Van Jones: Ekonomska nepravda plastike

Van Jones priča o onečišćenju uzrokovanom plastikom iz perspektive socijalne pravde. Plastični otpad, govori nam, siromašne ljude i siromašne države pogađa "prve i najgore", s posljedicama koje svi djelimo bez obzira gdje živimo i koliko zarađujemo. Na TEDxGPGP, nudi nam par smionih ideja kako možemo vratiti nazad naš odbačeni planet.

Počašćen sam što sam ovdje,

i čast mi je pričati o ovoj temi

za koju smatram da je od iznimne važnosti.

Puno smo pričali o

zastrašujućem utjecaju koji plastika

ima na planet i životinje,

ali plastika također šteti i ljudima,

posebno siromašnim ljudima.

U proizvodnji plastike,

njenom korištenju i odlaganju,

oni koji koji najviše pate

su siromašni ljudi.

Ljudi su se jako uzrujali

kada se dogodilo izlijevanje nafte
u Meksičkom zaljevu

i to s pravim razlogom.

Ljudi su mislili: "Oh, moj Bože.

Ovo je užasno, ova nafta -- iscurila je u vodu.

Uništit će

čitavi živi svijet.

Ljudi će patiti.

Ovo je užasna stvar,

ta nafta će naškoditi ljudima u Zaljevu."

Ono o čemu nisu razmišljali je:

što da je nafta došla sigurno do obale?

Što bi se dogodilo da je nafta došla
tamo gdje inače ide?

Ne bi samo izgorjela u motorima

i doprinijela globalnom zagrijavanju,

nego postoji mjesto koje se zove "Dolina Raka",

a razlog zbog kojeg se naziva "Dolina Raka"

je zbog petrokemijske industrije

koja koristi naftu i pretvara je u plastiku

i u tom procesu, ubija ljude.

Ona skraćuje živote ljudi koji se
nalaze ondje u Zaljevu.

Dakle nafta i petrokemikalije nisu samo
problem tamo gdje su naftne mrlje;

one su problem i tamo gdje ih nema.

Često ne cijenimo

žrtvu koju siromašni ljudi plaćaju

kako bismo mi imali ove proizvode.

Druga stvar koju često ne cijenimo

jest da siromašni ljudi ne pate
samo tijekom proizvodnje.

Oni također pate

tijekom uporabe proizvoda.

Oni koji imaju određeni iznos prihoda

imaju nešto što se zove izbor.

Razlog zbog kojeg želite raditi marljivo i imati posao

i ne biti siromašni i praznih džepova

je taj da biste imali izbora,
ekonomskih izbora.

Mi smo zapravo dobili priliku da odlučimo

ne koristiti proizvode

koji sadrže opasnu, otrovnu plastiku.

Ostali ljudi koji su siromašni nemaju takve izbore.

Dakle ljudi s niskim primanjima često

kupuju proizvode

koji sadrže štetne kemikalije, a
koriste ih i njihova djeca.

Ti ljudi zapravo stalno

unose u sebe prevelike količine

ove otrovne plastike.

I ljudi kažu, "Pa, trebali bi jednostavno
kupiti drugi proizvod."

Ali, problem kad ste siromašni je
taj da nemate izbora.

Često morate kupiti najjeftinije proizvode.

Najjeftiniji proizvodi su često najopasniji.

I kao da to nije dovoljno loše,

da nije samo proizvodnja plastike

ta zbog koje ljudi obolijevaju od raka
u mjestima poput "Doline Raka"

i štete jadnoj djeci u trenutku korištenja,

u trenutku odlaganja,

još jednom, siromašni ljudi su ti

koji snose teret.

Često, mi mislimo da radimo dobru stvar.

Nalazite se u svom uredu,

i pijete svoju flaširanu vodu, ili što god
se već nalazi unutra,

i mislite si, "Hej, baciti ću ovo u smeće.

Ne, biti ću pronicav.

Odložiti ću ovo u plavi koš za recikliranje."

Mislite si, "Stavio sam svoju (bocu) u plavi koš,"

i onda pogledate svojeg kolegu i kažete,

"Zašto, bleso?

bacio si svoju u obično smeće"

I to koristimo kao moralnu packu.

Osjećamo se tako dobro u svojoj koži.

Možda bih se ja tako osjećao.

Ne vi, ali ja se osjećam tako.

I tako imamo trenutak kada osjećamo
da smo postupili moralno.

Ali da smo bili u mogućnosti pratiti tu malu bocu

na njenom putovanju,

bili bismo šokirani kada bismo otkrili da, prečesto,

ta boca bude ukrcana na brod,

prevezena skroz preko oceana

uz neki trošak,

i završi u nekoj zemlji u razvoju - često Kini.

Smatram da mi zamišljamo da će
netko uzeti tu malu bocu

i reći: "Oh, mala boca.

Tako smo sretni što te vidimo, mala boco."

(Smijeh)

"Tako si dobro služila."

Mala boca ga je izmasirala,

dobio je medalju male boce.

I kaže, "Što bi htjela slijedeće uraditi?"

A mala boca odgovara: "Jednostavno ne znam."

Ali to se zapravo ne događa.

Ta boca

završi u spalionici.

Recikliranje plastike u mnogim zemljama u razvoju

znači spaljivanje plastike,

gorenje plastike,

koje otpušta nevjerojatno otrovne kemikalije

i još jednom, ubija ljude.

I tako siromašni ljudi

koji proizvode ove proizvode

u petrokemijskim centrima poput "Doline Raka",

jadni ljudi koji pretjerano konzumiraju te proizvode,

i onda se tim jadnim ljudima,

koji se nalaze na kraju reciklaže

životi skraćuju,

svima se jako šteti

ovom ovisnošću koju imamo

da koristimo stvari za jednokratnu upotrebu.

I sada mislite -- a znam da o tom razmišljate --

kažete: "To je uistinu strašno

za siromašne ljude,

Jednostavno je užasno,

tim siromašnim ljudima.

Nadam se da će netko učiniti nešto da im pomogne."

Ali ono što ne razumijemo je --

recimo, mi ovdje u Los Angelesu.

Radili smo jako marljivo na smanjenju smoga

koji se stvara u Los Angelesu.

Ali pogodite što?

Pošto se trenutno veoma mnogo prljave
industrije nalazi u Aziji,

jer zakoni za zaštitu okoliša

ne štite ljude u Aziji,

gotovo svo povećanje čistog zraka

i smanjenje toksičnog zraka,

koje smo postigli ovdje u Kaliforniji

su poništena zbog zagađenog zraka
koji dolazi iz Azije.

Dakle, svi se nalazimo na udaru.
To utječe na sve nas.

Siromašni ljudi samo budu pogođeni prvi i najjače.

Ali prljava industrija, to spaljivanje toksina,

nedostatak ekoloških standarda u Aziji

zapravo zagađuje zrak u tolikoj mjeri

da on dolazi skroz preko oceana i uništava
sve naše napore ovdje u Kaliforniji.

Vratili smo se nazad gdje smo bili 1970tih.

Mi se nalazimo na jednom planetu,

i moramo doći do korijena ovih problema.

Korijen ovog problema, prema meni,

je ideja odloživosti.

Vidite, ako razumijete vezu

između onoga što radimo

da trujemo i zagađujemo planet

i onoga što činimo siromašnoj populaciji,

došli ste do vrlo zabrinjavajućeg

ali i vrlo obećavajućeg uvida:

Kako bi zagadili planet,

morate zagaditi ljude.

Ali ako stvorite svijet gdje ne zagađujete ljude,

ne možete zagaditi ni planet.

I tako sada u trenutku

gdje se socijalna pravda pojavljuje kao ideja,

i ekologija kao ideja,

zapravo vidimo

da su one, na kraju dana, jedna ideja.

A to je da nemamo ništa što možemo odbaciti.

Nemamo sirovine koje se mogu odbaciti.

Nemamo bića koja se mogu odbaciti.

I također nemamo ljude koje možemo odbaciti.

Nemamo planet koji možemo jednostavno baciti,

nemamo djecu koju možemo jednostavno baciti
-- to je sve dragocjeno.

I dok se vraćamo natrag prema
tom temeljnom shvaćanju,

pojavljuju se nove prilike za akciju.

Biomimikrija

je znanost

koja je još uvijek u razvoju,

ali se pokazala kao jedna vrlo bitna
ideja socijalne pravde.

Za vas koji se tek susrećete s ovim pojmom,

biomimikrija znači

poštivanje prava svih vrsta.

Demokracija, usput,

znači poštivanje prava svih ljudi
-- a doći ćemo i do toga.

Ali biomimikrija znači poštivanje prava svih vrsta.

Ispada da smo mi vrlo pametna vrsta.

Imamo ovu veliku moždanu koru, ili kako već,
jako smo ponosni na sebe.

Ako žarko želimo nešto napraviti,

ako poželimo; "Aha! Napraviti ću neku čvrstu tvar.

Shvaćam, morati ću nabaviti stroj
za vakumiranje i peći,

iščupati neke stvari iz zemlje

i jako ih zagrijati, otrovati i zagaditi,

ali dobiti ću tu čvrstu stvar.

Kako li sam samo pametan",

i pogledate iza sebe, razaranje vas okružuje.

Ali pogodite što? Vi jeste pametni,

ali ne poput školjke.

Školjka je čvrsta.

Tu nema vakuuma. Tu nema velikih peći.

Tu nema otrova. Tu nema zagađenja.

Ispada da su druge vrste

već davno shvatile

kako napraviti mnoge stvari koje mi trebamo

pomoću bioloških procesa koje priroda koristi.

To je pogled u biomimikriju,

iz koje su naši znanstvenici konačno shvatili

da imamo jako puno toga za naučiti od ostalih vrsta.

Ne mislim da uzmemo miša,

i vršimo pokuse nad njim.

Ne mislim da promatramo na taj način
-- mučenjem malenih životinja.

Trebamo ih poštovati, poštovati to što su postigli.

To se zove biomimikrija

i to nam otvara vrata

prema proizvodnji bez otpada,

proizvodnji bez zagađenja --

tako da bismo mogli zapravo uživati

visoku kvalitetu života, visoki standard življenja

bez da zagađujemo planet.

Ta ideja biomimikrije,

poštivanje prava svih vrsta,

zajedno s idejama

demokracije i socijalne pravde,

poštivanje prava i vrijednosti svih ljudi,

donijeti će nam drugačije društvo.

Imali bismo drugačiju ekonomiju.

Imali bismo zeleno društvo

na koje bi Dr. King bio ponosan.

To nam treba biti cilj.

A to ćemo uspjeti tako da prije svega prepoznamo

da ideja odbacivanja

ne šteti samo

vrstama o kojima smo pričali,

nego i našem društvu.

Tako smo ponosni što živimo ovdje u Kaliforniji.

Upravo smo imali glasanje, i svi si misle,

"Ne u našoj državi.

Ne znam što ove ostale države rade."

(Smijeh)

Jednostavno smo ponosni.

Da, i ja sam ponosan.

Ali Kalifornija,

iako smo vodeći po nekim ekološkim pitanjima,

mi smo također, nažalost, vodeći u svijetu

po nekim jako lošim stvarima.

Kalifornija ima jednu od najvećih stopa zatvorenika

među svih 50 država.

U ovom trenutku imamo moralni izazov.

Strastveni smo u vezi spašavanja

odbačenih materijala s odlagališta,

ali ponekad nismo tako strastveni

u vezi spašavanja živih bića, živih ljudi.

I rekao bih da živimo u zemlji koju čini--

5 posto svjetske populacije,

25 posto stakleničkih plinova,

ali i 25 posto svjetskih zatvorenika.

Svaka četvrta osoba u zatvorena bilo gdje u svijetu

se nalazi upravo ovdje u SAD-u.

I to podupire ovu ideju

da je odbacivanje nešto u što vjerujemo.

I još,

kao pokret

koji treba proširiti svoje djelovanje,

koji treba rasti,

koji treba dosegnuti izvan granica naše zone udobnosti,

jedan od izazova ovog projekta,

za rješavanje stvari poput plastike i pomaganje
ekonomiji da se promijeni,

su ljudi koji na ovaj projekt gledaju sa sumnjom.

Pitaju se:

Kako ovi ljudi mogu biti tako strastveni?

Siromašna osoba, osoba s niskim primanjima,
netko iz "Doline Raka",

neko iz Wattsa,

netko iz Harlema, netko iz Indijanskih rezervata,

možda si misle, s pravom,

"Kako ovi ljudi mogu biti tako strastveni

u tome da

ta plastična boca

ima drugu priliku u životu

ili aluminijska limenka ima drugu priliku,

a opet, kada moje dijete upadne u nevolje

i ode u zatvor,

ono ne dobije drugu priliku?"

Kako ovaj pokret može biti tako strastven

i tvrditi da nemamo stvari za bacanje,
nemamo materijala za bacanje,

i istovremeno prihvatiti

živote koji se odbacuju i odbačene
zajednice poput "Doline Raka?"

I tako dobivamo priliku

da budemo uistinu ponosni na ovaj pokret.

Kada pričamo o temama poput ove,

to nam daje dodatni poriv

da dođemo do drugih pokreta,

postanemo još aktivniji i rastemo,

i da konačno možemo izaći iz ove
lude dileme u kojoj smo bili.

Većina vas su ljudi dobra, meka srca.

I kada ste bili mladi, brinuli ste se o cijelom svijetu,

i u nekom trenutku

netko vam je rekao da odaberete problem

da morate usmjeriti svoju ljubav
prema jednom problemu.

Ne možete voljeti cijeli svijet --

morate raditi na drvećima,

ili morate raditi na imigraciji.

Morate smanjiti opseg na jedan problem.

I time su vam, zapravo, rekli,

"Hoćeš li zagrliti drvo,

ili ćeš zagrliti dijete? Izaberi.

"Hoćeš li zagrliti drvo,

ili ćeš zagrliti dijete? Izaberi.

No, kada počnete raditi na problemima
poput plastike,

shvatite da je cijela stvar povezana,

i srećom, većina nas je blagoslovljena
s dvjema rukama.

Možemo zagrliti oboje.

Velika vam hvala.

(Pljesak)