Je li život besmislen? I ostala apsurna pitanja - Nina Medvinskaya

Cijelu lekciju pogledajte na: https://ed.ted.com/lessons/is-life-meaningless-and-other-absurd-questions-nina-medvinskaya

Albert Camus je odrastao okružen nasiljem. Njegova domovina Alžir bila je okaljana sukobima. Izgubio je oca u Prvom svjetskom ratu. Vidjevši uništenje Drugog svjetskog rata, Camus je postao malodušan. Koje je značenje iza sveg tog beskrajnog krvoprolića i patnje? I ako je svijet besmislen, mogu li naši vlastiti životi imati ikakvu vrijednost? Nina Medvinskaya govori o Camusovoj filozofiji apsurda.

Lekcija - Nina Medvinskaya, režija - Avi Ofer.

Albert Camus je odrastao okružen nasiljem.

Njegova domovina Alžir bila je okaljana
sukobom između domaćih Alžiraca

i kolonizirajućih francuskih Europljana.

Izgubio je oca u Prvom svjetskom ratu

te je smatran nepodobnim
za sudjelovanje u Drugom.

Boreći se s tuberkulozom u Francuskoj
i suočavajući se s ratnom pustoši

u ulozi novinara otpora,
Camus je postao malodušan.

Nije mogao dokučiti nikakav smisao u ovom
beskrajnom krvoproliću i patnji.

Pitao je: ako je svijet besmislen,

imaju li naši pojedinačni životi
i dalje ikakvu vrijednost?

Mnogi su Camusovi suvremenici
istraživali slična pitanja

pod barjakom nove filozofije
zvane egzistencijalizam.

Egzistencijalisti su vjerovali da
su ljudi rođeni kao prazne ploče,

odgovorni za stvaranje smisla svojih
vlastitih života u kaotičnom svijetu.

No Camus je odbio tu vrstu razmišljanja.

On je tvrdio da su svi ljudi rođeni
sa zajedničkom ljudskom prirodom

koja ih veže prema zajedničkim ciljevima.

Jedan takav cilj bio je tražiti smisao
unatoč proizvoljnoj okrutnosti svijeta.

Camus je gledao na ljudsku želju za
smislom i tihu ravnodušnost svemira

kao dva nekompatibilna dijela slagalice

i smatrao da su pokušaji njihova spajanja
temeljno apsurdni.

Ova je napetost postala srce
Camusove Filozofije apsurdnog,

koja je tvrdila da je život
sam po sebi uzaludan.

Istraživanje kako živjeti bez smisla

postalo je glavno pitanje
iza Camusovih ranih djela

koje je on nazvao
svojim Ciklusom apsurda.

Zvijezda ovog ciklusa,
i Camusov prvi objavljen roman,

daje prilično tmuran odgovor.

"Stranac" prati Meursaulta, emocionalno
odvojena mladog muškarca

koji ničemu ne pripisuje mnogo smisla.

Ne plače na sprovodu svoje majke,

podržava susjedov plan da ponizi ženu,

čak i počini nasilni zločin -
no Meaursault ne osjeća kajanje.

Za njega je svijet besmislen i u njemu
ne postoji mjesto za moralnu osudu.

Ovaj stav stvara neprijateljstvo
između Meursaulta

i urednog društva u kojem živi,

polako pojačavajući njegovo otuđenje
sve do eksplozivnog vrhunca romana.

Za razliku od svojeg protagonista, Camus je
bio slavljen zbog svoje iskrene filozofije.

"Stranac" ga je pogurao do slave
i Camus je nastavio stvarati djela

koja su tražila vrijednost života
među apsurdom

te od kojih su se mnoga vraćala
istom filozofskom pitanju:

ako je život zaista besmislen,

je li čin samoubojstva
jedini racionalni odgovor?

Camusov odgovor bio je naglašen "ne".

Možda ne postoji nikakvo objašnjenje
za naš nepravedni svijet,

ali odluka da živimo unatoč tome
jest najdublji izraz

naše stvarne slobode.

Camus to objašnjava u jednom
od svojih najpoznatijih eseja

koji se koncentrira na grčki mit o Sizifu.

Sizif je bio kralj koji je prevario bogove

te je bio prognan da beskrajno
gura kamen uzbrdo.

Okrutnost ove kazne
leži u njezinoj uzaludnosti,

ali Camus tvrdi da je cijelo čovječanstvo
u istom položaju.

Pa tek kad prihvatimo
besmislenost naših života

možemo se sučiti s apsurdom
uzdignutih glava.

Prema Camusu, kad kralj odluči
opet započeti svoj neumoljiv zadatak,

"Ljudi moraju zamisliti Sizifa sretnim."

Camusovi suvremenici nisu tako lako
prihvaćali uzaludnost.

Mnogi su se egzistencijalisti
borili za burnu revoluciju

da maknu sustave za koje su vjerovali
da lišavaju ljude akcije i svrhe.

Camus je odgovorio svojom drugom
zbirkom djela: Ciklusom pobune.

U "Pobunjenom čovjeku" istražio je pobunu
kao kreativni čin,

za razliku od onog destruktivnog.

Camus je vjerovao da izvrtanje
dinamika moći

dovodi samo do beskrajnog ciklusa nasilja.

Umjesto toga, način na koji bi se trebalo
izbjeći krvoproliće

jest uspostavljanje javnog razumijevanja
naše zajedničke ljudske prirode.

Ironično je to da je ovaj ciklus
relativno mirnih ideja

pokrenuo njegovo otuđenje od mnogih
kolega književnika i filozofa.

Unatoč ove polemike,

Camus je započeo svoj najdulji
i najosobniji roman do tada:

autobiografsko djelo
nazvano "Prvi čovjek".

Roman je trebao biti prvo djelo
u novom pravcu punom nade:

Ciklusu ljubavi.

No 1960. Camus je iznenadno umro
u prometnoj nesreći

koja se jedino može opisati
kao besmislena i apsurdna.

Iako svijet nikada nije vidio
njegov Ciklus ljubavi,

njegovi ciklusi pobune i apsurda i danas
imaju svoje poklonike među čitateljima.

Njegov koncept apsurda je postao
dijelom svjetske književnosti,

filozofije 20. stoljeća,
čak i pop kulture.

Danas Camus ostaje pouzdani vodič
u trenucima nesigurnosti;

njegove ideje prkosno prožimaju
besmislen svijet inspiracijom

umjesto porazom.