Što me je sporo čitanje naučilo o pisanju

Polako čitanje - vukući prst ispod riječi, čak i kad su je učili da to ne radi - dovelo je Jacqueline Woodson u svijet pisanja knjiga u kojima se uživa. U lirskom govoru, ona nas poziva da usporimo i cijenimo priče koje nas vode na mjesta za koja nikada nismo mislili da ćemo ići, i upoznaje nas s ljudima za koje nikada nismo mislili da ćemo ih upoznati. "Nije li zapravo u tome stvar - pronaći način da se na kraju dana ne osjećamo usamljeni na ovom svijetu i način da osjećamo kao da smo ga promijenili prije nego ga napustimo?" pitala je.

Nekoć, vrlo davno, živio je jedan Div,

Sebičan Div, čiji je predivan vrt
bio najljepši u cijeloj zemlji.

Jedne se večeri Div vratio kući

i našao djecu kako se igraju
u njegovom vrtu.

Jako se razljutio.

"Moj vrt je moj vrt!",

rekao je Div.

Izgradio je visok zid oko vrta.

Pisac Oscar Wilde napisao je priču
o Sebičnom Divu 1888. godine.

Gotovo stotinu godina kasnije, taj se Div
uselio u moje brooklynsko djetinjstvo

i ostao tamo.

Odgajana sam u religioznoj obitelji

i rasla sam čitajući istovremeno
i Bibliju i Kuran.

Sati čitanja, vezani
i uz religiju i zabavu,

su daleko nadmašili sate
gledanja televizije.

Svaki ste dan mogli pronaći moju
braću, sestre i mene

sklupčane u nekom dijelu stana kako čitamo.

Ponekad nam to nije bilo drago

jer je u vruće ljetne dane u New Yorku
iz hidranta lijevala voda,

a mi smo mogli, na našu neizmjernu zavist,
čuti naše prijatelje na ulici

kako se igraju mlazovima vode.

Njihova je radost nalazila put
kroz otvorene prozore.

Naučila sam da, što sam više
udubljena u svoje knjige,

što više vremena provodim
sa svakom rečenicom,

to manje čujem buku vanjskog svijeta.

Tako, za razliku od moje braće i sestara,
koji su doslovno jurili kroz knjige,

ja sam čitala sporo --

jako, jako sporo.

Ja sam bila ono dijete koje je
vuklo prst od riječi do riječi

dok me nisu odučili da to radim, govoreći
da velika djeca ne koriste prste za čitanje.

U trećem razredu tražili su da sjedimo
prekriženih ruku na stolu

i smjeli smo ih pomaknuti samo da okrenemo
list, a zatim vratimo u traženi položaj.

Naša učiteljica nije bila okrutna.

To je bilo 1970-ih.

Njen je cilj bio naučiti nas čitati,
ne samo na razini našeg uzrasta,

već i puno bolje.

Stalno su nas tražili da čitamo brže.

No, u tišini mog stana,
daleko od pogleda moje učiteljice,

ja sam klizila prstom među riječima.

A taj Sebični Div mi je iznova
pričao priču o tome

kako se osjećao prevarenim od djece
koja su se uvukla u njegov vrt,

kako je izgradio visok zid

koji je spriječio djecu da uđu.

No, zima se spustila na njegov vrt

i dugo se zadržala.

Sa svakim čitanjem naučila sam nešto novo.

O oštrom kamenju na cestama na kojima su
djeca bila prisiljena igrati se

kad su izbačena iz vrta,

o blagosti malog dječaka
koji se pojavio jednog dana,

pa čak i o samom Divu.

Možda njegove riječi
nisu bile pune bijesa.

Možda su bile želja za empatijom,

za razumijevanjem.

"Moj vrt je moj vrt."

Godinama kasnije doznala sam
za pisca po imenu John Gardner,

koji je to nazivao "maštoviti san"

ili "san mašte",

i shvatila sam
da sam ja bila u toj knjizi,

provodeći vrijeme s likovima
i u svijetu koji je stvorio pisac

i pozvao me u njega.

Kao dijete, znala sam da su te priče
namijenjene užitku,

te su priče htjele biti polagane

i da su neki pisci proveli mjesece,
možda godine, pišući ih.

Moj posao čitateljice --

posebno čitateljice koja je jednog dana
željela postati spisateljica --

je bio da poštujem pripovijest.

Davno prije nego je postojala kabelska,
internet ili čak telefon,

postojali su ljudi koji su pričom dijelili
ideje, informacije i sjećanja.

To je jedan od najranijih oblika
tehnologije spajanja.

Bila je to priča o nečem boljem
dolje niz Nil

koja je potaknula Egipćane
da plove rijekom,

priča o boljem načinu da se očuvaju mrtvi,

koja je sačuvala ostatke
kralja Tutankamona do 21. stoljeća.

Prije više od dva milijuna godina,

kad su prvi ljudi počeli
izrađivati kameno oruđe,

netko je vjerojatno rekao: "Što ako?"

I netko drugi se sjetio priče.

Bez obzira je li priča ispričana riječima,
gestama ili crtežima,

ona se prenosila, zapamtila:

udri čekićem i poslušaj priču.

Svijet postaje bučniji.

Prošli smo put od velikih kazetofona,

preko Walkmena, prijenosnih CD playera

i iPodova,

do bilo koje pjesme
koju i kad god je želimo čuti.

Prošli smo put od četiri televizijska
kanala mog djetinjstva

do, čini se, beskonačnosti izbora na
kablovskoj i internetu.

Kako nas tehnologija sve brže i brže nosi
kroz vrijeme i prostor,

čini se da se priča sve više zanemaruje.

Mislim, i doslovno je se izbjegava
u pripovijestima.

Čak i ako se mijenja naš angažman uz priče

ili se njena pojavnost prebacuje iz knjiga
na čitane priče, Instagram ili Snapchat,

moramo se sjetiti našeg prsta
među riječima.

Sjetite se da nas je priča,
bez obzira na oblik,

uvijek nosila do mjesta na koja
nikad nismo mislili da ćemo ići,

upoznala s ljudima za koje
nikad nismo mislili da ćemo ih upoznati

i pokazala svjetove koje bismo propustili.

Kako se tehnologija
sve brže i brže razvija,

meni je dobro s nečim sporijim.

Moj prst pod riječima me doveo
u život pisanja knjiga

za ljude svih doba,

knjiga koje su namijenjene sporom čitanju,

užitku.

Moja ljubav za dublji
i bliži pogled na svijet,

za davanje cijele sebe u njega,
omogućila mi je

vidjeti mnoge, mnoge mogućnosti
za razvoj priče

i pokazala se kao dar,

jer moja sporost

me naučila sve što sam
trebala znati o pisanju.

A pisanje me naučilo sve što sam
trebala znati o stvaranju svjetova

u kojima se ljude može vidjeti i čuti,

u kojima će njihovo iskustvo biti stvarno,

u kojima će druge osobe pročitati
ili poslušati moju priču

i biti inspirirane nečim u njima
i stvoriti povezanost,

razgovor među nama.

Nije li to ono što je važno --

na kraju dana pronaći put
da se ne osjećamo usamljeni u ovom svijetu

i osjećati se kao da smo ga promijenili
prije nego ga napustimo?

Kamen u čekić, čovjek u mumiju,

ideja u priču i sve to zapamćeno.

Ponekad čitamo da bismo
razumjeli budućnost.

Ponekad čitamo da bismo
razumjeli prošlost.

Čitamo da bismo se izgubili, da zaboravimo
teška vremena u kojima živimo,

da se sjetimo onih koji su bili prije nas,

koji su prošli kroz nešto teže.

Ja pišem iz istih razloga.

Prije doseljavanja u Brooklyn, moja je
obitelj živjela u Greenwilleu u J. Karolini

u izdvojenom predgrađu zvanom Nicholtown.

Svi mi tamo smo bili potomci ljudi

kojima je bilo zabranjeno
učiti, čitati i pisati.

Zamislite:

opasnost od razumijevanja
kako slova stvaraju riječi,

opasnost od riječi samih,

opasnost od pismenih ljudi
i njihovih priča.

Usprkos saznanju da
mogu biti kažnjeni smrću

ako sačuvaju pripovijest,

naše priče nisu umrle,

jer postoji još jedna priča
u temeljima ove.

I tako je to uvijek bivalo.

Otkad komuniciramo

postoje različite razine pripovijesti,

priče ispod priča i one ispod njih.

To je način kako je priča preživjela
i kako će nastaviti preživljavati.

Kako sam počela spajati dijelove koji
povezuju način na koji sam naučila pisati

s načinom na koji sam naučila čitati,

s gotovo ušutkanim ljudima,

shvatila sam da je moja priča
veća, starija i dublja

nego što ću ja ikada biti.

I upravo zbog toga, ona će živjeti.

Među tim gotovo ušutkanim ljudima

bilo je onih koji nikada nisu
naučili čitati.

Njihovi su potomci,
generacije oslobođene ropstva,

ako su bili dovoljno imućni,

krenuli na fakultet,
završili škole i dalje od toga.

Za neke se, poput moje bake, braće i
sestara, činilo da znaju čitati od rođenja

kao da povijest za njih nikada
nije postojala.

Neki su se, poput moje majke,
popeli na vagon Velike migracije --

koja zapravo nije bila vagon --

i oprostili se s Jugom.

Ali postoji i priča unutar te priče:

oni koji su otišli i oni koji su ostali,

noseći sa sobom povijest pripovijesti,

znali su da zapisati je nije jedini
način na koji je mogu sačuvati,

znali su da mogu sjediti na svojim
trijemovima, stepeništima na kraju dugog dana

i započeti polaganu priču za svoju djecu.

Znali su da mogu pjevati svoje priče
u gustoj vrućini dok beru pamuk

ili duhan.

Znali su da mogu propovijedati svoje priče
i ušiti ih u tkanja,

pretvarajući i one najbolnije u
nešto smiješno

i tim smijehom izdisati povijest zemlje

koja je uvijek iznova i iznova pokušala

ukrasti njihova tijela,

njihov duh

i njihovu priču.

Kao dijete, naučila sam zamišljati
nevidljiv prst

koji me vodi od riječi od riječi,

od rečenice do rečenice,

od neznanja do razumijevanja.

I kako tehnologija nastavlja
brzati naprijed,

ja nastavljam čitati sporo,

znajući da poštujem piščev rad

i trajnu snagu priče.

I čitam polako kako bih smanjila buku

i zapamtila one koji su došli prije mene,

vjerojatno prve ljude koji su napokon
naučili upravljati vatrom

i zagospodarili njihovom novom moći

nad plamenom, svjetlom i toplinom.

I čitam polako da se sjetim Sebičnog Diva

koji je napokon srušio taj zid

i dozvolio djeci da slobodno trče
njegovim vrtom.

I čitam polako kako bih
odala počast mojim precima,

kojima je bilo zabranjeno čitati.

I oni su morali zagospodariti vatrama,

nježno pričajući o svojim snovima,

svojim nadama, svojim budućnostima.

Svaki put kad čitamo,
pišemo ili pričamo priču,

mi ulazimo u njihov krug,

koji ostaje cio.

A snaga priče živi dalje.

Hvala vam.

(Pljesak)