala u komi,

doktori su mi dijagnostiicirali

bakterijski meningitis,

krvna infekcija koja
se mogla izbjeći cijepljenjem.

Tijekom sljedeća dva i pol mjeseca

izgubila sam slezenu, bubrege,

osjetilo sluha u lijevom uhu

i obje noge ispod koljena.

Kad su me roditelji izveli
iz bolnice u kolicima

osjećala sam se kao da su me skrpali

poput nekakve krpene lutke
sastavljene od raznih komada tkanine.

Mislila sam da je najgore iza mene

sve dok tjednima kasnije
nisam ugledala svoje noge

po prvi put.

Listovi su bili glomazni blokovi metala

sa cijevima spojenim vijcima
koje su služile kao zglobovi,

i žuto gumeno stopalo

s podignutom gumenom linijom
od prsta do zgloba

kako bi izgledala kao vena.

Nisam znala što očekivati,

ali nisam očekivala to.

Uz mamu

i uz suze koje su se
slijevale niz naša lica,

privezala sam te zdepaste noge

i ustala .

Toliko su mi nanosile bol
i toliko su me sputavale

da je jedino o čemu sam mogla
razmišljati bilo to

kako ću ikada moći putovati svijetom

u ovome?

Kako ću ikada moći živjeti

život pun pustolovina i priča

koji sam oduvijek željela?

I kako ću ponovno snowboardati?

Tog dana otišla sam kući,
uvukla se u krevet

i tako je moj život izgledao

nekoliko narednih mjeseci:

u nesvjestici, u bijegu od stvarnosti,

uz noge odložene pokraj mene.

Bila sam fizički i emocionalno
potpuno slomljena.

Ali znala sam,
ako želim ići naprijed,

moram pustiti staru Amy

i naučiti prihvatiti novu Amy.

I tada mi je svanulo

da više ne moram biti samo 165 cm visoka.

Mogu biti visoka koliko želim!

(Smijeh) (Pljesak)

Ili niska koliko želim,
ovisno o tome s kime hodam.

(Smijeh)

I ako ponovno počnem snowboardati,

neće mi biti hladno nogama.

(Smijeh)

I, mislila sam, što je najbolje od svega,

mogu mijenjati veličinu svojih stopala
prema veličini cipela

koje se nalaze na rasprodaji.
(Smijeh)

I to sam i napravila!

Tako da je bilo i prednosti.

Tada sam si postavila

pitanje koje mi je odredilo cijeli život:

Da je moj život knjiga

i da sam ja njen autor,

kako bih htjela da se ta priča razvija?

I počela sam sanjariti.

Sanjarila sam kao onda
kad sam bila mala djevojčica

i vidjela sam se

kako graciozno hodam,

kako pomažem drugim ljudima na svom putu

i kako ponovno snowboardam.

I nisam se vidjela

kako se usijecam niz planinu praha,

već sam mogla sve uistinu osjetiti.

Mogla sam osjetiti vjetar na svom licu

i otkucaje svog ubrzanog srca

kao da se to događa
upravo u tom trenutku.

I tada je započelo novo
poglavlje u mom životu.

Četiri mjeseca kasnije bila sam
ponovno na snowboardu,

iako nije sve išlo kako sam očekivala:

Koljena i zglobovi se nisu savijali

a jednom sam čak traumatizirala
sve skijaše na ski liftu

kada sam pala i kada su moje noge

još uvijek zakačene za snowboard —

(Smijeh) —

nastavile letjeti niz planinu

dok sam ja još uvijek
bila na vrhu planine.

Bila sam toliko šokirana,

bila sam šokirana poput svih ostalih,
i bila sam potpuno obeshrabrena,

ali znala sam da ću,
ako nađem pravi par stopala,

biti u stanju sve to ponovno raditi.

I tada sam naučila da nam naše granice

i naše prepreke mogu učiniti
samo dvije stvari:

jedan, zaustaviti nas na našem putu

ili dva, prisiliti nas da
postanemo kreativni.

Godinu dana sam istraživala
i nisam mogla dokučiti

kakvu vrstu nogu koristiti,

nisam mogla pronaći izvore
koji bi mi mogli pomoći.

Pa sam odlučila
sama napraviti par nogu.

Moj prostetičar i ja smo
nasumično sastavljali dijelove

i napravili par nogu
s kojim sam mogla snowboardati.

Kao što možete vidjeti,

zahrđali vijci, guma, drvo i
neonsko roza ljepljiva traka.

I da, mogu mijenjati lak na nogama.

Ove noge

i najbolji dar koji sam mogla
dobiti za 21. rođendan —

novi bubreg od oca —

omogućili su mi da
ponovno slijedim svoje snove.

Počela sam snowboardati,

vratila sam se na posao,
vratila sam se u školu.

Onda sam 2005. godine suosnovala
neprofitnu organizaciju

za mladež i mlađe odrasle osobe
s fizičkim invaliditetom

kako bi se oni mogli baviti
ekstremnim sportovima.

Otada sam imala
priliku ići u Južnu Afriku,

gdje sam pomogla obuti tisuće
dječjih nožica

kako bi djeca mogla pohađati školu.

I baš prošlu veljaču

sam osvojila dvije uzastopne
zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu —

(Pljesak) —

i tako sam postala

najbolje rangirana snowboarderica
s invaliditetom

na svijetu.

Prije jedanaest godina,
kada sam izgubila obje noge,

nisam znala što očekivati.

Ali kada biste me pitali danas,

da li bih ikada htjela promijeniti
svoju situaciju,

rekla bih ne.

Jer me moje noge nisu onesposobile,

već su me osposobile.

Prisilile su me da se
oslanjam na svoju maštu

i da vjerujem u mogućnosti,

i zato vjerujem

da se naša mašta može koristiti kao alat

za probijanje granica,

jer u svojim glavama
možemo učiniti sve

i možemo biti sve.

Upravo vjera u te snove

i izravno suočavanje s našim strahovima

omogućava nam da živimo svoje živote

preko naših ograničenja.

I iako je današnjica obilježena
inovacijom bez granica,

moram reći da je u mom životu

inovacija bila moguća

upravo zbog mojih granica.

Naučila sam da su granice mjesta
gdje 'stvarno' završava

ali gdje mašta

i priča počinju.

I misao kojom bih vas htjela potaknuti
na razmišljanje danas

jest ta da umjesto na svoje izazove i
svoja ograničenja gledamo kao na nešto

negativno ili loše,

možemo početi gledati
na njih kao na blagoslov,

veličanstvene darove koji se mogu
koristiti da zapale našu maštu

i pomognu nam da odemo dalje
nego što smo ikada znali da možemo ići.

Tu se ne radi o rušenju granica.

Radi se o odguravanju o te granice

i uviđavanju koja nam sva predivna mjesta

one mogu donijeti.

Hvala.