Tan Le: Moja doseljenička priča

Godine 2010. tehnologinja Tan Le na konferenciji TEDGlobal pokazala je novo moćno sučelje. Sada na konferenciji TEDxWomen pripovijeda veoma osobnu priču o svojoj obitelji: o majci, baki i sestri, o bijegu iz Vijetnama i izgradnji novoga života.

Kako u 10 minuta mogu govoriti

o vezama žena triju generacija,

o tome kakvu su začuđujuću snagu te njihove veze

imale u životu

četverogodišnje djevojčice

zarobljene sa svojom mlađom sestrom,

majkom i bakom

pet dana i noći

u malom brodu u Kineskom moru

prije više od 30 godina,

veze koje su zauzele određeno mjesto u životu te male djevojčice

i nikada je nisu pustile --

ta malena djevojčica sada živi u San Franciscu

i danas vam govori.

Ovo nije završena priča.

To je slagalica koja se još slaže.

Dopustite da vam kažem nešto o pojedinim dijelovima.

Zamislite prvi dio:

čovjek koji pali svoje životno djelo.

On je pjesnik, dramski pisac,

čovjek čiji je cijeli život

bio utemeljen na jedinstvenoj nadi

za ujedinjenjem i slobodom njegove zemlje.

Zamislite ga dok komunisti ulaze u Saigon,

dok se suočava sa činjenicom

da je njegov život bio potpuno traćenje vremena.

Riječi, tako dugo njegove prijateljice, sada su mu se rugale.

Povukao se u tišinu.

Umro je slomljen poviješću.

On je moj djed.

Nikada ga nisam upoznala,

no naši su životi mnogo više od naših sjećanja.

Moja baka nikada nije dopustila da zaboravim njegov život.

Moja je dužnost bila ne dopustiti da bude uzaludno

i moja je lekcija bila naučiti

da nas je povijest pokušala slomiti,

ali mi smo izdržali.

Sljedeći je dio slagalice

brodić koji u ranu zoru

tiho klizi u more.

Moja majka Mai imala je 18 godina

kad joj je umro otac –

već u dogovorenom braku

s dvije male djevojčice.

Njen život sveo se na jedan zadatak:

bijeg njene obitelji

i nov život u Australiji.

Bilo joj je nezamislivo

da ne uspije.

Nakon četverogodišnje sage koja premašuje fikciju,

brodić je skliznuo u more

prerušen u ribarski brod.

Svi su odrasli bili svjesni rizika.

Najveći strah bio je od gusara,

silovanja i smrti.

Kao i većina odraslih na brodiću,

moja je majka nosila malu bočicu otrova.

Da su nas zarobili, prvo bi popile sestra i ja,

a onda ona i moja baka.

Moja su prva sjećanja s brodića –

postojan ritam motora,

pramac koji ulazi u svaki val,

prostran i prazan horizont.

Ne sjećam se gusara koji su došli mnogo puta,

ali su zavarani iznimnom hrabrošću

muškaraca s našeg broda,

niti se sjećam kako nam je motor otkazao

i nije se pokrenuo šest sati.

Ali sjećam se svjetla na platformi za podmorsko bušenje

na Malezijskoj obali

i mladića koji se srušio i umro,

kraj putovanja bio je previše za njega.

I sjećam se prve jabuke koju sam okusila,

a dao mi ju je muškarac s platforme.

Nijedna jabuka poslije nije imala isti okus.

Nakon tri mjeseca u izbjegličkom kampu,

stigli smo u Melbourne.

A sljedeći je dio slagalice

o četiri žene unutar triju generacija

koje zajedno oblikuju nov život.

Nastanile smo se u Footscrayu,

radničkom predgrađu

koje vrvi slojevima doseljenika.

Za razliku od predgrađa nastanjenog srednjim slojem,

čijeg postojanja nisam bila svjesna,

u Footscrayu nije bilo osjećaja za pravdu.

Mirisi s vrata dućana dolazili su iz ostatka svijeta.

Ljudi su se sporazumijevali slabim

engleskim jezikom i

jedno im je bilo zajedničko:

kretali su ispočetka.

Moja je majka radila na farmama,

zatim na pokretnoj traci s automobilima,

radeći šest dana duple smjene.

Nekako je pronašla vremena za učenje engleskog jezika

i stjecanje informatičkog obrazovanja.

Bili smo siromašni.

Svi su dolari bili raspodijeljeni

i dodatna školarina za engleski i matematiku

bila je izdvajana

usprkos tome što nam je svašta nedostajalo,

poput nove odjeće;

uvijek je bila već nošena.

Dva para čarapa za školu,

svaki kako bi sakrio rupe na drugoj.

Školska uniforma do gležnjeva

zato što je morala trajati šest godina.

I postojali su rijetki, ali ružni napjevi

o „kosookima“

i povremeni grafiti:

„Azijci, idite kući.“

Kojoj kući?

Unutar mene nešto se ukočilo.

Oblikovala se odlučnost

i tihi glas koji je govorio: „Zaobići ću vas.“

Moja majka, moja sestra i ja

spavale smo u istom krevetu.

Majka je svake večeri bila iscrpljena,

ali smo uvijek jedna drugoj govorile kako nam je prošao dan

i slušale kako baka

hoda po kući.

Moja je majka imala noćne more

koje su bile vezane uz brodić,

a moj je posao bio da ostanem budna kada joj dođu te noćne more

kako bih je mogla probuditi.

Otvorila je dućan s računalima,

a nakon toga školovala se kako bi bila kozmetičarka

i otvorila još jedan posao.

Žene su dolazile sa svojim pričama

o muškarcima koji nisu mogli prijeći ovamo,

bile su ljute i nepopustljive

i imale problematičnu djecu koja su bila zarobljena između dva svijeta.

Tražile su se stipendije i sponzori.

Osnovani su centri.

Živjela sam u paralelnim svjetovima.

U jednom, bila sam tipičan azijski student,

nemilosrdna prema zahtjevima koje sam si postavila.

U drugom sam bila upletena u živote koji su bili neizvjesni,

tragično obilježeni nasiljem,

drogom i izolacijom.

A tijekom godina mnogima smo pomagali.

I za taj sam posao na zadnjoj godini pravnog studija bila

izabrana za mladu Australku godine.

I bila sam katapultirana

s jednog dijela slagalice na drugi,

a njihovi se rubovi nisu slagali.

Anonimna Tan Le iz Footscraya

sada je bila Tan Le, izbjeglica i socijalna aktivistica

koja je bila pozvana da govori na mjestima za koje nikada nije čula

i u domove

koje nije mogla ni zamisliti.

Nisam poznavala protokol.

Nisam znala kako koristiti pribor za jelo.

Nisam znala kako govoriti o vinu.

Nisam znala kako govoriti ni o čemu.

Željela sam odstupiti od rutine i udobnosti

života u neopjevanom predgrađu –

baka, majka i dvije kćeri

završavaju svoj dan jednako kao što to rade već 20 godina,

pričajući jedna drugoj kako je prošao dan,

i sve tri još uvijek

spavaju u istom krevetu.

Rekla sam majci da ja to ne mogu.

Podsjetila me je da mi je isto godina kao njoj

kad smo se ukrcale na brod.

Riječ "ne" nikad nije bila opcija.

„Učini to“, rekla je,

„i nemoj biti nešto što nisi.“

Govorila sam o nezaposlenosti mladih i obrazovanju

i zanemarivanju marginaliziranih i obespravljenih.

I što sam iskrenije govorila,

tražili su da govorim još više.

Upoznala sam ljude različitih životnih puteva,

i mnogi od njih radili su ono što vole,

živeći na granicama mogućnosti.

Iako sam bila diplomirala, shvatila sam

da mi pravnička karijera nije dovoljna.

Tu je morao biti još jedan dio slagalice.

I u isto sam vrijeme shvatila

da je u redu da budeš autsajder,

novopridošlica,

novi na sceni –

i ne samo da je u redu,

već za to treba biti zahvalan,

možda je to dar s brodića.

Zato što biti insider

lako može značiti sužavanje horizonta

i lako može značiti

prihvaćanje predrasuda vlastitog zavičaja.

Sada sam već dovoljno zakoračila van svoje sigurne okoline

da znam da se svijet raspada,

ali ne na način kojeg se bojite.

Mogućnosti koje ne bi bile dozvoljene,

drsko su poticane.

Tu je bila energija,

neumoljivi optimizam,

čudna mješavina poniznosti i odvažnosti.

Pa sam slijedila svoju intuiciju i

okupila oko sebe malu ekipu ljudi

za koju je termin „To se ne može učiniti“

bio neodoljiv izazov.

Godinu smo dana bili bez novaca.

Na kraju svakog dana kuhala sam ogroman lonac juhe

koji smo svi podijelili.

Radili smo do kasno u noć.

Većina je naših ideja bila luda,

ali nekoliko ih je bilo sjajnih

i uspjeli smo se probiti.

Odlučila sam se preseliti u SAD

nakon samo jednog putovanja.

Opet moj predosjećaj.

Tri mjeseca kasnije preselila sam se

i avantura se nastavila.

Prije no što završim,

da vam kažem nešto o svojoj baki.

Odrasla je u vrijeme

kada je konfucijanizam bio društvena norma

i lokalni mandarini su bili osobe koje su nešto značile.

Život se nije mijenjao stoljećima.

Otac joj je umro ubrzo nakon njezina rođenja.

Majka ju je sama podizala.

Sa 17 je postala druga žena

mandarina čija ju je majka tukla.

Bez potpore svog muža,

bila je senzacija kada ga je dovela na sud

i sama vodila slučaj

i još je veća senzacija bila kada je pobijedila.

(smijeh)

(pljesak)

„To se ne može učiniti“ pokazalo se netočnim.

Tuširala sam se u hotelskoj sobi u Sydneyu

u trenutku kad je ona umrla

950 km dalje u Melbourneu.

Pogledala sam kroz zastor tuša

i vidjela je kako stoji s druge strane.

Znala sam da se došla oprostiti.

Moja me majka nazvala nekoliko minuta kasnije.

Nekoliko dana poslije

otišle smo u budistički hram u Footscrayu

i sjele pored njenog lijesa.

Pričale smo joj priče

i uvjerile ju da smo još uvijek s njom.

U ponoć je došao monah

i rekao nam da moramo zatvoriti lijes.

Majka nas je zamolila da joj opipamo ruku.

Upitala je monaha:

„Kako to da joj je ruka tako topla,

a sve ostalo hladno?“

„Zato što ste je držali od jutra“, rekao je,

„niste je pustili.“

Ako postoji snaga u našoj obitelji,

ona ide kroz žene.

S obzirom na to kakve smo bile i kako nas je život oblikovao,

sada vidimo

da bi nas muškarci koji su možda mogli ući u naše živote,

omeli na našem putu.

Olako bismo prihvatile poraz.

Sada bih voljela imati svoju djecu,

i razmišljam o onom brodu.

Tko bi si to ikada poželio?

Ipak se bojim privilegije,

spokoja

i povlastica.

Mogu li im dati pramac

broda koji hrabro uranja u svaki val,

neometan i stabilan zvuk motora,

širok horizont

koji ništa ne garantira?

Ne znam.

Ali ako bih im to mogla dati

i da znam da će sigurno prebroditi,

učinila bih to.

(pljesak)

Trevor Neilson: S nama je danas i Tanina majka

u četvrtom ili petom redu.

(pljesak)