Što se događa u masivnim skladištima?

Radimo milijune narudžbi dnevno, no tko (ili što) zapravo pakira te stvari? U ovom govoru, Mick Mountz priča fascinantno iznenađujuću priču s robotima i tome što se događa u skladištu.

Želim vam pričati

odnosno podijeliti s vama
potpuno novi pristup

upravljanju uskladištenim
predmetima unutar skladišta.

Ovdje govorimo o ručnom traženju,
pakiranju i dostavi.

Kao mig,

ovo rješenje uključuje stotine
pokretnih robota,

ponekad tisuće pokretnih robota,

koji se kreću po skladištu.
Doći ću do rješenja.

No, prije toga, samo se

sjetite kada ste zadnji put
naručili preko mreže.

Sjedili ste na kauču

i odlučili da definitivno morate imati
ovu crvenu majicu.

Dakle - klik! - stavite ju u košaricu.

Onda ste odlučili da vam zelene hlače

također super izgledaju - klik!

I možda plavi par cipela - klik!

Sada ste već složili narudžbu.

Niste stali i razmislili

da to možda nije dobra kombinacija.

No kliknete "naruči".

Dva dana kasnije, paket vam se pojavljuje
na vratima.

Otvorite kutiju i pronađete
svoje stvari.

Jeste li ikad stali i razmislili o tome
kako ti predmeti

zapravo pronađu svoj put u kutiju
u skladištu?

Ovdje sam da vam kažem da to radi
ovaj tip ravno ovdje.

U sredini ove slike,

vidite klasičnog skladišnog radnika

u distribuciji ili izvršavanju narudžbi.

Obično ovi radnici provedu 60 - 70%
svog dana

lutajući po skladištu.

Često će prehodati i do 10 - 15 km

u potrazi za tim stvarima.

Ne samo da ovo nije produktivan način
za izvršavanje narudžbi,

nego se čini da nije niti ispunjavajuć
način za izvršavanje narudžbi.

Reći ću vam gdje sam prvo naišao
na ovaj problem.

Bio sam u Zaljevskom području '99-e,
2000.-e.

Radio sam za poduzeće koje je sjajno
izgorjelo, Webvan.

(Smijeh)

Ovo je poduzeće prikupilo milijune dolara
na ideji

dostave stvari naručenih putem interneta.

Svelo se na to da ne možemo to učiniti
tako da se isplati.

Ispostavilo se da je internet prodaja
nešto jako teško i skupo.

U ovom slučaju pokušali smo složiti
30 proizvoda s popisa

u nekoliko paketa, pa u kombi
kako bismo ih dostavili naručitelju.

Kada razmislite, koštalo nas je 30 dolara.

Zamislite, imali smo juhu od 89 centi

čije nas je pakiranje za prijevoz koštalo
1 dolar.

I prije nego što smo zapravo
pokušali dostaviti.

Ukratko, u mojoj jednoj godini
u Webvanu-u,

sam shvatio pričajući
s radnicima u skladištu

je da ne postoji rješenje samo za
ubiranje stvari.

Crveni artikl, zeleni, plavi, stavljanje
svih u kutiju.

Zaključili smo da za to mora postojati
bolji način.

Postojeći način dostave proizvoda je bio
gurati palete

i kutije do više trgovina.

Naravno, Webvan je propao godinu
i pol kasnije,

ja sam još uvijek bio na ovom
problemu, smetao mi je.

Počeo sam opet o njemu razmišljati.

Rekao sam - dajte mi da razmislim o onome
što sam želio kao skladištar,

ili o mojoj viziji kako bi to
trebalo izgledati.

(Smijeh)

Rekao sam, usmjerimo se na problem.

Imam narudžbu i ono što želim je
staviti

crvenu, zelenu i plavu u ovu
kutiju ovdje.

Ono što trebam je sustav u kojem ispružim
ruku i - puf! -

proizvod mi se pojavi u ruci i
ja ga pakiram,

i sada razmišljamo,

ovo bi bio način rješenja koji je
jako usmjeren na operatora.

Ovo je to što trebam. Koja tehnologija
je dostupna za takvo rješenje?

No, kao što vidite, narudžbe dolaze i
odlaze, kao i proizvodi.

Dopušta nam se da radnike postavimo
u centar problema,

i dajemo im alate kako bi bili što
produktivniji.

Kako sam došao do ovoga?

Ustvari je došlo brzim nabacivanjem ideja,

tehnike koju, vjerojatno, mnogi koriste,

i namijenjenoj testiranju ideja.

Uzmete, naravno, prazan papir

i testirate svoje ideje na ograničenjima
od beskonačnosti do nula.

U ovom slučaju, izazvali smo se idejom:

Što da moramo izgraditi distribucijski
centar u Kini,

tržištu s niskim troškovima?

I recimo, rad je jeftin, zemljište
jeftino.

I rekli smo određeno,

"Što ako je sat direktnog rada
nula dolara

i možemo izgraditi distribucijski centar
od milijun kvadrata?"

Naravno, to je dovelo do ideja kao

"Stavimo puno ljudi u skladište."

Rekao sam, "Čekaj malo,
nula dolara po satu,

ono što bih napravio je zaposlio

10.000 radnika da dođu u skladište svako
jutro u 8,

uđu u skladište i svatko uzme jedan
predmet s popisa

i samo stoje tamo.

Dakle ti držiš Captain Crunch,
ti držiš Mountain Dew,

ti držiš dijetnu kolu.

Ako trebam išta, zvat ću vas, inače se ne
mičete.

No kada tražim dijetnu kolu i pozovem,
vi pričate međusobno.

Dijetna kola dolazi naprijed - uzima,
stavlja u košaricu i odlazi."

Wow, što da proizvodi mogu sami hodati?

To je vrlo zanimljiv, vrlo moćan način

da potencijalno organiziramo to
skladište.

Naravno, rad nije besplatan,

na spektru između praktičnog i 'zakon'.

(Smijeh)

Dakle, rekli smo pokretne police.

Uzet ćemo pokretne robote i
pokretati robu gdje je potrebno.

Krenuli smo s time i onda sjedim na kauču
godine 2008.

Je li itko od vas gledao otvorenje
Olimpijskih igara u Pekingu?

Pao sam s kauča kad sam to vidio.

To je bila ta ideja!

(Smijeh i pljesak)

Stavit ćemo tisuće ljudi na pod
skladišta, pod stadiona.

No, zanimljivo, ovo se veže za ideju

da su ovi ljudi napravili iznimno moćnu
digitalnu umjetnost,

sve bez računala, koliko su mi rekli,

sve je komunikacija između ljudi.

Ti ustani, ja sjedam.

Napravili su iznimnu umjetnost.

Govori o moći nastanka

u sustavima kada dopustite stvarima
da međusobno razgovaraju.

Ovo je bilo malo putovanje,

Dakle, naravno, što slijedi kao praktična
realnost ove ideje?

Ovo je skladište.

Tipičan centar s otprilike 10.000
različitih proizvoda.

Zvat ćemo ih crvenim olovkama, zelenim
olovkama, žutim post-it-ima.

Pošaljemo male narančaste robote
da pokupe plave police.

Pošaljemo ih na jednu stranu zgrade.

Sada su svi radnici u jednom perimetru.

Igra ovdje je da se pokupe
police,

i dostave izravno radnicima.

Život radnika je potpuno drugačiji.

Umjesto da šeće po skladištu,
može ostati na mjestu

na stanici poput ove

i svaki proizvod može doći do nje.

Proces je vrlo produktivan.

Posegnuti, uzeti proizvod,
skenirati bar kod, pakirati.

Dok se okrenete,

već postoji drugi proizvod
koji čeka na pakiranje.

Uzeli smo sve troškove koji ne dodaju
vrijednost,

hodanje, traženje, traćenje vremena,

i razvili smo vrlo kvalitetan sustav za
skupljanje narudžbi,

gdje usmjerite laser prema artiklu,
skenirate bar kod,

i svijetlom pokažete u koju
kutiju artikl ide.

Dakle produktivnije, preciznije i, čini se

zanimljivije radno okruženje za radnike.

Upotpunjavaju cijelu narudžbu.

Rade crveno, zeleno i plavo, a ne samo
dio narudžbe.

Osjećaju da malo više kontroliraju
svoje okruženje.

Negativne strane ovog pristupa

su nas stvarno iznenadile.

Znali smo da će biti produktivnije.

No nismo shvatili koliko će se
ovaj način razmišljanja

proširiti na druge funkcije
u skladištu.

Skladište se zapravo

pretvara u masivan
motor s paralelnim procesiranjem.

Ovo je opet križanje ideja.

Ovdje je skladište i razmišljamo

o arhitekturi super računala s paralelnim
procesiranjem.

Pojam koji se izdvaja

je 10 radnika s desne strane ekrana

koji su sada svi nezavisni radnici.

Ako radnik u postaji 3 odluči otići
na zahod,

nema utjecaja na produktivnost
ostalih 9 radnika.

Usporedite to s tradicionalnim
serijskim pristupom.

Kada jedna osoba proslijedi narudžbu
vama,

vi stavljate nešto u nju i šaljete dalje.

Svi moraju biti na mjestima za takav
serijski proces.

To postaje robustan način razmišljanja
o skladištu.

Iza kulisa postaje zanimljivo jer
pratimo

popularnost proizvoda.

Koristimo dinamične i prilagodljive
algoritme

da ugodimo raspored u skladištu.

Ovdje vidimo potencijalni tjedan
prije Valentinova.

Svi ti roza slatkiši su premješteni
u prednji dio zgrade

i često se pojavljuju na stanicama
radnika.

Dan ili dva nakon Valentinova,
ostaci slatkiša

su svi prebačeni u stražnji dio
skladišta

i okupiraju hladniju zonu na termalnoj
mapi.

Još jedna nuspojava pristupa paralelnog
procesiranja

je što te stvari mogu postat neopisivo
velike.

(Smijeh)

Dakle, bilo da radite sa dvije, dvadeset,

ili dvjesto stanica, algoritam koji
planira put

i svi ostali algoritmi jednostavno
funkcioniraju.

U ovom primjeru vidite da je
cijeli inventar

zauzeo cijeli obod zgrade

jer su tamo stanice.

Sami su se organizirali.

Završit ću s jednim zadnjim videom

koji pokazuje kako to utječe

na običan dan radnika.

Kako smo spomenuli, proces je
micati inventar kroz glavni put

i pronaći svoj put do stanica.

Naš softver razumije što

se događa na svakoj stanici,

usmjeravamo police kroz glavni
put

i pokušavamo doći u red čekanja

kako bi radniku donijeli posao.

Zanimljivo je da možemo i odrediti
brzinu radnika.

Brži radnici dobivaju više polica,
sporiji dobivaju manje.

No ovaj radnik doslovno ima
iskustvo

koje smo ranije opisali.

Ispruži ruku i proizvod skače u nju.

Ili mora posegnuti za njim.

Skenira ga i stavlja u kutiju.

Sva ostala tehnologija je iza kulisa.

Može se usmjeriti na dio svog posla
koji uključuje uzimanje i pakiranje.

Nikad ne odmara, nikad ne mora napustiti
svoju poziciju.

Mislimo ne samo da je produktivniji

i precizniji način ispunjavanja
narudžbi.

Mislimo da je način ispunjavajuć.

Možemo reći da je razlog taj
što se radnici

u više ovih zgrada sada natječu

za privilegiju rada u zoni Kiva taj dan.

Ponekad ih za video
svjedočanstva snimimo

kako govore stvari kao na primjer,

da imaju više energije igrati se s unucima
na kraju dana,

ili u jednom slučaju, netko je rekao da je
Kiva zona toliko bez stresa

da je zapravo prestao uzimati
lijekove za krvni tlak.

(Smijeh)

To je bilo kod farmacijskog distributera,
pa su nam rekli da ne koristimo taj video.

(Smijeh)

Ono što bih htio da zapamtite danas

je da kada dopustite stvarima da
razmišljaju i hodaju

samostalno, događaju se zanimljivi ishodi.

I mislim da sljedeći put kada
izađete na prag

i uzmete tu kutiju koju ste
naručili,

otvorite ju i vaše stvari su tamo,

pitat ćete se je li robot

asistirao u pakiranju vaše narudžbe.

Hvala.

(Pljesak)