Positive Money - reforma bankarstva (Konferencija 2013)

http://www.positivemoney.org/
Why our monetary system is broken and how it can be fixed?
"The financial crisis occurred because we failed to constrain the private financial system's creation of private credit and money." Adair Turner, Chairman of the Financial Services Authority

Positive Money Founder, Ben Dyson, presenting at the 3rd annual Positive Money Conference "Modernising Money" on 26th January 2013 in London. He explains the main principles behind the monetary reform proposals which offer one of the few hopes of escaping from our current dysfunctional monetary system.

The books mentioned in the talk can be ordered here:
http://www.positivemoney.org/shop/modernising-money/
http://www.positivemoney.org/shop/where-does-money-come-from/

More about the 'Modernising Money' conference 2013 here:
http://www.positivemoney.org/conference/

--------------------------
If you'd like to transcribe this video or to translate it into other languages, please let us know. Email: mira[at]positivemoney.org

--------------------------
SUBSCRIBE to Positive Money UK's videos:
http://www.youtube.com/subscription_center?add_user=PositiveMoneyUK

Like us on Facebook http://www.facebook.com/PositiveMoney
Follow us on Twitter http://www.twitter.com/PositiveMoneyUK
Follow us on Google+ http://www.positivemoney.org.uk/googleplus

Positive Money is a not-for-profit research and campaign group. They work to raise awareness of the connections between our current monetary and banking system and the serious social, economic and ecological problems that face the UK and the world today. In particular they focus on the role of banks in creating the nation's money supply through the accounting process they use when they make loans - an aspect of banking which is poorly understood. Positive Money believe these fundamental flaws are at the root of - or a major contributor to - problems of poverty, excessive debt, growing inequality and environmental degradation. For more information, please visit: http://www.positivemoney.org/

Dakle, počnimo otpočetka.

Između 1800-ih i 1840-ih godina.

Banke su u to vrijeme zapravo
imale mogućnost stvaranja novca.

To su radile kroz tiskanje komada papira.

Stavili biste novac u banku, oni bi vam dali priznanicu

i na toj priznanici bi pisalo da ste položili 5 funti,

a budući da je bilo zgodnije nositi sa sobom
komade papira nego metalne kovanice

ljudi su koristili te komade papira kao novac.

Kupovali su u trgovini papirima, i dok god je

trgovac poznavao banku i vjerovao joj

primio bi taj papir. Dakle, te komade
papira koje su banke izdavale

ljudi su tretirali kao novac i postali
su jednako valjani kao i novac.

E kad su banke to shvatile, onda su shvatile i to da

ako izdaju više komada papira,

na kojima pišu veće sume novca
i ljudi ih budu tretirali kao novac,

onda u biti imaju moć stvaranja novca.

Dakle što više izdamo

više možemo pozajmiti, a što više budemo
mogli pozajmiti, dobit ćemo više kamata.

Pa možete zamisliti da sa ovakvim
poticajima, stvar nije dobro završila.

Stvorili su previše novca i to je počelo
uzrokovati nestabilnost u ekonomiji.

Uzrokovalo je bankarske krize i nakon

određenog broja godina tadašnja vlada,

na čelu sa konzervativnim premijerom

Sir Robertom Peelom, se umiješala i rekla:

"Ne možemo i dalje dopuštati
bankama da izdaju papirnati novac

zbog problema koje to uzrokuje u ekonomiji."

Tako da su napisali i proveli jedan zakon

"The Bank Charter Act" ("Zakonska povelja banaka")

u kojem je pisalo da će od tog trenutka
samo Engleska Narodna Banka imati

ovlasti stvaranja papirnatog novca.

Ali nešto im je promaklo,

jer papirnati novac nije jedini način plaćanja

i sa rastućom uporabom čekova

ljudi su imali način plaćanja na
raspolaganju kroz korištenje brojeva

zabilježenih u računovodstvenim knjigama banke.

Računovodstvene uknjižbe. Tako
da je postojao taj način plaćanja

pri kojem nije bio potreban
stvarni papirnati ili metalni novac.

Tijekom vremena, s otkrićem električne
energije dobili smo i debitne kartice,

elektronske prijenose sredstava
i internet bankarstvo.

Danas se više od 99 % svih novčanih transakcija

obavlja elektronski.

Najšokantina stvar je da iako je
naš novčani sustav danas elektronski

ovaj zakon nikada nije ažuriran,
od 1844. godine pa sve do danas,

što znači da je oko 170 godina zastario.

Zakon koji upravlja našim novčanim sustavom.

Razlog zbog kojeg banke mogu stvarati novac

su "obveze" banke [pasiva],
računovodstveni unosi koje stvaraju,

koje mi koristimo poput novca.

Kada koristite svoju debit karticu,
ne postoje neke novčanice od 10 funti

koje se prenose s vašeg računa na račun nekog drugog.

To su jednostavno rečunovodstveni unosi među bankama.

Engleska Narodna Banka to vrlo jasno objašnjava.

Oni kažu: "Sektor koji stvara
novac u Ujedinjenom Kraljevstvu

se sastoji od privatnih banaka i građevinskih društava.

Organizacije koje stvaraju novac, izdaju "obveze" [pasivu]

koju drugi tretiraju kao sredstvo razmjene."

Te "obveze" su brojevi koje vidite na vašem računu.

Učinak toga, zbog povećanja
elektronskih oblika plaćanja,

je da smo došli do točke gdje:

[Sir Mervyn King (guverner ENB)]:
"Većina novca u opticaju u ekonomiji

se sastoji od obveza banke u obliku bankovnih pologa."

Dakle većina novca u opticaju se sastoji

od obveza banaka u obliku bankovnih pologa.

Kada kažemo da 97 % novca stvaraju banke

to je ono o čemu pričamo.

Ovaj graf - plava linija označava
količinu novca koji su izdale banke.

Ovo ovdje na dnu je gotovina.

Dakle to je 3 % svog novca koji postoji.

A ovo je 97 % ukupnog novca u opticaju

kojeg stvara bankarski sektor.

[Samo] ovih 3 % je regulirano zakonom,

a ovih 97 % sadašnji zakoni ignoriraju.

Uvijek mi je bilo fascinantno kako postoji dio

državnog aparata, policija, koji je odgovoran

za pronalaženje i sudsko gonjenje
bilo koga tko tiska vlastiti novac,

to zovu krivotvorenjem.

A s druge strane postoji drugi dio državnog aparata

koji ima više resursa i sredstava na raspolaganju,

koji radi sve da bi potaknuo banke, koje su privatne tvrtke

da stvaraju novac.

I nikada nisam mogao doista shvatiti
zašto to proturječje postoji

i zašto je dobro da elektronski novac stvara

privatni bankarski sektor, ali je loše
ako netko tiska papirnati novac.

Naletio sam na ovaj intervju sa Paulom Fisherom na BBC-u

[Paul Fisher]: "Kada počnete tiskati
novac, stvarate vrijednost za sebe.

Ako možete svima izdati zadužnice
[obveznice] u vrijednosti od 1000 funti

onda ste dobili 1000 funti za ništa.

Zbog toga ograničavamo ljudima
mogućnost stvaranja vlastitih novčanica."

[Voditelj]: "Štitite nas od nas samih?"

[Paul Fisher]: "Štitimo vas od šarlatana.

[smijeh publike]

Pričao je o krivotvorenju,
ali za mene je ovo ključna fraza:

"Ako možete svima izdati zadužnice u vrijednosti 1000 funti

dobili ste 1000 funti za ništa."

Ono što banke rade kada izdaju zajmove je

izdavanje obveznica, tj. zadužnica.
Samo u posljednjih 10 godina

banke su izdale više od 1 bilijun funti tih novih

zadužnica, tih obveznica.
Ono što su dobili za ništa

je 1 bilijun funti duga, dakle ugovora koji nose kamatu.

To su krediti za nekretnine,
osobni zajmovi, poslovni zajmovi.

To je naš dug bankarskom sektoru.

Kao što ste jutros vidjeli, ukupna
kamata koju plaćamo na taj dug

je prijenos [vrijednosti] od društva
prema bankarskom sektoru

u visini od 108 do 217 milijardi funti svake godine.

Naravno nešto od toga se vraća ljudima

kroz kamate na štednju,

i kroz bonuse, provizije i poreze koje banke plaćaju,

ali još uvijek postoje enormno veliki
iznosi koji se u sred toga "okreću",

a to je ogroman prijenos bogatstva
[od siromašnih bogatima]

i pogoršava [ekonomsku] nejednakost.

Mislim da ekonomisti i ljudi
u vladi koji brane ovaj sustav

i kažu da bismo ga trebali zadržati i da je koristan,

mislim da to kažu zato jer vjeruju da ga se može kontrolirati.

A vjeruju da ga se može kontrolirati jer su ih učili

neke priče u kolegijima ekonomije,
o multiplikatoru novca i o tome

kako središnja banka ima kontrolu nad
ukupnom količinom novca u opticaju u ekonomiji.

Mi ne vjerujemo da se uistinu može kontrolirati

i to je jedan od razloga zašto smo se
odlučili na upravo ovakav sustav reformi.

Jer se ne može kontrolirati.
Za početak, ovo ne izgleda kao

količina novca koja je pod kontrolom.
Ovo je nešto izvan svake kontrole.

Međutim čak i Mervyn King kaže da je
glavna uloga Engleske Narodne Banke

uvijek bila da osigura optimalnu količinu novca u opticaju,

niti premalo niti previše.

"Pedeset godina moji su se prethodnici borili da
spriječe preveliku količinu novca [u opticaju] i inflaciju.

Ja sada imam upravo suprotan problem da moram
objašnjavati kako nema dovoljno novca u opticaju."

Dakle ovo je najmoćniji čovjek u jednoj
od najmoćnijih središnjih banaka na svijetu

koji priznaje da se u zadnjih pola stoljeća muče
s pokušajima kontroliranja [privatnih] banaka

da bi imali količinu novca [u opticaju] pod kontrolom.

Kada dobijete ovakvo priznanje, mislim da to stvarno
pokazuje da se ovaj sustav ne može kontrolirati.

Knjiga ulazi duboko u detalje, vjerojatno na
oko 60 stranica objašnjava zašto mehanizmi

za koje ekonomisti vjeruju da kontroliraju
količinu novca u opticaju, više ne vrijede.

No imamo fundamentalnu borbu
između bankarskog sektora koji želi

stvoriti što je više moguće novca,
da bi maksimalno povećali svoju dobit,

jer što više novca stvore, više posuđuju,
a što više posuđuju više kamata primaju,

i zadaće Engleske Narodne Banke da zaštiti javni interes,

da ograniči inflaciju i nestabilnost u gospodarstvu.

A između ove dvije [sile] bar u zadnjih 50 godina,

uglavnom su pobjeđivale banke i njihova dobit.

Koje su posljedice toga?

Pa kao prvo, znamo da su banke stvorile previše novca.

Stvorile su taj novac za krive stvari.

Dakle vidimo da većina novostvorenog novca
ide izravno u nekretnine i financijski sektor.

Vrlo malo, oko 13 % u zadnjih 10 godina,
je otišlo u nefinancijsko gospodarstvo.

Dakle to je pravo gospodarstvo,
poslovi, trgovine, tvrtke i tvornice.

Oko 10 % je otišlo na kreditne kartice
i osobne zajmove, potrošačko financiranje.

To je dovelo do financijske krize. Kao što je
rekao Adair Turner i kao što smo jutros vidjeli,

neki od ovih naslova koji zadnjih
dana izlaze su sve gori i gori.

Britanija prolazi kroz krizu goru od Velike Depresije.

Neko vrijeme se pričalo da se
oporavljamo, imali smo rast od 0.1 %

Pa smo dvaput zaredom uronili u recesiju,

pa smo opet u oporavku, pa smo
treći put zaredom u recesiji.

Kao vožnja u lunaparku.

Globalna nezaposlenost će 2013.
godine doseći rekordnih 200 milijuna.

200 milijuna ljudi. Zar ne postoji ništa korisno što bi
ti ljudi mogli raditi, pogotovo ako uzmemo u obzir

situaciju u kojoj se nalazimo? Ali nema dovoljno novca.
Nema dovoljno brojeva u računalnima sustavima, koje je

stvorio bankarski sektor, da bi se dopustilo
tim ljudima da rade nešto korisno.

To je dovelo do neviđene epidemije duga,
jer se novac stvara kada banke izdaju zajmove.

Dakle ako količina novca u opticaju raste, raste i dug.

I cijeloj jednoj generaciji je oduzeta
mogućnost kupnje vlastitog doma.

Nejednakost koju smo spominjali.

Nestabilnost, koja je vrlo vrlo loša za gospodarstvo.

Stalno od ekonomista i lobista banaka
slušamo kako je sadašnji bankarski sustav dobar

jer osigurava kredite tvrtkama
i pomaže gospodarstvu da raste,

međutim mi smatramo da kad se sve zbroji i oduzme,
ovaj sustav šteti produktivnom gospodarstvu i stvaranju

vrijednosti, tj. bogatstva. Također djeluje
razarajuće na okoliš, kao što smo jutros čuli.

A loš je i za demokraciju.

Banke sada imaju veću moć oblikovanja
gospodarstva kroz kreditiranje, nego cijela vlada.

Ali imamo sve te zastupnike u parlamentu, koji
imaju zadatak pomno ispitivati što vlada radi

i s druge strane samo 80ak članova
odbora koji prate što banke rade.

A razlog zbog kojeg je sustav došao do ove točke je
taj da svaki put kada trenutnom bankarskom sustavu

loše krene, vlada uskače pružajući osiguranja
ili nove sigurnosne mjere koje održavaju sustav.

Vidjeli ste to već u najizraženijem obliku u zadnjih 6 godina.

Htio bih također naglasiti kako neki ljudi smatraju
da bankarski sustav funkcionira na određeni način

jer su neki mudri ljudi sjeli zajedno i pažljivo ga dizajnirali.

Međutim trenutni bankarski sustav, bez da
ulazim duboko u evolucijsku raspravu,

nema znakova "inteligentnog dizajna"
u trenutnom bankarskom sustavu.

[smijeh publike]

Razvio se pasivno tijekom vremena,
a svaki puta kada bi došlo do krize

vlada bi "uskočila" sa novim paketom pomoći,
novom mjerom Engleske Narodne Banke.

Mjere kao financijsko spašavanje, davanje sredstava
za posudbu, sve te različite sheme da bi sustav opstao.

Ponekad evolucija funkcionira zaista dobro i dobijete
nešto što je stvarno lijepo, učinkovito i efikasno,

a ponekad ne ispadne tako dobro.

Nema nagrade za pogađanje koja od ove
dvije ribe predstavlja sadašnji bankarski sektor.

Ono što vam treba biti jasno je da ako
izgradite kuću na pijesku, srušit će se.

To je ono što trenutno imamo.

Imamo bankarski sustav koji je zapravo
izgrađen na pijesku [slabim temeljima].

Bez obzira koliko ga učvršćivali i podupirali,

nije dovoljno da odete i kažete stanarima:

"probajte pažljivo hodati kada
ste u kući, malo je nestabilna

i ako možete malo smršavjeti to bi bilo odlično."

Morate sve srušiti. Morate početi ispočetka
i sagraditi nešto novo na čvrstim temeljima.

I to je ono što radimo u ovoj knjizi.

Imamo ovaj vrlo disfunkcionalan sustav

koji ne funkcionira po interesima
gospodarstva ili interesima društva.

Moj kolega Andrew Jackson koji je napisao
najveći dio ove knjige je pronašao ovaj citat,

koji čini mi se dobro opisuje karakter ili poantu ove knjige:

"Probleme s kojima se suočavamo je stvorio čovjek,
čovjek ih može i riješiti. Nijedan ljudski problem

nije izvan ljudske moći." Novčani sustav je samo
skupina pravila, zakona i računalnih sustava.

I zapravo ga je iznenađujuće jednostavno promijeniti.

Pravi izazovi su problemi kao što je
ekološka kriza, kriza vode i energije,

promjene kojima ćemo svjedočiti u
idućih 40 godina, rastuća populacija...

To su pravi, opipljivi problemi za koje
trebamo pronaći prava, praktična rješenja.

Ovo je samo umjetno stvoreni novčani sustav.

To je računalni sustav.

Ne smijemo se dati odvući od tih važnih pitanja zbog ovog umjetnog, oštećenog, disfunkcionalnog novčanog sustava.

Dakle što možemo učiniti?

Provest ću vas kroz ove [mjere] na brzinu.

A onda ćemo ići malo više u detalje svake [stavke].

Prva stvar koju moramo napraviti je
oduzeti bankama moć stvaranja novca.

Moramo vratiti tu moć transparentnoj i odgovornoj ustanovi.

Moramo stvarati novac neopterećen dugom.

Stvarati novac samo kada je inflacija niska i stabilna.

Moramo osigurati da novi novac ide u produktivno
gospodarstvo umjesto u financijska tržišta i nekretnine.

I trebamo dati nama, klijentima banaka i članovima
javnosti, kontrolu i nadzor nad ulaganjima našeg novca.

Prvo: Oduzeti bankama moć stvaranja novca.

Ne želim sada ulaziti u sve tehničke detalje toga.

Objašnjeno je na jednostavan način u knjizi,

a slijedeći mjesec ćemo objaviti i seriju videa koji to
objašnjavaju korak po korak, ako vam je draže to vizualno

percipirati. Ali evo samo kratak pregled.

Kao što sam rekao, banke
trenutno imaju moć stvaranja novca

jer su obveze [pasiva] koje izdaju
novac koji koristimo u gospodarstvu.

Dakle organizacije koje stvaraju novac izdaju obveze
koje drugi tretiraju kao sredstvo razmjene [novac].

Koristimo te obveze za plaćanja jedni drugima.

U sadašnjem sustavu mi ovdje koristimo
obveze tih banaka da bismo izvršili plaćanja.

A ono što činimo kroz određene reforme navedene u knjizi,

je da zapravo počinjemo koristiti novac
koji stvara Engleska Narodna Banka.

Dakle umjesto da koristite obećanje isplate
od banke kao način plaćanja nekome,

zapravo koristite stvarni elektronski novac
koji stvara Engleska Narodna Banka.

To znači da vi kao klijent banke imate
dvije mogućnosti kada dobijete svoju plaću.

Možete reći banci: "Čuvajte mi to"
ili im možete reći:

"Želim da taj novac investirate u moje ime.
Želim dobiti kamatu [na taj novac]"

Ako kažete da želite da vaš novac bude siguran,
onda će se taj novac položiti na transakcijski račun

koji je zapravo inačica sadašnjeg tekućeg računa.

Ali razlika između tekućeg računa
i ovih novih računa [koje predlažemo]

je da bi vaš novac zapravo bio u Engleskoj Narodnoj Banci.

Bio bi stvarni elektronski novac koji je
elektronski pohranjen u Engleskoj Narodnoj Banci.

I to bi bilo [zakonski] uistinu vaše.

Ne bi pripadalo banci.

Ne bi se mogli s time igrati, investirati
[taj novac], činiti bilo što s njim.

Ovaj investicijski račun, ono što s njim radite je
da dajete vaš elektronski novac, koji je stvorila

Engleska Narodna Banka, vašoj banci
koja ga onda može pozajmiti nekom drugom.

Učinak toga je da kroz relativno jednostavne
promjene pravila i računovođenja

banke bi se pretvorile u ono što ljudi i misle da jesu
- posrednici između štediša i pozajmitelja.

Nakon ove reforme, ono što će banke raditi
je uzimanje novca od štediša i investitora

i posuđivanje pozajmiteljima, radile bi
upravo ono što ljudi misle da sada rade.

Dakle kada banke ne bi više imale moć stvaranja novca,

trebali bismo vratiti tu moć
transparentnom i odgovornom tijelu.

Siguran sam da ste svi ovdje jer znate da ne možemo
povjeriti bankama stvaranje novca iz razloga

koje smo spomenuli. Ali mislim da ne
možemo vjerovati ni ovim ljudima,

jer problem koji političari imaju su isti poticaji za
zloporabu moći stvaranja novca koji imaju i banke.

Što više [novca] stvore, mogu kreirati umjetni
procvat gospodarstva da bi ljudi za njih glasali.

I to će loše završiti.

Dakle apsolutno ključna stvar koju treba napraviti je
odvojiti odluke o količini novca [koju treba stvoriti]

i svrhe u koju će se taj novac koristiti.

Jer čim ista osoba ili organizacija donosi
te dvije odluke, imate sukob interesa.

Dakle ono što mi predlažemo je da
novi odbor - Odbor za stvaranje novca,

koji bi zamijenio Odbor za monetarnu
politiku u Engleskoj Narodnoj Banci,

bude odgovoran za odluke o povećanju
ili smanjenju količine novca u opticaju,

a vlada bi bila odgovorna za odluke
o tome kako uvesti taj novac u opticaj.

Uistinu važna stvar je osigurati da taj Odbor
za stvaranje novca bude zaštićen od lobista.

Bilo od izabrane vlade koja će
imati vlastite ciljeve u gospodarstvu,

koji možda nisu u najboljem interesu gospodarstva

i [da bude zaštićen od utjecaja] banaka također.

Ovaj cijeli proces mora biti transparentan, odgovoran,

odgovoran parlamentu.

Ne možemo imati situaciju da George Osborne
zove Odbor za stvaranje novca i kaže:

"Možete li ubaciti još 100 milijardi funti u opticaj,
stvarno mi treba oporavak gospodarstva za [izbore] 2015."

Onda, morate osigurati da se novac stvara
samo kada je inflacija niska i stabilna.

Dopustite da vam pokažem
što se događa u sadašnjem sustavu.

Dakle, banke povećavaju pozajmljvanje,
što znači da stvaraju više novca.

To povisuje cijene i misle da je gospodarstvo
u dobrom stanju pa posuđuju još više.

I onda kažu: "Wow, pogledajte cijene
nekretnina, trebali bismo posuđivati još više!"

I u tom trenutku ste u balonu, ali
svi se uvjeravaju da to nije balon.

I to je manje-više ono što se dogodilo s
ukupnom količinom novca u zadnjih 40 godina.

Posebice u zadnjih 10 godina.

Ono što bi se dogodilo s Odborom za
stvaranje novca je da bi uveli novac u opticaj

i kada bi to počelo uzrokovati porast cijena,
dakle uzrokovati inflaciju, onda bi stali.

Kada bi inflacija pala, povećali bi količinu
novca i stali bi opet dok se stvari ne uravnoteže.

Umjesto [situacije] gdle banke stvaraju novac,
što ga više stvaraju imamo višu inflaciju,

a oni žele stvarati još više,

jer misle: "Cijene nekretnina rastu pa možemo
priuštiti pozajmljivati više ljudima da kupe kuće."

Odbor za stvaranje novca zapravo ima dužnost
prestati stvarati novac kada uzrokuje inflaciju.

Dakle to je potpuno suprotno od
onoga što banke rade u toj situaciji.

Često nas pitaju: "Ne uzrokuje li stvaranje novca uvijek
inflaciju? Neće li stvaranje novca uvijek podići cijene?"

Pa ovisi.

Jer ako uložite 40 % ukupnog stvorenog
novog novca u nekretnine i u financijska tržišta,

onda možete očekivati da cijene na tim tržištima rastu.

I to smo vidjeli s nekretninama.
Vidjeli smo to i na Burzi [dionica].

Ne znam jeste li vidjeli novine jučer,
ali bio je jedan čudan naslov.

Prvo je pisalo: "Ova kriza je gora od Velike depresije",

a ispod toga je pisalo: "Tržišta dosegla
vrhunac zadnjih 4 i pol godine".

Zašto je to tako, zašto?

To je pokazatelj toga gdje novac ide,
pogotovo "kvantitativno olakšavanje".

Ako umjesto toga ulažete u nefinancijske
tvrtke, dakle u stvarno gospodarstvo,

onda stimulirate taj dio gospodarstva.

Znate, imamo 2 i pol milijuna nezaposlenih ljudi kod
kuće, koji ne rade ništa. Oni bi mogli biti zaposleni.

Ono što biste dobili je povećanje ekonomske
aktivnosti. Dakle gospodarstvo će rasti.

Tako da ne uzrokuje svako stvaranje novca inflaciju.

Ako se uloži u prave dijelove gospodarstva zapravo
može pomoći gospodarstvu da raste brže nego bilo koji

inflacijski pritisak. Trebamo
stvarati novac bez duga.

To je jedna od temeljnih postavki ove cijele knjige,

jer kada je 97 % ukupnog novca koji koristimo
stvoreno kada banke izdaju zajmove,

to znači da što više novca želimo
u opticaju to više duga moramo imati.

Ako smo upravo prošli krizu
i treba nam novi novac u ekonomiji

onda je jedini način da ga uvedemo [u opticaj]
da banke pojačaju izdavanje kredita.

I upravo zato sada imamo toliki naglasak na tome
da "banke moraju ponovno krenuti sa zajmovima".

Iako je kriza uzrokovana prevelikim dugom.

I obratno, ako želimo manje duga u ekonomiji,
onda moramo imati manje novca.

Jer kako otplaćujete dugove taj novac
se u suštini poništava [nestaje].

To je jednostavno računovodstveni
proces suprotan stvaranju novca.

Ono što trebamo je manje duga i trebamo više novca
u opticaju za gospodarstvo da bismo izišli iz trenutne krize,

iz ove recesije. To je u sadašnjem sustavu nemoguće.
Kao što ovdje vidite, te dvije stvari su neraskidive.

Kako raste količina novca tako raste i razina duga,

jer su novac i dug na dvije strane istog
računovodstvenog unosa, na bilanci.

Dakle ovo možemo očekivati ako budemo vidjeli
oporavak u sadašnjem sustavu - dug će rasti.

I s vremenom će nas dovesti do još jedne krize,
ali idući put će možda biti mnogo gore.

Ono što ove reforme postižu je odvajanje
stvaranja novca od stvaranja duga.

Dakle kada bi banke izdavale zajmove, zapravo bi
prebacivale stvarni novac od štediša pozajmiteljima

ali ne bi stvarali novi novac kroz taj proces.

Dakle novac se može stvarati [bez duga] i može
se upotrijebiti za otplaćivanje postojećeg duga.

Također, pomoću nekoliko drugih promjena koje
treba provesti u računovodstvenom postupku,

koje su objašnjene u knjizi, mogli bismo otplatiti gotovo
1 bilijun funti privatnih dugova tijekom idućih 20 godina.

Zamislite samo koliko bi se iz temelja
promijenili životi većine ljudi u ovoj zemlji,

kada ne bi imali taj ogromni dug. Osobna
dugovanja su dosegla najvišu razinu ikada.

A ove promjene sustava bi zapravo
omogućile da se taj dug smanji.

Dakle umjesto da moramo plaćati kamatu na ukupan iznos novca u opticaju [koja iznosi] od 108 do 217 milijardi funti

godišnje, to bi se moglo srezati
na polovicu tog iznosa ili još manje.

Peto: Moramo uvesti novac u
stvarno [produktivno] gospodarstvo.

Kratko smo to spomenuli. Postoje oko 4 načina
kojima bi se taj novac mogao uvesti u ekonomiju.

Dakle možete trošiti više na
javne usluge, predati novac vladi.

Možete smanjiti poreze. Možete otplatiti državni dug.

Ili možete [novac] jednostavno podijeliti
među ljudima, dati ga direktno ljudima.

U knjizi spominjemo kombinacije [mjera] koje biste
vjerojatno upotrijebili i razloge [upravo tih kombinacija].

Otplata državnog duga bi trebala biti
vjerojatno zadnja na toj ljestvici prioriteta.

No najvažnija stvar je da bi sve ove [mjere], ako se
pravilno provedu, uvele novac u produktivno gospodarstvo

umjesto situacije u kojoj smo sada, gdje banke
ulažu većinu novca u nekretnine i financijska tržišta.

I onda se dio tog novca polako slijeva
iz tih tržišta u stvarno gospodarstvo.

Ono što bismo mi htjeli vidjeti je da se novac,
kada se stvori, predaje u ruke vladi,

a onda uđe prvo u produktivno gospodarstvo.

A onda banke moraju posuđivati taj novac
od ljudi i tvrtki u produktivnom gospodarstvu

prije nego ga mogu dalje pozajmiti - produktivnom
gospodarstvu ili za nekretnine ili financijska tržišta.

Jedna od stvari koje bismo htjeli vidjeti je da se taj
protok novca prema financijskim tržištima i špekulaciji

i trgovanju dionicama smanji.

Dakle moramo steći potpunu kontrolu i postići
transparentnost kada su u pitanju ulaganja našeg novca.

Vidio sam ovaj oglas neki dan i baš me nasmijao.

"Pitate li se ikada gdje ide vaš novac?"

Ovdje Lloyds TSB [UK banka] kaže:
"Jeste li se ikada pitali gdje vam ide novac?"

[smijeh publike]

Mislim da nisu čuli za kampanju "Prebacite novac"
ili da nisu svjesni koliko upadaju u vlastitu zamku, jer

ne, većina ljudi ne razmišlja
o tome gdje ide njihov novac,

a to je zato što vam banke to nikada ne kažu.

Dakle, jedna od stvari koje bismo
uključili u ovu kampanju je da

ako stavite svoj novac na investicijski račun,
predajete svoj novac banci da ga koristi za ulaganja,

banka vam mora reći: " OK, upotrijebit ćemo
ga za trgovanje oružjem, za naftnu industriju,

za proizvodnju katrana, za ulaganje
u tvrtke ili za tržišne špekulacije.

Neke ljude, ne budimo naivni,
nije briga za to. To im nije važno.

Ali to znači da će ljudi koje jest briga za što
se njihov novac upotrebljava imati izbor.

Moći će reći: "Ne želim da se moj novac u to ulaže."

I moći će izabrati drukčije [investicijske] račune,
preko kojih će njihov novac financirati druge stvari.

Hoće li biti lako ove [reforme]
provesti? Naravno da neće!

Otpor će biti vrlo jak. Tu leže
ogromni interesi određenih grupa.

I neke od stvari koje ćemo čuti idućih godina
kako ove [ideje] budu izlazile u javnost su

npr. "to će izazvati inflaciju". Ako dozvolite
državi da stvara novac to će izazvati inflaciju.

Odgovor na to je zaista vrlo jednostavan.

Koja od ove dvije stvari će vjerojatnije izazvati inflaciju?

Znate, banke koje žele stvoriti što je više
novca moguće, jer im to povećava dobit,

ili odbor koji ima dužnost zaustaviti
stvaranje novca čim inflacija poraste?

Mislim da je izbor jasan.

Ili će reći "imat ćemo hiperinflaciju, završit
ćemo kao Zimbabve ili Njemačka 1920ih".

Pa ljudi koji to tvrde nažalost ne razumiju
što se uistinu dogodilo u Zimbabveu

ili što se zaista dogodilo u
Weimarskoj Republici [Njemačkoj].

U knjizi postoji cijeli prilog o Zimbabveu
i drugim primjerima hiperinflacija

te primjerima gdje su države stvarale
novac bez izazivanja hiperinflacije.

Postoji studija koju smo tamo citirali u kojoj je analizirano
svih 50 hiperinflacija koje su zabilježene u povijesti,

gdje su otkrili da je u svim slučajevima došlo do
ekonomskog kolapsa ili političkog kolapsa ili rata

prije nego je hiperinflacija uopće počela.

To se nije dogodilo samo zato jer su u središnjoj
banci počeli tiskati novac "kako im se ćefnulo".

Došlo je do određenog kolapsa u gospodarstvu
prije nego su te hiperinflacije počele.

Dakle ideje o tome da će te [reforme]
dovesti do hiperinflacije su neutemeljene.

Ovo ćete također stalno slušati:
"To će drastično smanjiti razinu kredita".

Ovo smo čuli od Neovisne komisije za bankarstvo.

Pitali smo ih što točno misle kad kažu "drastično"?

Misle li 10 % ili 50 %? Nisu baš
znali, nisu nam to nikada javili.

Također smo ih pitali možemo li vidjeti njihove izračune
ili modeliranje ili metodu kojom su došli do tog zaključka

koji pokazuje da bi bilo drastično
i zamislite, ni to nam nisu javili.

Dakle to je samo automatska reakcija bez
stvarnog razumijevanja kako sustav funkcionira.

Ukupna štednja, dakle novac koji ljudima
u biti nije potreban idućih 6 ili 12 mjeseci

danas iznosi [toliko], postoji dovoljno
novca na tim računima, dovoljno obveza,

da pokriju sve investicije koje
produktivno gospodarstvo treba

i da bi ljudi i dalje mogli kupovati nekretnine bez
stvaranja pritiska na podizanje cijena [tih nekretnina].

Već sada postoji dovoljno novca da bismo financirali
one segmente gospodarstva koje zaista trebamo.

Možda neće biti dovoljno novca da dižemo
cijene kuća za 200 % u idućih 10 godina.

Možda neće biti dovoljno novca da financiramo
sve te špekulacije na financijskim tržištima,

ali ja mislim da je to dobro.

I čut ćete ovo: "To će ubiti najbolju britansku industriju".

Znate, mi trebamo taj bankarski sektor, "zbog
poreza koje plaćaju, plaćaju naše škole i bolnice.

Da nije njih, svi bismo se koprcali u blatu"

To nije istina. Bankarski sektor, u godini kada su platili
najviše poreza u povijesti, proizvodnja u ovoj zemlji platila je

tri puta više poreza. Želi li netko
pogađati što predstavlja ovaj broj?

To je broj radnika u bankarskom sektoru
u odnosu na broj radnika u ostatku gospodarstva.

Bankarstvo zapošljava samo 1 u 53 osobe.

Dakle za svaku osobu u bankarstvu,
svaku osobu u toj industriji koju štitimo,

ne tražeći od njih da promijene,
tj. reformiraju način poslovanja,

imamo 52 osobe u ostatku gospodarstva
na koje taj bankarski sektor negativno utječe.

Dakle ove reforme su namijenjene
onom 98 % dijelu zaposlene populacije.

Za tvrtke, za ljude koji nisu zaposleni u bankarstvu.

Dakle samo da razjasnim. U tome što radimo nema
ništa osobno protiv banaka ili ljudi koji u njima rade.

U industriji je problem. Način na koji je ta industrija
dizajnirana i učinak koji ima [na ostatak društva].

Ne radi se o ljudima koji [u bankama] rade. Radi se
o promjeni pravila igre i o načinu na koji bi te tvrtke

mogle funkcionirati. Čut ćete i "to je preradikalno",

što je prilično bizarno ako uzmete u obzir da samo
predlažemo da se zakon iz 1840ih godina ažurira.

Ne mogu zamisliti da se Konzervativci
iz 1840ih stvarno smatraju radikalnima.

Dakle, korisni učinci reforme.

Imali bismo stabilan novac.
Dobili bismo ovo umjesto ovoga.

Dug bi se smanjivao ovako.

Umjesto napuhivanja cijena nekretnina imali bismo
stabilne cijene kuća koje se ne bi povećavale prije nego

se povećaju prihodi i bile bi opet pristupačne.

Nezaposlenost, htio bih vam samo dati jedan primjer
koliko je sadašnji sustav apsurdan i završit ću.

Imamo 2.5 milijuna ljudi koji sjede kod kuće
i ne rade ništa, očajnički traže neki koristan posao.

Imamo mnogo toga što treba raditi u gospodarstvu.

Imamo škole koje treba graditi ili renovirati.

Vlada već godinama priča i oklijeva kada je riječ
o programu izgradnje i renovacije škola govoreći

kako nema dovoljno novaca. U recesiji smo.
Moramo uvesti reda u javne financije.

I onda su napokon dodijelili 2 mlijarde funti
za izgradnju i renovaciju škola u Engleskoj.

2 milijarde funti zvuči kao jako puno novca,

to je toliko novca da su ga morali pozajmiti
od Inicijative privatnog financiranja.

Dakle oni zapravo posuđuju novac koji banke
stvaraju kroz postupak računovođenja,

plaćaju kamatu na taj novac, jer nemaju dovoljno
svojih sredstava da bi financirali izgradnju škola.

Razlog tome, prema BBC-ju je sljedeći:

"Ovaj program pošteđuje skromni
budžet Ministarstva obrazovanja

kojemu je ova vlada prepolovila
godišnji iznos na 3.8 milijardi funti.

Dakle 3.8 milijardi funti za izgradnju škola i
održavanje cijelog našeg sustava obrazovanja,

održavanja njegove konkretne fizičke infrastrukture.

Opet, to zvuči kao mnogo novaca,
ali ova zelena linija tu na vrhu

je količina novca koja se upumpala u kredite
za nekretnine i potrošnju u zadnjih 20ak godina.

U lipnju 1999. banke su stvorile 4.5 milijardi novog novca
u jednom mjesecu da bi ga upumpale u tržište nekretnina.

U kupovanje kuća koje već postoje
i gradnju nekoliko novih.

U 2005. godini stvorili su 7 milijardi funti jednom mjesecu.

U rujnu 2007. godine stvorili su 16 milijardi
funti za nekretnine u jednom mjesecu.

Dakle u tjedan dana su stvorili toliko novca koliko je
vlada voljna potrošiti na izgradnju škola u godinu dana.

To je ludost. Ako damo bankama moć
stvaranja novca ovo će s njom napraviti.

Uložit će taj novac u ovakva tržišta,
umjesto da rade ono što zaista trebamo.

Kao što sam već rekao, ne možemo dopustiti
da ovaj sustav nastavi i dalje tako funkcionirati,

ako uzmemo u obzir prave izazove s kojima
ćemo se suočiti tijekom idućih 40 godina.

Dakle o tome knjiga govori.

Može biti pomalo teška.

Morali smo je djelomično oblikovati za
ekonomiste, koji bi inače odbacili ove ideje,

ali trudili smo se pisati je tako da
ako nemate iskustva s ekonomijom,

ako počnete od početka, postupno ćete graditi
znanje i tema će polako dobiti svoj smisao.

A ako dođete do kraja, onda ćete znati više o novčanom
sustavu nego 99 % profesionalnih ekonomista.

Dakle to je to. To trebamo provesti.

Pritisak je tu, zbog svih
izazova s kojima smo suočeni.

Pokret u ovoj zemlji je daleko najjači u svijetu.

Ovo je najveći skup [ikada] za koji znam
koji se zalaže za reformu novčanog sustava.

Dakle ako mi to ne provedemo,
onda nitko drugi neće.

Sve se svodi na nas. Na to ćemo se
fokusirati ostatak popodneva.

Kako zaista promijeniti sustav.