Zašto je nekim ljudima teže vježbati nego drugima

Zašto se neki ljudi teže bore s viškom kilograma od drugih? Socijalna psihologinja Emily Balcetis govori o istraživanju koje se bavi jednim od mnogih faktora: Vidom. U informativnom govoru ona pokazuje da kada se radi o fitnessu, neki ljudi vide svijet doslovno drugačije od drugih - i nudi iznenađujuće jednostavno rješenje za prevladavanje tih razlika.

Vid je najvažnije

i naprioritetnije osjetilo kojega imamo.

Mi stalno gledamo

svijet oko sebe

i brzo prepoznajemo i shvaćamo smisao

onoga što vidimo.

Započnimo jednim primjerom

upravo te činjenice.

Pokazat ću vam fotografiju jedne osobe

samo na sekundu ili dvije,

a od vas ću tražiti da prepoznate

koju emociju izražava njeno lice.

Spremni?

Evo ga. Recite prvo što
vam padne na pamet.

Dobro. Što vidite?

Dakle, mi smo ustvari anketirali

preko 120 ljudi

i rezultati su mješoviti.

Ljudi se ne slažu oko toga

koju emociju izražava njegovo lice.

Možda ste vi vidjeli nelagodu.

To je bio najčešći odgovor

koji smo dobili.

No ako upitate osobu sebi s lijeva,

ona će možda reći
žaljenje ili skeptičnost,

a ako upitate nekog s desna,

on će možda reći nešto
potpuno različito,

kao nada ili empatija.

Dakle, mi svi gledamo

to isto lice ponovo.

Možda možemo vidjeti nešto

potpuno različito,

zato jer je percepcija subjektivna.

Ono što mislimo da vidimo

ustvari se filtrira

kroz oči našeg vlastitog uma.

Naravno, ima mnogo drugih primjera za to

kako vidimo svijet
očima našeg uma.

Ja ću vam dati samo nekoliko.

Ljudi na dijeti, na primjer,

vide jabuke veće

nego ljudi koji ne broje kalorije.

Igrači softballa vide loptu manjom

nakon razdoblja loše igre,

u usporedbi s ljudima
koji su odigrali dobru igru.

Zapravo i naši politički stavovi također

mogu utjecati na to
kako vidimo druge ljude,

uključujući političare.

Stoga smo, moj istraživački tim i ja
odlučili provjeriti ovo pitanje.

2008. godine Barack Obama
se kandidirao za predsjednika

po prvi puta,

i mi smo anketirali stotine amerikanaca

mjesec dana prije izbora.

Ono što smo ustanovili tom anketom

bilo je da neki ljudi, neki amerikanci,

misle da fotografije poput ovih

najbolje odražavaju kako
Obama uistinu izgleda.

75 posto tih ljudi

glasalo je za Obamu na stvarnim izborima.

Drugi ljudi, međutim, mislili su
da fotografije poput ovih

najbolje odražavaju kako
Obama uistinu izgleda.

89 posto tih ljudi

glasalo je za McCaina.

Mi smo pokazivali mnogo
Obaminih fotografija

jednu po jednu,

tako da ljudi nisu shvatili
da je jedina razlika

između pojedinih fotografija

bila u nijansi boje njegove kože

koju smo mi umjetno
posvijetlili ili zatamnili.

Pa kako je to moguće?

Kako to može biti da
kada gledam neku osobu

ili neki objekt, ili neki događaj,

vidim nešto vrlo različito

od nekog drugog?

Dakle, ima mnogo razloga,

a jedan razlog zahtijeva da razumijemo

nešto malo više o tome
kako funkcioniraju naše oči.

Znanstvenici koji se bave vidom znaju

da količina informacija

koju možemo vidjeti
u pojedinom trenutku,

ono na što se možemo fokusirati,

ustvari je relativno mala.

Ono što možemo vidjeti

s velikom oštrinom, jasnoćom i točnošću

ekvivalentno je površini palca

naše ispružene ruke.

Sve okolo toga je nejasno,

i mnogo od onoga što je pred našim očima

ostaje neodređeno.

No, mi moramo pojasniti

i dati smisao onome što vidimo,

i tu uskače naš um koji nam
pomaže da popunimo tu prazninu.

Rezultat toga je da je
naša percepcija subjektivni doživljaj,

i tako mi na kraju gledamo

očima našeg uma.

Dakle, ja sam socijalni psiholog,

a pitanja poput ovoga

su ta koja me stvarno intrigiraju.

Mene fasciniraju trenuci

kada ljudi ne vide nešto na isti način.

Zašto neki mogu

doslovno vidjeti čašu napola punu,

a drugi je doslovno vide napola praznu?

Što je to u razmišljanju i
osjećanju neke osobe

što je navodi da svijet vidi

na potpuno drugačiji način?

I je li to uopće važno?

Dakle, da bismo odgovorili na ova pitanja,

moj istraživački tim i ja, odlučili smo

da se dublje pozabavimo jednim problemom

kojemu se poklanja internacionalna pažnja:

našim zdravljem i fitnessom.

Diljem svijeta

ljudi se bore da održe odgovarajuću težinu

i postoji mnoštvo strategija

koje nam pomažu u borbi
protiv suvišnih kilograma.

Na primjer, mi si zacrtamo
najbolje namjere

da ćemo vježbati nakon praznika,

ali ustvari, većina Amerikanaca

ustanovi da su svoje čvrste
novogodišnje odluke

prekršili do Valentinova.

Potičemo se na razne načine

govoreći si da je ovo naša godina

za vraćanje u formu,

ali to nije dovoljno da nas vrati

na našu idealnu težinu.

Pa zašto?

Naravno, nema jednostavnog odgovora,

ali jedan razlog, ja tvrdim,

je da oči našeg uma

možda rade protiv nas.

Neki ljudi mogu doslovno
vidjeti vježbe kao teže,

a drugi ih možda mogu doslovno
vidjeti kao lakše.

Dakle, kao prvi korak
u provjeri ovih pitanja

prikupili smo objektivna mjerenja

fizičke sposobnosti učesnika.

Mjerili smo im obujam struka

u odnosu na obujam bokova.

Veći omjer struka i bokova

indikator je slabije fizičke sposobnosti

nego kad je omjer struka i bokova manji.

Nakon prikupljanja tih mjerenja,

rekli smo našim učesnicima

da će hodati do linije cilja

noseći dodatni teret

u nekoj vrsti utrke.

No prije nego što su krenuli,

tražili smo ih da procijene
udaljenost do cilja.

Mislili smo da će možda
njihovo fizičko tjelesno stanje

utjecati na to kako uočavaju udaljenost.

I što smo otkrili?

Pa, omjer struka i bokova

predodređivao je percepciju udaljenosti.

Ljudi koji su bili izvan forme
i fizički nepodobni

stvarno su udaljenost do cilja

vidjeli značajno većom

nego ljudi koji su bili u boljoj formi.

Tjelesno stanje ljudi

utjecalo je na njihovu percepciju okoline.

No, isto tako može i naš um.

Ustvari, naše tijelo i naš um

rade u tandemu

mijenjajući naše viđenje svijeta oko sebe.

To nas je navelo da
pomislimo da možda

ljudi sa čvrstim motivacijama

i čvrstim ciljevima za vježbanje

možda uistinu mogu vidjeti cilj kao bliži

nego ljudi koji imaju slabije motivacije.

Dakle, da bismo ispitali da li motivacije

utječu na naše percepijske doživljaje
na ovaj način

proveli smo drugo istraživanje.

Opet smo prikupili objektivna mjerenja

fizičke sposobnosti učesnika,

mjereći obujam struka i obujam bokova

i dali smo im da obave još
neke testove fizičke sposobnosti.

Na temelju povratnih informacija
koje smo im dali

neki učesnici su nam rekli

da nisu motivirani za daljnje vježbanje.

Činilo im se da su već ostvarili
svoje ciljeve u vezi kondicije

i nisu željeli ništa više raditi.

Ti ljudi nisu bili motivirani.

Drugi ljudi, međutim, na temelju
naših povratnih informacija

rekli su nam da su visoko
motivirani za vježbanje.

Imali su čvrstu namjeru
da stignu do cilja.

No ponovo, prije nego što su krenuli

tražili smo da procijene udaljenost.

Koliko je bila udaljena linija cilja?

I opet, kao i u prethodnom istraživanju,

ustanovili smo da omjer struka i bokova

predodređuje percepciju udaljenosti.

Manje fizički sposobni
vidjeli su udaljenost kao veću,

cilj su vidjeli dalje,

nego ljudi koji su bili u boljoj formi.

Važno je međutim, da se to dogodilo

samo kod ljudi koji nisu bili
motivirani za vježbanje.

S druge strane,

ljudi koji su bili visoko
motivirani za vježbanje

vidjeli su udaljenost kao kraću.

Čak i osobe u najslabijoj formi

vidjele su liniju cilja

isto tako blizu,

ako ne i malo bliže,

od ljudi koji su bili u boljoj formi.

Dakle naše tijelo može mijenjati

kako daleko izgleda linija cilja,

ali ljudi koji su si postavili
dostižan cilj

koji bi mogli ostvariti
u skoroj budućnosti

i koji su vjerovali da su sposobni

ostvariti taj cilj,

uistinu su vježbu vidjeli kao lakšu.

To nas je navelo da se upitamo,

postoji li strategija koju bismo
mogli koristiti i naučiti ljude,

a koja bi pomogla da promijene
svoju percepciju udaljenosti,

pomogla da vježba izgleda lakša?

Tako smo se okrenuli
znanstvenoj literaturi o vidu

kako bismo shvatili što nam je činiti,

i na temelju onoga što smo pročitali,
osmislili smo strategiju

koju smo nazvali
"Ne skidaj oči s nagrade"

Dakle to nije slogan

s nekog inspirativnog postera.

To je realna direktiva

kako gledati na svoje okruženje.

Ljudima koje smo uvježbali
u ovoj strategiji

rekli smo da svoju pažnju usmjere na cilj,

da izbjegavaju gledati naokolo,

da zamisle da reflektor
osvjetljava taj cilj

i da je sve oko njega mutno

i vjerojatno teško za vidjeti.

Mislili smo da će ova strategija

pomoći da vježba izgleda lakša.

Usporedili smo ovu grupu

s polaznom grupom.

Toj grupi smo rekli,

slobodno gledajte naokolo

kako bi to prirodno radili.

Primijetit ćete cilj,

ali možda ćete također primijetiti

koš za otpatke s desna,

ili ljude i uličnu svjetiljku s lijeva.

Mislili smo da će ljudi
koji su koristili ovu strategiju

udaljenost vidjeti kao veću.

Pa što smo otkrili?

Kada smo ih tražili
da procijene udaljenost,

je li ta strategija bila uspješna

u mijenjanju njihovog
perceptivnog doživljaja?

Da.

Ljudi koji nisu skidali oči s nagrade

vidjeli su liniju cilja 30 posto bliže

nego ljudi koji su
prirodno gledali naokolo.

Mislili smo da je to odlično.

Stvarno smo bili uzbuđeni
jer je to značilo

da je ova strategija pomogla

da vježba izgleda lakša,

no veliko je pitanje bilo,

može li to pomoći da vježba

uistinu bude bolja?

Može li to poboljšati i kvalitetu vježbe?

Sljedeće, rekli smo našim učesnicima,

sada ćete hodati do cilja

noseći dodatni teret.

Na gležnjeve smo im stavili utege

od 15 posto njihove tjelesne težine.

Rekli smo im da visoko podižu koljena

i brzo hodaju do cilja.

Ovu smo vježbu posebno osmislili

da bude umjereno zahtjevna,

ali ne nemoguća,

kao što je većina vježbi

koje stvarno popravljaju našu kondiciju.

Dakle veliko pitanje:

Je li ne skidanje očiju s nagrade

i pažljivo fokusiranje na cilj

promijenilo njihov doživljaj vježbe?

Jest.

Ljudi koji nisu skidali oči s nagrade

rekli su nam poslije da im je trebalo

17 posto manje napora

da bi izveli vježbu

nego ljudima koji su
prirodno gledali naokolo.

To je promijenilo njihov
subjektivni doživljaj vježbe.

To je također promijenilo

objektivnu prirodu njihove vježbe

Ljudi koji nisu skidali oči s nagrade

uistinu su se kretali 23 posto brže

od ljudi koji su prirodno gledali naokolo.

Gledano iz druge perspektive,

povećanje od 23 posto

to je kao da mijenjate svoj

Chevy Citation iz 1980.

za Chevrolet Corvette iz 1980.

Bili smo zaista uzbuđeni zbog ovoga

jer je to značilo da ova strategija

koja ne košta ništa,

koju je ljudima lako koristiti,

bez obzira da li su u formi

ili se bore da do nje dođu,

ima veliki učinak.

Ne skidanje očiju s nagrade

učinilo je da vježba izgleda i bude lakša

čak i kada su se ljudi više trudili

zbog toga jer su se brže kretali.

E sad, ja znam da za dobro zdravlje

treba više od malo bržeg hodanja,

ali ne skidanje očiju s nagrade

bi možda mogla biti dodatna strategija

koju možete koristiti kao pomoć
u promicanju zdravog stila života.

Ako još uvijek niste uvjereni

da svi mi vidimo svijet
očima svog vlastitog uma,

dozvolite mi prije kraja
jedan konačan primjer.

Ovdje je fotografija jedne prekrasne
ulice u Stockholmu, sa dva auta.

Auto u pozadini izgleda puno veći

od auta sprijeda.

Međutim, u stvarnosti,

ti auti su iste veličine,

ali to nije kako ih mi vidimo.

Pa znači li to da su naše oči zakazale

ili da je naš mozak u neredu?

Ne, to uopće ne znači to.

To je samo način kako
funkcioniraju naše oči.

Svijet možemo vidjeti na drugačiji način

i ponekad to možda

nije u skladu sa stvarnošću,

ali to ne znači

da je jedan od nas u pravu,

a drugi u krivu.

Svi mi vidimo svijet kroz oči našeg uma,

ali možemo se naučiti
da ga gledamo drugačije.

Tako se mogu prisjetiti dana

kada mi je sve išlo užasno naopako.

Svega mi je dosta,
mrzovoljna sam, umorna sam,

i toliko u zaostatku,

i veliki crni oblak visi iznad moje glave,

i u takvim danima

izgleda kao da su i svi
oko mene isto u depresiji.

Moj kolega na poslu izgleda zlovoljan

kad ga zamolim za produženje roka,

a moja prijateljica izgleda frustrirana

kada zakasnim na ručak
zato jer se sastanak oduljio,

i na kraju dana

moj muž izgleda razočaran

jer bih ja radije išla
u krevet nego u kino.

I u takvim danima kada mi svi izgledaju

uzrujani i ljuti,

ja se pokušavam podsjetiti da ima
i drugih načina da ih vidim.

Vjerojatno je moj kolega bio zbunjen,

vjerojatno je moja prijateljica
bila zabrinuta,

a vjerojatno je moj muž
osjećao empatiju umjesto toga.

Dakle svi mi vidimo svijet

kroz oči našeg vlastitog uma,

i nekih dana možda može izgledati

kao da je svijet opasno

i izazovno i nesavladivo mjesto,

no to ne mora tako izgledati stalno.

Mi možemo sami sebe naučiti
da ga vidimo drugačije

i kada nađemo način da nam svijet

izgleda ljepši i lakši,

tada uistinu možda može i postati takav.

Hvala.

(Pljesak)