Kako su nas izdale 'big tech' korporacije | Rana Foroohar

80% korporativnog bogatstva

danas je u vlasništvu samo 10% tvrtki

i to su tvrtke koje posjeduju najviše
osobnih podataka i intelektualnog vlasništva.

Dakle, uglavnom 'big tech' tvrtke,
Google, Amazon, Facebook ...

Google je zapravo zanimljiva priča

zato jer je Google ustvari izumio
poslovni model 'kapitalizma nadzora',

a to je u suštini poslovni model
praćenja svega što vi radite

ili govorite online,
a sve više i offline odnosno izvan mreže;

i onda to koriste za stvaranje
vašeg profila

i prodaju te informacije oglašivačima koji
vas žele naciljati do mikroskopske razine.

Pa, razmislite sad o tome kako se to
širi na zdravtsvo, financije, osiguranje.

Evo jednog primjera iz stvarnog svijeta
koji se događa:

osiguravajuće kompanije sada
postavljaju senzore,

u nekim zemljama i nekim tržištima
gdje je to legalno,

senzore u automobile ili domove ljudi.

Pa, recimo da se upravo vozim
s djetetom otraga

i ne stanem dovoljno brzo
na semaforu.

To će biti zabilježeno i možda ću dobiti
negativnu oznaku na svojoj polici osiguranja.

Prije svega ja mislim da je to
nevjerojatno jezivo,

no to također u potpunosti
mijenja poslovni model

- iz poslovnog modela koji je kolektivan,

u kojem se radi o dijeljenju
i udruživanju rizika,

prelazi se na razdvajanje -

odjednom svi mi predstavljamo
individualne rizike.

I možda se vi i ja možemo osigurati,

ali možda postoji skupina ljudi
koji se ne mogu osigurati.

To stvara realni sustav kategorija
unutar društva

gdje mogu postojati ljudi
koji su potpuno obespravljeni.

Prvo Wall Street, a potom Silicon Valley
stvarno imaju veću moć od bilo kog drugog.

Vidim toliko sličnosti između načina na koji
je Wall Street monetarno zarobio politiku,

ali ju je također zarobio i kognitivno,

prije financijske krize,
a do određene mjere i nakon nje,

i načina na koji 'big tech'
to danas radi s javnom debatom.

Za banke barem postoje nekakvi propisi
za evidentiranje onoga što rade

u poslovnim knjigama.

Za tehnološke tvrtke nemate ništa takvo,

pa je to stvarno, stvarno jedan
neprozirni sustav.

Transakcije se ne rade u dolarima
ili funtama,

transakcije se rade u podacima,

a to su barter transakcije (razmjena),
to su vrlo neprozirne transakcije.

Pa, ako se sjetite što bi rekao Adam Smith
da je nužno za ispravno funkcioniranje tržišta

- potreban vam je jednak
dostup do informacija,

potrebna vam je transparentna transakcija -

tako da obje strane razumiju
što se razmjenjuje -

i potreban vam je zajednički moralni okvir.

Sad bi vi mogli tvrditi da u doba
golemih količina podataka

niti jedna od tih stvari
ne važi u praksi.

Sjetite se najneprozirnije transakcije
u vrijeme financijske krize -

znate, derivativi - oružja za masovno
financijsko uništenje -

a transakcije koje mi danas provodimo
iz sata u sat

jednako su tako neprozirne,
ako ne i više.

Mi zapravo ne razumijemo što se događa
u algoritamskoj crnoj kutiji.

Jedan od razloga što su se
'big tech' kompanije toliko opirale

nadziranju političkog oglašavanja

je to što nisu željele otvoriti tu
algoritamsku crnu kutiju.

Jedan od mogućih elegantnih odgovora
na neke od problema o kojima smo govorili

- od privatnosti do kompetitivnosti i inovacija -

bio bi stvaranje digitalnih banki podataka

koji bi bili dostupni svim kompanijama,
bez obzira na veličinu ili djelatnost,

no samo na način o kojem bi odlučivali
građani i demokratski izabrane vlade.

Dovoljno je reći da moramo prijeći sa
starog kapitalističkog modela

na neku vrstu novog pravičnijeg dijeljenja
ovog kolača bogatstva.