Uraditi nemoguće - presjeći strah | Den Majer | TEDxMaastricht

Da li ste ikada poželjeli da budete superheroj i učinite nemoguće? Den Majer vjeruje da bez obzira koliko su nam ekstremni strahovi i koliko su nam ludi snovi, svako ima potencijal da bude superheroj, uradi nemoguće i promijeni svijet. Direktor agencije za humantiranu pomoć djeci bez roditelja u Kazahstanu, Den priča o tome kako je prevazišao djetinjstvo puno ekstremnih strahova, socijalnu fobiju i vršnjačko nasilje i da bi dosegao nadljudske podvige, postao finalista u emisiji ‚‚Amerika ima talenat", dobio Ig Nobelovu nagradu iz medicine 2007. na Harvardu i postao svjetski rekorder 39 puta i vodeći stručnjak u jednoj od najstarijih i najopasnijih umjetnosti - gutanju mačeva. Priča o svojoj strasti da inspiriše ljude da urade nemoguće u svojim životima.

U svom prvom TED govoru, Den vodi publiku na dug put od ekstremnih strahova do ekstremnih podviga, od cmizdravca do svjetskog rekordera, od gubitnika do dobitnika Ig Nobelove nagrade i od nekoga ko odustaje od svega do finaliste na emisiji ‚‚Amerika ima talenat". Den otkriva nauku koja stoji iza stare umjetnosti gutanja mača, i opisuje svoju potragu za nadljudskim podvizima, za savladavanjem poraza i za granicama ljudskog tijela da bi uradio nemoguće i da bi promijenio svijet. I dijeli savjete kako da presiječete kroz strah da biste učinili nemoguće u SVOM životu!

Ovaj govor je održan na TEDx događaju koji koristi format TED konferencije, ali ga nezavisno organizuje lokalna zajednica. Saznajte više na http://ted.com/tedx

Hvala.

Bio jedan indijski kralj, maharadža,
i za svoj rođendan izdao je dekret

da svi poglavari moraju donijeti
poklon dostojan kralja.

Neki su donijeli finu svilu,
neki sjajne mačeve,

neki su donijeli zlato.

Na kraju reda uđe jedan
naboran sićušan starac

koji je dopješačio iz svog sela,
mnogo dana puta duž mora.

Čim je prišao, kraljev sin upita:
"Kakav si dar donio za kralja?''

Starac polako otvori šaku
i otkri veoma lijepu školjku,

na kojoj su se prelivale
ljubičasta i žuta, crvena i plava.

A kraljev sin reče:

"To nije dar dostojan kralja!
Kakav je to uopšte dar?''

Starac lagano podiže pogled i reče:

"Dug put... dio dara."

(Smijeh)

Za nekoliko trenutaka,
i ja ću vama dati jedan dar,

dar za koji vjerujem
da je vrijedan širenja.

Ali prije toga,
dozvolite da vas povedem

na moj dug put.

Kao i većina vas,

život sam počeo kao dijete.

Koliko vas je počelo život kao dijete?

Rođeni kao djeca?

Oko polovina... U redu...

(Smijeh)

A šta je sa vama ostalima?
Rodili ste se skroz odrasli?

Baš bih volio da upoznam vaše majke!

Kad već pominjemo nemoguće!

Kao dijete, uvijek sam bio
opsjednut željom da uradim nešto nemoguće.

Danas je dan kojem sam se radovao
mnogo godina,

jer danas ću da pokušam

da uradim nešto nemoguće,
baš tu pred vašim očima,

baš ovdje na TEDxMaastricht.

Počeću

tako što ću otkriti kraj:

i dokazaću vam

da nemoguće nije nemoguće.

I hoću da završim
darujući vam dar vrijedan širenja:

pokazaću vam da možete
da učinite nemoguće u životu.

U mojoj potrazi za nemogućim,
saznao sam da postoje

dvije stvari koje su zajedničke
ljudima širom svijeta.

Svi imamo strahove,

i svi imamo snove.

U mojoj potrazi za nemogućim,
saznao sam da postoje tri stvari

koje sam tokom godina uradio,

a koje su me na neki način natjerale
na nemoguće:

"Između dvije vatre",
ili kako vi to zovete "Trefbal",

Supermen

i komarac.

To su moje tri ključne riječi.

Sada znate zašto u životu radim nemoguće.

Povešću vas na moje putovanje,
na moj dug put

od strahova do snova,

od riječi do mačeva,

od "Između dvije vatre"

do Supermena

do komarca.

I nadam se da ću vam pokazati

kako da i vi uradite nemoguće
u svom životu.

Četvrti oktobar 2007.

Srce mi je lupalo,
koljena su mi klecala

dok sam stupao na scenu

pozorišta Sanders,

na Univerzitetu Harvard, da primim

Ig Nobelovu nagradu iz medicine za 2007.

za istraživački članak iz medicine
čiji sam koautor

pod nazivom "Gutanje mačeva

i njegove nuspojave".

(Smijeh)

Bio je objavljen u časopisu
koji nikad prije nisam čitao,

Britanskom Medicinskom Časopisu.

Za mene, to je bio nemogući san
koji se ostvario,

neočekivano iznenađenje
za nekoga poput mene,

to je bila čast koju nikad
neću zaboraviti.

Ali to nije bio
najupečatljiviji dio mog života.

Četvrtog oktobra 1967. godine,

ovaj mali, stidljivi,
mršavi, cmizdravi dječak

patio je od ekstremnih strahova.

Dok se spremao da stupi na scenu,

srce mu je divlje lupalo,

koljena su mu klecala.

Otvorio je usta da govori,

ali riječi prosto nisu izlazile.

Stajao je tamo tresući se, u suzama.

Panika ga je paralizovala,

od straha se zaledio.

Ovaj uplašeni, stidljivi,
mršavi, cmizdravi dječak

je patio od ekstremnih strahova.

Plašio se mraka,

plašio se visine,

plašio se paukova i zmija...

Da li se neko od vas boji paukova i zmija?

Da, nekolicina...

Plašio se vode i ajkula...

Plašio se doktora,
medicinskih sestara i zubara,

igli i bušilica i oštrih predmeta.

Ali nadasve,

plašio se ljudi.

Taj uplašeni, stidljivi,
mršavi cmizdravi dječak

sam bio ja.

Plašio sam se neuspjeha i odbacivanja,

imao sam nisko samopouzdanje,
kompleks niže vrijednosti,

i nešto što tada nismo ni znali
da postoji kao dijagnoza:

socijalnu fobiju.

Pošto sam imao te strahove,
siledžije bi me zadirkivale i tukle.

Smijali bi mi se i vrijeđali me.
Nikada mi nisu dali da učestvujem

u njihovim igrama.

Bila je jedna igra gdje bi me pustili
da učestvujem...

između dvije vatre

a ja u tome nisam bio baš dobar.

Siledžije bi me dozvale,

i ja bih pogledao ka njima,
i vidio crvene lopte

kako lete ka mom licu
supersoničnom brzinom,

bam, bam, bam!

Sjećam se mnogih dana
kad sam se vraćao kući iz škole,

crvenog lica koje je peklo,
crvenih ušiju koje odzvanjaju.

Oči su me pekle od suza,

a njihove riječi su mi odjekivale u ušima.

Ko god da je rekao:

"Drvlje i kamenje mogu mi polomiti kosti
ali riječi me nikad neće povrijediti..."

To je laž.

Riječi sijeku kao nož.

Riječi probadaju kao mač.

Riječi nanose rane tako duboke

da se ne mogu ni vidjeti.

Imao sam strahove.
Ali riječi su mi bile najveći neprijatelj.

Još uvijek su.

A imao sam i snove.

Išao bih kući
i bježao u stripove o Supermenu,

i čitao bih ih

i sanjao i želio da postanem
superheroj poput Supermena.

Želio sam da se borim za istinu i pravdu,

želio sam da se borim
protiv zlikovaca i kriptonita,

želio sam da letim oko svijeta,

da činim nadljudske podvige
i spašavam živote.

Takođe su me fascinirale stvarne stvari.

Čitao sam Ginisovu knjigu rekorda
kao i Riplijevu knjigu "Vjerovali ili ne".

Da li je neko od vas čitao
neku od tih knjiga?

Obožavam ih!

Vidio sam stvarne ljude
koji izvode podvige.

I rekao sam, želim i ja to da radim.

Ukoliko mi siledžije ne daju

da se igram sa njima,

želim da se bavim pravom magijom,
pravim podvizima.

Želim da radim nešto stvarno izuzetno,
nešto što oni ne mogu.

Želim da nađem svoju svrhu i poziv.

Želim da znam da moj život ima smisla,

želim da uradim nešto nevjerovatno,
da promijenim svijet;

Želim da dokažem
da nemoguće nije nemoguće.

Deset godina kasnije -

bila je to nedjelja
prije mog 21. rođendana.

Dvije stvari su se dogodile u jednom danu,
koje su mi zauvijek promijenile život.

Živio sam u Tamil Nadu, u južnoj Indiji.

Tamo sam bio misionar.

Moj prijatelj i mentor me je upitao:

"Danijele, imaš li ti sniljeve?"

Upitao sam: "Sniljeve? Šta su sniljevi?"

Odgovorio je: "Sniljevi
su veliki životni ciljevi.

Oni su kombinacija snova i ciljeva,
kao kada bi mogao

da uradiš šta god želiš,
odeš gdje god želiš,

da budeš ko god želiš, kuda bi otišao?

Šta bi radio?

Ko bi bio?

Odgovorih: "Ne mogu!

Previše sam uplašen!
Imam previše strahova!"

Te noći sam odnio prostirku
na krov bungalova,

legao ispod zvijezda,

i posmatrao šišmiše
kako love komarce.

Mogao sam da razmišljam samo sniljevima,
o snovima i ciljevima,

i onim siledžijama sa loptama.

Probudio sam se nekoliko sati kasnije.

Srce mi je lupalo,
koljena su mi klecala.

Ovog puta to nije bio strah.

Treslo mi se cijelo tijelo.

Narednih pet dana,

nisam bio pri svijesti, bio sam na samrti
i borio sam se za život.

Mozak mi je gorio na temperaturi
od 40 stepeni zbog malarije.

Kada god bih bio svjestan,
razmišljao sam samo o sniljevima.

Mislio sam: "Šta želim od svog života?"

Konačno, noć prije mog 21. rođendana,

u trenutku svijesti,

došao sam do otkrovenja.

Shvatio sam da taj mali komarac,

Anopheles Stephensi,

taj mali komarac

koji je lakši od 5 mikrograma,

manji od zrna soli,

ako taj komarac može
da pokosi čovjeka od 80kg,

shvatio sam da je to moj kriptonit.

Onda sam shvatio,
ne, ne, nije to komarac,

već je mali parazit unutar njega,

Plasmodium Falciparum,
koji ubija preko milion ljudi godišnje.

Onda sam shvatio, ne, ne,
manje je od toga,

ali meni se činilo većim.

Shvatio sam,

strah je bio moj kriptonit,

moj parazit,

koji se uvukao i paralizovao me
cijelog života.

Znate, postoji razlika
između opasnosti i straha.

Opasnost je istinita.

Strah je izbor.

Shvatio sam da treba da izaberem:

ili ću živjeti u strahu
i te noći umrijeti kao promašaj,

ili bih mogao da sahranim
sve svoje strahove

i da posegnem za snovima,
da se usudim da živim.

Znate, ima nešto u tome,
kada ste na samrtnoj postelji

i suočavate se sa smrću, nešto vas tjera
da zapravo želite da živite.

Shvatio sam da svi umiru,
ali da istinski ne živi baš svako.

U umiranju živimo.

Znate, kada naučite da umrete,

zaista naučite da živite.

Odlučio sam te večeri

da promijenim svoju priču.

Nisam želio da umrem.

Molio sam se i rekao:

"Bože, ako mi dozvoliš da doživim
21. rođendan,

neću dozvoliti da mi strah
više vlada životom.

Zakopaću svoje strahove.

Posegnuću za snovima.

Želim da promijenim svoj stav,

da učinim nešto sjajno
sa svojim životom,

da nađem svoju svrhu i poziv.

Želim da znam da nemoguće
zapravo nije nemoguće."

Neću vam reći da li sam preživio tu noć.
Ostaviću vam da sami to zaključite.

(Smijeh)

Ali te noći napravio sam spisak
mojih prvih 10 sniljeva.

Odlučio sam da želim
da posjetim sve kontinente,

da vidim sedam svjetskih čuda,

naučim gomilu jezika,

živim na pustom ostrvu,

živim na brodu usred okeana,

živim sa indijanskim plemenom u Amazonu,

da se popnem
na vrh najviše planine u Švedskoj.

Želio sam da vidim
izlazak sunca sa Mont Everesta,

da se bavim muzikom u Nešvilu.

Želio sam da radim u cirkusu

i da skočim iz aviona.

Tokom narednih dvadeset godina,
ostvario sam većinu tih sniljeva.

Svaki put kada bih sa spiska
prekrižio jedan,

dodao bih 5 ili 10 novih.

Lista je rasla.

Narednih sedam godina,
živio sam na malom ostrvu u Bahamima.

Oko sedam godina

u slamenoj kolibi,

loveći ajkule i raže za jelo.

Jedini sam bio na ostrvu.

Omotan tkaninom oko struka.

I morao sam da naučim
kako da plivam sa ajkulama.

Otuda sam se preselio u Meksiko,

a onda u dolinu Amazona, u Ekvadoru,
Pujo Pongo Ekvador.

Tamo sa živio sa plemenom,

i lagano izgrađivao samopouzdanje
zahvaljujući mojim sniljevima.

Preselio sam se radi posla u muzici
u Nešvil, a onda u Švedsku.

Preselio sam se u Stokholm.
Tamo sam radio u muzičkoj industriji.

Popeo sam se na vrh planine Kebnekaize,
visoko iznad Arktičkog kruga.

Naučio sam posao klovna,

da žongliram

i hodam na štulama,

vozim monocikl, gutam vatru, jedem staklo.

Godine 1997. sam čuo da je ostalo
manje od desetak gutača mačeva.

Rekao sam sebi:
"Moram to da uradim!"

Upoznao sam jednog gutača
i upitao ga za savjet.

Rekao je: "Daću ti dva savjeta.

Prvi: veoma je opasno,

ljudi ginu baveći se ovim.

Drugi:

ne pokušavaj!"

(Smijeh)

Dodao sam u moj spisak sniljeva.

Vježbao sam 10 do 12 puta dnevno,
svakog dana,

četiri godine.

Izračunao sam...

4 x 365 (x 12).

Bilo je oko 13 000
neuspjelih pokušaja

prije nego što sam niz grlo
spustio prvi mač 2001.

Za to vrijeme sam postavio sebi snilj

da postanem vodeći svjetski stručnjak
za gutanje mačeva.

Tražio sam svaku knjigu,
časopis, članak u novinama,

svaki medicinski izvještaj.

Učio sam fiziologiju, anatomiju,

pričao sa doktorima
i medicinskim sestrama,

povezao sve gutače mačeva zajedno

u Međunarodno udruženje gutača mačeva

i sproveo dvogodišnje istraživanje

o gutanju mača i nuspojavama

koje je objavljeno
u Britanskom Medicinskom Časopisu.

(Smijeh)

Hvala.

(Aplauz)

Naučio sam neke fascinantne činjenice
o gutanju mačeva.

Kladim se da o nekima
niste prije razmišljali,

ali od večeras hoćete.

Kad odete kući i kad budete sjekli
šniclu nožem

ili mačem, ili beštekom,
pomislićete na ovo...

Naučio sam da je gutanje mačeva
započelo u Indiji,

tamo gdje sam ga prvi put vidio
kao dvadesetogodišnjak,

prije oko 4000 godina,
oko 2000. godine p.n.e.

Tokom proteklih 150 godina,
gutači mačeva su korišćeni

u oblastima nauke i medicine

da pomognu u razvoju
čvrstog endoskopa 1868.

Izum doktora Adolfa Kusmaula
iz Frajburga u Njemačkoj.

Elektrokardiogram u Velsu, 1906.

Kako bi se izučavali poremećaji
gutanja i varenja,

bronhoskopi, takve stvari.

Ali tokom prethodnih 150 godina,

znamo za stotine povreda
i desetine smrtnih slučajeva...

Ovo je čvrsti endoskop
kojeg je razvio dr Adolf Kusmaul.

Otkrili smo 29 smrtnih slučajeva
tokom proteklih 150 godina,

uključujući gutača mačeva u Londonu
koji je sebi probio srce.

Takođe smo saznali da godišnje bude

3 do 8 ozbiljnih povreda
kao posledica gutanja mačeva.

Znam jer me zovu.

Sad sam imao dva poziva.

Jedan iz Švedske, jedan iz Orlanda,
samo tokom proteklih par nedjelja.

Gutači mačeva su u bolnici zbog povreda.

To je veoma opasno.

Drugo, naučio sam da
za gutanje mačeva treba

2 do 10 godina da se savlada

za većinu ljudi.

Ali za mene je najfascinantnije bilo

kako gutači mačeva nauče
da izvedu nemoguće.

Odaću vam malu tajnu:

ne fokusirajte se na 99,99% nemogućeg.

Fokusirajte se na onih 0,1% mogućeg
i smislite kako da ga učinite mogućim.

Hajde da vas povedem na putovanje
u um gutača mačeva.

Da biste progutali mač, potrebna je
meditacija uma nad materijom,

izuzetna koncentracija i preciznost

da biste izolovali unutrašnje organe
i prevazišli automatske reflekse tijela

jačanjem sinapsi mozga,
ponavljanjem radi mišićne memorije

i kroz namjensku vježbu
od preko 10 000 puta.

Hajde da vas povedem na malo putovanje
kroz tijelo gutača mača.

Kako bih progutao mač,

moram da skliznem oštricu preko jezika,

potisnem refleks gušenja u jednjaku,

izvedem zaokret od 90 stepeni
niz epiglotis,

prođem kroz gornji sfinkter jednjaka,

potisnem peristaltički refleks,

uguram sječivo u predio grudi

između pluća.

U ovom trenutku

zapravo moram da pomjerim srce u stranu.

Ukoliko pažljivo posmatrate,

vidjećete da srce lupa uz mač

jer se on naslanja na srce

i od njega je odvojen samo sa 6mm
tkiva jednjaka.

To ne možete lažirati.

Onda moram da ga uguram
pored grudne kosti,

niz donji sfinkter jednjaka
dolje u stomak,

da potisnem refleks gađenja u stomaku
sve do dvanaestopalačnog creva.

Prosto ko pasulj.

(Smijeh)

Kada bih išao dalje od toga,

sve do jajovoda.
(Na holandskom) Jajovoda!

Momci, možete supruge poslije
da pitate o tome...

Ljudi me pitaju, kažu:

"Sigurno treba mnogo hrabrosti
da rizikuješ život,

da pomjeriš srce i progutaš mač..."

Ne, prava hrabrost je potrebna

onom uplašenom,
stidljivom, cmizdravom dječaku

da rizikuje neuspjeh i odbijanje,

da otkrije osjećanja

i proguta ponos

i stane pred gomilom potpunih stranaca

i ispriča svoju priču
o strahovima i snovima,

da rizikuje da se otkrije iznutra,
i metaforički i bukvalno.

Vidite - hvala vam.

(Aplauz)

Vidite, istinski zapanjuje

što sam oduvijek želio da učinim
nevjerovatno u životu

i sada to jesam.

Ali zaista nevjerovatno nije to
što mogu da progutam

21 mač jedan za drugim,

ili 6 metara pod vodom u akvarijumu
sa 88 ajkula i raža

za Riplijevo "Vjerovali ili ne",

ili mač zagrijan do 1500 stepeni
za "Superljude" Stena Lija,

kao Čelični čovjek,

e to je bilo vruće!

Ili da vučem automobil vezan
za mač za Riplija

ili za Ginisa

ili da budem u finalu emisije
"Amerika ima talenat"

ili da dobijem lg Nobelovu nagradu
za medicinu 2007.

Ne, to nije baš nevjerovatno.

Ljudi misle da jeste. Ne, ne, ne. Nije to.

Istinski nevjerovatno je to

što je bog uzeo onog uplašenog,
stidljivog, cmizdravog dječaka

koji se plašio visine,

koji se plašio vode i ajkula,

doktora i medicinskih sestara,
igli i oštrih predmeta

i razgovora sa ljudima.

Sada zbog njega letim širom svijeta

na visini od 9000 metara

i gutam oštre predmete
pod vodom sa ajkulama

i pričam sa doktorima i sestrama
i publikom poput ove širom svijeta.

To je meni istinski nevjerovatno.

Oduvijek sam želio da uradim nemoguće.

Hvala vam.

(Aplauz)

Hvala vam.

(Aplauz)

Oduvijek sam želio da uradim nemoguće
i sada to jesam.

Želio sam da uradim nešto nevjerovatno
u životu i promijenim svijet

i sada to jesam.

Oduvijek sam želio da letim oko svijeta
radeći nadljudske stvari

i spašavajući živote i sada to radim.

I znate šta?

Još uvijek postoji mali dio
sna onog dječaka

duboko unutra.

(Smijeh) (Aplauz)

I znate, oduvijek sam želio da pronađem
svoju svrhu i poziv

i sada sam ih pronašao.

Ali znate šta?

Ne uz mačeve, nije to što mislite,
ne mojim vrlinama.

Zapravo, mojim slabostima, mojim riječima.

Moja svrha i poziv su da izmijenim svijet,

tako što ću sjeći kroz strah,

mač po mač, riječ po riječ,

nož po nož, život po život,

da inspirišem ljude da budu superheroji

i urade nemoguće sa svojim životima.

Moja svrha je da pomognem drugima
da pronađu svoju svrhu.

Šta je vaša?

Šta je vaša svrha?

Zašto ste ovdje?

Vjerujem da svi treba
da budemo superheroji.

Šta je vaša supermoć?

Od svjetske populacije
od preko 7 milijardi ljudi,

postoji manje od pedesetak gutača mačeva

danas u svijetu,

ali postoji samo jedan ti.

Ti si jedinstven.

Šta je tvoja priča?

Šta te čini drugačijim?

Ispričaj svoju priču,

čak iako ti je glas tanak i nesiguran.

Šta su tvoji sniljevi?

Kada bi mogao da uradiš bilo šta,
budeš bilo ko, odeš bilo gdje,

šta bi uradio, kuda bi otišao?

Šta bi uradio?

Šta želiš da uradiš sa svojim životom?

Koji su tvoji veliki snovi?

Šta su ti bili veliki snovi u djetinjstvu?
Prisjeti se.

Sigurno nije bilo ovo, zar ne?

Šta su bili tvoji najluđi snovi

za koje si mislio da su čudni i rijetki?

Kladim se da poslije ovoga tvoji snovi
i ne izgledaju tako čudno, zar ne?

Šta je tvoj mač?

Svako od vas ima mač,

mač sa dvije oštrice, strahova i snova.

Progutajte svoj mač, šta god da je.

Pratite svoje snove, dame i gospodo,

nikad nije prekasno da budete
šta god ste željeli da budete.

Za siledžije u igri između dvije vatre,
za djecu koja su mislila

da nikad neću uraditi nemoguće,

imam da im kažem samo jedno:

hvala vam.

Jer da nije zlikovaca,
ne bismo imali superheroje.

Ovdje sam da dokažem
da nemoguće nije nemoguće.

Ovo je veoma opasno,
moglo bi da me ubije.

Nadam se da ćete uživati.

(Smijeh)

Ovdje će mi biti potrebna vaša pomoć.

Publika: Dva, tri.

Den Majer: Ne, ne, ne. Potrebna mi je
pomoć kod brojanja, svi vi, ok?

(Smijeh)

Ako znate riječi? Ok?
Brojite sa mnom. Spremni?

Jedan.

Dva.

Tri.

Ne, to je dva, ali shvatili ste.

Publika: Jedan.

Dva.

Tri.

(Uzdisanje)

(Aplauz)

DM: Da!

(Aplauz) (Klicanje)

Mnogo hvala.

Hvala vam, hvala vam, hvala vam.
Hvala vam od srca.

Zapravo, hvala vam od stomaka.

Rekao sam da sam ovdje došao
da uradim nemoguće, i sada jesam.

Ali ovo nije bilo nemoguće.
Ovo radim svakog dana.

Nemoguće je bilo za onog uplašenog,
stidljivog, mršavog i cmizdravog dječaka

da se suoči sa strahovima,

da stane na TEDx binu

i promijeni svijet, riječ po riječ,

mač po mač, život po život.

Ukoliko sam vas natjerao da razmišljate
drugačije, da vjerujete

da nemoguće nije nemoguće,

ako sam vas natjerao da shvatite
da možete učiniti nemoguće u životu,

onda sam uradio svoj posao,
a vaš tek počinje.

Nikad ne prestanite da sanjate.
Ne prestanite da vjerujete.

Hvala vam što ste vjerovali u mene

i što ste bili dio mog sna.

Evo mog dara vama:

nemoguće nije...

Publika: Nemoguće.

Dug put - dio poklona.

Hvala vam.

(Aplauz) (Klicanje)

Voditelj: Hvala, Den Majer, opa!