Kako sam pobjegla iz Sjeverne Koreje i pronašla slobodu

"Sjeverna Koreja je nezamisliva", kaže aktivistica za ljudska prava Yeonmi Park, koja je pobjegla iz te zemlje kao desetogodišnjakinja. Uz mučnu priču o svom djetinjstvu, govori o krhkosti slobode i pokazuje kako postići promjenu čak i iz najmračnijih mjesta na svijetu.

Rođena sam 1993. godine
u sjevernom dijelu Sjeverne Koreje,

u gradu Hyesanu,

na granici s Kinom.

Odrastala sam uz brižne roditelje

i stariju sestru.

Prije moje desete godine

otac je poslan u radni kamp

jer se bavio nezakonitom trgovinom.

"Nezakonita prodaja" bila je

prodaja klompi, šećera,
riže i kasnije bakra

kako bi nas prehranio.

Sestra i ja odlučile smo
pobjeći 2007. godine.

Ona je imala 16 godina,

a ja 13.

Želim da razumijete što znači "pobjeći"

u kontekstu Sjeverne Koreje.

Bili smo gladni,

a glad znači smrt u Sjevernoj Koreji.

To je za nas bila jedina opcija.

Nisam razumjela značenje bijega,

ali vidjela sam svjetla Kine po noći

i kad bih mogla doći do tih svjetala,

možda bih tamo pronašla tanjur riže.

Nije da smo imale
velike planove ili karte.

Nismo znale što će se dogoditi.

Zamislite da požar zahvati vašu zgradu.

Mislim, što biste učinili?

Biste li ostali tamo i izgorjeli

ili biste iskočili kroz prozor

da vidite što će se dogoditi?

To smo mi napravile.

Iskočile smo iz kuće

da pobjegnemo od požara.

Sjeverna Koreja je nezamisliva.

Teško mi je

kad me ljudi pitaju kako je živjeti tamo.

Iskreno,

kažem vam:

ne možete to ni zamisliti.

To se ne može opisati
riječima bilo kojeg jezika;

radi se o potpuno drukčijem planetu.

Kao što ne možete zamisliti
život na Marsu.

Na primjer, riječ "ljubav"
ima samo jedno značenje:

ljubav prema dragom Vođi.

Tamo nema koncepta romantike.

A ako ne znate riječi,

to znači da ne razumijete koncept

i stoga ne znate da
taj koncept uopće može postojati.

Dat ću vam još jedan primjer.

Odrastajući u Sjevernoj Koreji,

vjerovali smo da je dragi Vođa
svemogući bog

koji može čitati moje misli.

Bojala sam se misliti u Sjevernoj Koreji.

Govore nam da on za nas gladuje,

da neprekidno radi za nas,

i srce mi je bilo slomljeno zbog njega.

Kada sam pobjegla u Južnu Koreju,

ljudi su mi rekli
da je on ustvari diktator,

da ima automobile,

brojna odmarališta

i da vodi iznimno luksuzan život.

I sjećam se da sam pogledala njegovu sliku

i po prvi put shvatila

da je on najveći na toj slici.

(Smijeh)

Tu sam shvatila.

Shvatila sam da on ne gladuje.

No to nisam nikada prije shvaćala

dok mi netko nije rekao da je debeo.

(Smijeh)

Morali su mi to reći.

Ako nikada niste naučili
kritički razmišljati,

jednostavno vidite ono
što vam kažu da vidite.

Najjače pitanje koje mi ljudi postavljaju:

"Zašto u Sjevernoj Koreji
nema revolucije?"

Jesmo li glupi?

Zašto nema revolucije nakon
70 godina tlačenja?"

Odgovaram:

Ako ne znate da ste rob,

ako ne znate da ste izolirani, potlačeni,

kako da se borite za slobodu?

Mislim, ako znate da ste izolirani,

to znači da niste.

Neznanje je prava definicija izolacije,

i zato nikada nisam znala

da sam izolirana u Sjevernoj Koreji.

Doslovno sam mislila da sam
u središtu svemira.

Ovo je moja ideja vrijedna širenja:

mnogi misle da znaju

što je ispravno, što neispravno,

razliku između pravde i nepravde,

što zaslužujemo, a što ne.

Ja na to kažem: s*anje.

(Smijeh)

(Pljesak)

Sve,

sve se mora učiti,

uključujući suosjećanje.

Ako na ulici vidim da osoba umire,

učinit ću sve da je spasim.

Ali kada sam bila u Sjevernoj Koreji,

vidjela sam ljude kako umiru na ulici.

Nisam ništa osjećala.

Ne zato što sam psihopat,

već zato što nisam znala za suosjećanje.

Osjetila sam suosjećanje i empatiju u srcu

tek nakon što sam naučila
riječ "suosjećanje"

i tek sada to osjećam.

Sada živim slobodno u SAD-u.

(Pljesak)

Hvala.

(Pljesak)

A nedavno,

vođa slobodne zemlje, predsjednik Trump,

susreo se s mojim prijašnjim bogom.

Odlučio je da ljudska prava
nisu dovoljno važna

da ih uključi u svoj raspored

i nije o njima pričao.

To me plaši.

Danas živimo u svijetu

u kojem se diktatora hvali
što je ubio svog ujaka,

ubio svog polubrata,

ubio na tisuće Sjevernokorejaca.

To je zaslužilo pohvalu.

Zbog toga sam pomislila:

možda svi moramo naučiti
nešto novo o slobodi.

Sloboda je krhka.

Ne želim vas plašiti, ali jest.

U samo tri generacije

Sjeverna Koreja postala je kao iz
Orwellovog romana "1984.".

U samo tri generacije.

Ako se ne borimo za ljudska prava,

za ljude koji su potlačeni
i koji nemaju pravo glasa,

odavde, kao slobodni ljudi,

tko će se boriti
kada mi ne budemo slobodni?

Strojevi? Životinje? Ne znam.

Mislim da je sjajno
da brinemo o klimatskim promjenama,

životinjskim pravima,
ravnopravnosti spolova,

svemu tome.

Činjenica da marimo za prava životinja,

to znači da imamo prekrasnu dušu,

da marimo za nekoga
tko se ne može sam braniti.

A trenutačno se Sjevernokorejci
ne mogu braniti.

U 21. stoljeću nemaju internet.

Nemamo struje,

to je najmračnije mjesto na Zemlji.

Želim reći nešto svojim
Sjevernokorejcima

koji sada žive u tom mraku.

Možda neće vjerovati,

ali želim im reći
da je drukčiji život moguć.

Budite slobodni.

Prema mom iskustvu,

doslovno sve je moguće.

Kupljena sam

i prodana kao ropkinja.

Ali sada sam ovdje

i zato vjerujem u čuda.

Iz povijesti sam naučila jednu stvar,

a to je da ništa na svijetu nije zauvijek.

I zato imamo razloga nadati se.

Hvala.

(Pljesak)