Ananda Shankar Jayant se plesom bori protiv raka

Čuvenoj plesačici indijskog klasičnog plesa Anandi Shankar Jayant 2008. godine dijagnosticiran je rak. Kroz svoju intimnu priču ona govori ne samo o suočavanju s bolešću, već i o tome kako je plesala kroz svoje tegobe, a plesom dočarava i metaforu snage koja joj je pomogla.

(Glazba)

[Sanskrt]

Ovo je oda božici majci

oda koju većina nas u Indiji nauči još u djetinjstvu.

Ja sam je naučila s četiri godine

na majčinu koljenu.

Te godine majka me uvela u ples.

I tako je počela

moja veza s klasičnim plesom.

Od tada -- prošla su već četiri desetljeća --

vježbala sam s najboljima u tom području,

plesala diljem zemaljske kugle,

podučavala i mlade i stare,

stvarala, surađivala,

radila na koreografiji,

i tkala bogatu tapiseriju

umjetnosti, postignuća i nagrada.

Kruna moje slave došla je 2007,

kad sam primila državnu nagradu,

četvrtu najvišu civilnu nagradu, Padmashri,

za svoj umjetnički doprinos.

(Pljesak)

Ali ništa, baš ništa me nije pripremilo

na ono što mi je rečeno

1. srpnja 2008.

Čula sam riječ "karcinom".

Da, rak dojke.

Dok sam skamenjeno sjedila u ordinaciji svog liječnika,

čula sam druge riječi,

"rak", "stadij", "stupanj".

Dotada je rak bio horoskopski

znak mog prijatelja,

pozornica (stadij) je bilo mjesto na kojemu sam plesala,

a ocjene (stupanj) su bile ono što sam dobivala u školi.

Toga dana sam ustanovila

da imam neželjenog, nezvanog,

novog životnog partnera.

Kao plesačica,

poznajem devet rasa ili navarasa:

srdžbu, hrabrost,

gađenje, humor

i strah.

Mislila sam da znam što je strah.

Tog dana, upoznala sam strah.

Svladana strahotom svega toga

i potpunim osjećajem gubitka kontrole,

prolila sam brojne suze

i zapitala svog dragog muža Jayanta.

Rekla sam, "Je li to to? Je li ovo kraj puta?

Je li to kraj mog plesa?"

A on je, optimističan kakav jest,

rekao, "Ne, ovo je samo prekid,

prekid za vrijeme liječenja,

a ti ćeš poslije toga ponovno raditi ono što ti najbolje ide."

Tada sam otkrila

da ja koja sam vjerovala da imam kontrolu nad svojim životom,

kontroliram samo tri stvari:

Svoju misao, svoju svijest --

slike koje su te misli stvarale --

i postupke koji su iz toga proizlazili.

I tako sam se koprcala

u vrtlogu osjećaja

i depresije i svega što dolazi

s užasom situacije,

želeći otići na mjesto oporavka, zdravlja i sreće.

Željela sam otići s mjesta na kojem sam bila

na mjesto gdje sam htjela biti,

a za to sam trebala nešto.

Trebala sam nešto što bi me izvuklo iz svega ovoga.

Zato sam obrisala suze,

i objavila cijelom svijetu ...

Rekla sam, "Rak je samo jedna stranica mog života,

i neću joj dopustiti da utječe na ostatak mog života."

Također sam cijelom svijetu objavila

da ću izmoriti rak

i neću mu dopustiti da upravlja mnome.

Ali da bih otišla s mjesta na kojem sam bila

na mjesto gdje sam htjela biti,

trebala sam nešto.

Neko sidro, sliku,

klin

koji bi me držao,

tako da se mogu izvući odatle.

Pronašla sam to u svom plesu,

svom plesu, svojoj snazi, svojoj energiji, svojoj strasti,

samom svojem životnom dahu.

Ali nije bilo lako.

Vjerujte mi, uopće nije bilo lako.

Kako ostati vedra

kad se iz ljepotice

u tri dana pretvoriš u ćelavicu?

Kako ne očajavati

kad je, za tijelo poharano kemoterapijom,

uspon uz nekoliko stepenica bio jednak mučenju,

i to za nekoga poput mene tko je mogao plesati po tri sata?

Kako ne pokleknuti

pod očajem i jadom svega toga?

Samo sam se željela sklupčati i plakati.

Ali sam si nastavila govoriti kako su strah i suze

izbor koji zapravo nemam.

I zato bih se dovukla do svog plesnog studija,

tijelo, um i duh, svakoga dana u svoj plesni studio,

i učila bih sve što sam naučila

s četiri godine, sve ispočetka,

ponovno bih radila, učila, grupirala.

Bilo je strahovito bolno, ali sam uspjela.

Teško.

Usredotočila sam se na mudre,

na slikovitost svog plesa,

na poetiku i metaforu

i na filozofiju samog plesa.

I polako bih izlazila

iz onog jadnog stanja svijesti.

Ali trebalo mi je još nešto.

Trebala sam nešto da bih učinila onaj jedan korak više.

I našla sam to u metaforičkoj priči

koju sam naučila od svoje majke kad sam imala četiri godine.

Metafora Mahishasura Mardhini,

o Durgi.

Durga, božica majka, neustrašiva,

nastala u panteonu hinduističkih božanstava.

Durga, blistava, nakićena, lijepa,

sa svojih 18 ruku

spremna za bitke,

dok jaše na svom lavu

prema bojištu kako bi uništila Mahishu.

Durga, utjelovljenje

kreativne ženske energije

shakti.

Durga, neustrašiva.

Stvorila sam sliku Durge

i svake njene osobine, svake nijanse,

svojom vlastitom.

Snagom mitske simbolike

i strasti svojeg vježbanja,

u svoj ples sam unijela vrhunsku koncentraciju.

Izoštrenu do te mjere,

da sam plesala nekoliko tjedana nakon operacije.

Plesala sam kroz kemoterapiju i zračenja,

na užas svog onkologa.

Plesala sam između ciklusa kemoterapija i zračenja

i gnjavila ga da ih prilagodi

mojem rasporedu plesnih nastupa.

Ono što sam napravila

jest to da sam se isključila iz raka

i povezala sa svojim plesom.

Da, rak je bio samo jedna stranica mog života.

Moja priča

je priča o svladavanju prepreka,

smetnji i izazova

koje vam život postavlja.

Moja priča je moć misli,

Moja priča je moć izbora.

Moć koncentracije.

Moć usmjeravanja vlastite pažnje

nečemu što nas tako pokreće,

što nas tako pomakne,

da čak i nešto poput raka postaje nebitno.

Moja priča je snaga metafore.

Snaga slike.

Moja je bila slika Durge,

Durge - neustrašive.

Zvali su je i Simhanandini,

ona koja jaše lava.

Dok ja jašem dalje,

dok jašem na svojoj vlastitoj unutrašnjoj snazi,

svojoj unutrašnjoj izdržljivosti,

naoružana onim što lijekovi mogu dati

i dok nastavljam liječenje,

dok jašem na bojno polje raka,

naređujući svojim odmetnutim stanicama da budu dobre,

želim biti poznata, ne kao ona koja je preživjela rak,

nego kao ona koja je pobijedila rak.

Ovo je dio mog rada

"Simhanandini."

(Pljesak)

(Glazba)

(Pljesak)