Mustafa Akyol: Vjera nasuprot tradiciji u Islamu

Na TEDxWarwick-u, novinar Mustafa Akyol priča o načinu na koji su neke kulturološke prakse (poput nošenja marame za glavu) postale povezane, u popularnom mišljenju, s dijelovima islamske vjere. Je li se opća svjetska ideja islamske vjere previše fokusirala na tradiciju, a nedovoljno na temeljna uvjerenja?

Prije nekoliko tjedana,

imao sam priliku posjetiti Saudijsku Arabiju.

I prva stvar koju sam htio učiniti kao Musliman

je otići u Mecca-u i posjetiti Kaaba-u,

najsvetiji hram Islama.

I učinio sam to; obukao sam svoju ritualnu odjeću;

otišao sam u svetu džamiju;

pomolio se;

promatrao sam sve rituale.

I u međuvremenu,

pokraj cijele te duhovnosti,

postojao je jedan trivijalan detalj u Kaaba-i

koji mi se činio prilično interesantan.

Nije postojala odvojenost spolova.

Drugim riječima, muškarci i žene

su zajedno štovali.

Bili su zajedno prilikom tawaf-a,

kružne šetnje oko Kaaba-e.

Bili su zajedno tijekom molitve.

I ako se pitate zašto je to uopće zanimljivo,

morate vidjeti ostatak Saudijske Arabije,

jer je to zemlja

u kojoj postoji stroga podjela među spolovima.

Drugim riječima,

kao muškarci, ne biste trebali biti

u istom fizičkom prostoru sa ženama.

I primjetio sam to na vrlo smiješan način.

Napustio sam Kaaba-u

kako bih pojeo nešto u centru Mecca-e.

Uputio sam se prema najbližem Burger King restoranu.

I otišao sam tamo --

primjetio sam kako postoji muška sekcija,

koja je bila pažljivo odvojena od ženske sekcije.

I morao sam platiti, naručiti i jesti u muškoj sekciji.

"Smiješno je to", rekao sam sebi,

"možete se družiti sa suprotnim spolom u svetoj Kaaba-i,

ali ne i u Burger Kingu."

Prilično ironično.

Ironično, ali ujedno, mislim, i prilično snažno.

Jer su Kaaba i rituali oko nje

i relikvije iz najranije faze Islama,

faze proroka Muhameda.

I kada bi u to vrijeme postojao veliki naglasak

na odvajanju muškaraca od žena,

rituali oko Kaaba-e bi bili dizajnirani sukladno tome.

Ali očito u to vrijeme to nije bilo tako.

Stoga su se rituali pojavili na ovaj način.

To je ujedno, mislim, potvrđeno

činjenicom kako odvojenost žena

u stvaranju podijeljenog društva

je nešto što isto tako ne možete pronaći u Kuranu,

samoj srži Islama --

veličanstvenoj srži Islama

u koju svi muslimani, kao i ja, vjerujemo.

Mislim kako to nije slučajnost

što ne pronalazite tu ideju

u samom izvoru Islama.

Jer mnogi učenjaci

koji proučavaju povijest islamske misli --

muslimanski učenjaci ili zapadnjaci --

smatraju kako je zapravo praksa

fizičkog razdvajanja muškaraca i žena

došla kao kasniji razvoj u Islamu,

kako su muslimani usvojili

neke već postojeće kulture i tradicije Bliskog Istoka.

Odvojenost žena je zapravo bila

praksa Bizantinaca i Perzijanaca,

a muslimani su to usvojili

i učinili to dijelom svoje religije.

I zapravo to je samo jedan primjer

mnogo većeg fenomena.

Ono što danas zovemo zakonom Islama, i posebno islamska kultura --

a zapravo postoji mnogo islamskih kultura;

ona u Saudijskoj Arabiji je bitno drugačija

od one iz koje ja dolazim u Istanbulu ili Turskoj.

Ali ipak,

ako ćete pričati o muslimanskoj kulturi,

ona ima jezgru, prekrasnu poruku,

koja je započela religiju,

ali zatim je mnogo tradicija, percepcija,

mnogo praksi dodano na tu kulturu.

A to su tradicije Bliskog Istoka -- srednjovjekovne tradicije.

I postoje dvije važne poruke, ili dvije lekcije,

koje možete uzeti iz te stvarnosti.

Kao prvo, muslimani --

pobožni, konzervativni, muslimani vjernici koji žele biti odani svojoj religiji --

ne bi se trebali pridržavati svega u svojoj kulturi,

misleći kako je sve prekrasno pod mandatom.

Možda su neke stvari loše tradicije

koje moraju biti promijenjene.

S druge strane, zapadnjaci

koji promatraju islamsku kulturu

i vide neke problematične aspekte

ne bi doista smjeli zaključivati kako je to ono što Islam naređuje.

Možda je to kultura Bliskog Istoka

koja je pobrkana s Islamom.

Postoji praksa zvana žensko obrezivanje.

To je nešto užasno, strašno.

To je u osnovi operacija

koja lišava ženu seksualnog užitka.

A zapadnjaci, Europljani ili Amerikanci,

koji prije nisu znali o tome

suočili su se s tom praksom

unutar nekih muslimanskih zajednica

koje su migrirale iz sjeverne Afrike.

I pomislili su, "O, kakva je to užasna religija

koja naređuje nešto takvo."

Ali kada zapravo promotrite žensko obrezivanje,

vidjet ćete kako nema nikakve veze s Islamom,

to je samo praksa sjeverne Afrike,

koja je nastala prije Islama.

Postojala je tisućama godina.

I prilično snažno, neki muslimani to prakticiraju.

Muslimani u sjevernoj Africi, ne na drugim mjestima.

Ali ujedno i ne-muslimanske zajednice sjeverne Afrike --

animisti, čak i neki kršćani

i čak i židovsko pleme u sjevernoj Africi

je poznato po praksi ženskog obrezivanja.

Dakle, ono što bi moglo izgledati kao problem

unutar islamske vjere

može se pretvoriti u tradiciju

na koju su se muslimani pretplatili.

Ista stvar bi se mogla reći za ubojstva iz časti,

što je ponavljajuća tema u zapadnim medijima --

a koja je, naravno, užasna tradicija.

I doista vidimo tu tradiciju u nekim muslimanskim zajednicama.

Ali u ne-muslimanskim zajednicama Bliskog Istoka,

poput nekih kršćanskih zajednica, istočnih zajednica,

vidite istu praksu.

Imali smo tragičan primjer časnog ubojstva

unutar armenijske zajednice u Turskoj

prije samo nekoliko mjeseci.

Dakle, to su stvari o općoj kulturi,

ali mene jako interesira i politička kultura

i jesu li sloboda i demokracija cjenjene,

ili postoji autoritarna politička kultura

u kojoj država nameće stvari svojim građanima.

I nije nikakva tajna

kako mnogi islamski pokreti na Bliskom Istoku

teže biti autoritativnima,

a neki od takozvanih "islamskih režima"

poput Saudijske Arabije, Irana

i u najgorem slučaju Talibana u Afganistanu,

oni su prilično autoritativni -- nema sumnje o tome.

Na primjer, u Saudijskoj Arabiji

postoji fenomen zvan religijska policija.

A religijska policija nameće

pretpostavljeni islamski način života

na svakog građanina, silom --

kao što su žene prisiljene da pokrivaju svoje glave --

nose svoj hijab, islamsko pokrivalo za glavu.

To je prilično autoritativno,

i oko toga sam jako kritičan.

Ali kada sam shvatio

kako se ne-muslimani,

ili glumci ne-islamskog uma na istom geografskom području.

ponekad ponašaju slično,

shvatio sam kako problem možda

leži u političkoj kulturi cijele regije, ne samo Islama.

Dopustite mi da vam dam primjer: u Turskoj od kuda ja dolazim,

koja je jako hiper-svjetovna republika,

sve do nedavno,

imali smo ono što ja nazivam svjetovna policija,

koja bi čuvala sveučilišta

od velom pokrivenih studentica.

Drugim riječima, oni bi prisilili studentice

da otkriju svoje glave.

I mislim kako je siliti ljude da otkriju svoju glavu

jednako tiranski kao i siliti ih da je pokriju.

To bi trebala biti odluka građana.

Ali kada sam to vidio, rekao sam,

"Možda je problem

samo autoritativna kultura u regiji,

i neki od muslimana su bili pod njezinim utjecajem."

Ali ljudi koji razmišljaju na svjetovni način mogu biti pod takvim utjecajem.

Možda je to problem političke kulture,

a mi moramo misliti o

tome kako promijeniti tu političku kulturu.

To su neke od pitanja

kojih sam se dosjetio prije nekoliko godina

kada sam sjeo da napišem knjigu.

Rekao sam, "Pa, napravit ću istraživanje

o tome kako je Islam postao ono što je danas,

i kojim cestama se krenulo

a kojim cestama se moglo krenuti."

Ime knjige je "Islam bez ekstrema: Slučaj muslimana za slobodu."

I kao što podnaslov sugerira,

promatrao sam islamsku tradiciju i povijest islamske misli

iz perspektive pojedinačne slobode,

i pokušao sam naći snage

u odnosu na individualnu slobodu.

I postoje snage u islamskoj tradiciji.

Islam je zapravo, kao monoteistična religija,

koja je definirala čovjeka kao odgovornog agenta samog po sebi,

stvorio ideju pojedinca na Bliskom Istoku

i spasio je od komunitarizma, kolektivizma

plemena.

Možete derivirati mnogo ideja i toga.

Ali pored toga, isto tako sam vidio probleme unutar islamske tradicije.

ali jedna stvar je bila zanimljiva:

većina tih problema su problemi koji su se pojavili kasnije,

ne iz same prekrasne srži Islama, Kurana,

već iz, ponovno, tradicija i mentaliteta,

ili interpretacija Kurana

koje su muslimani napravili u srednjem vijeku.

Kuran, na primjer,

ne oprašta kamenovanje.

Nema kazne za otpadništvo.

Nema kazne za osobna djela poput pijenja.

Te stvari koje čine islamsko pravo,

problematične aspekte islamskog prava,

su kasnije razvijeni u kasne interpretacije Islama.

Što znači kako muslimani mogu, danas,

gledati na te stvari i reći,

"Pa, srž naše religije

ostaje tu s nama.

To je naša vjera i mi ćemo joj biti odani."

Ali možemo promijeniti njezinu interpretaciju,

jer je bila interpretirana prema vremenu i sredini u Srednjem vijeku.

Sada živimo u drugačijem svijetu

s drugačijim vrijednostima i drugačijim političkim sustavima.

Ta interpretacija je prilično moguća i izvediva.

Sada, kada bih ja bio jedina osoba koja razmišlja na taj način,

bili bismo u nevolji.

Ali to uopće nije slučaj.

Zapravo, sve od 19. stoljeća pa nadalje,

postoji cijela revizionistička, reformistička --

kakogod je zvali --

tradicija,

trend u islamskom razmišljanju.

A to su bili intelektualci ili državnici

19. i kasnije, 20. stoljeća,

koji su promatrali Europu u osnovi

i vidjeli kako Europa ima mnogo stvari kojima se može diviti,

poput znanosti i tehnologije.

Ali ne samo to; isto tako i demokraciju, parlament,

ideju zastupništva,

ideju jednakog građanstva.

Ti muslimanski mislioci i intelektualci i državnici

19. stoljeća kada bi promatrali Europu, vidjeli bi te stvari.

Rekli su, "Zašto mi nemamo te stvari?"

I pogledali su ponovno u islamsku tradiciju,

i vidjeli su kako postoje problematični aspekti,

ali oni nisu srž religije pa bi stoga oni mogli biti ponovno shvaćeni,

a Kuran bi mogao ponovno biti pročitan

u modernom svijetu.

Taj trend

je generalno nazvan islamistički modernizam,

i bio je unaprijeđen od strane intelektualaca i državnika,

ne samo kao intelektualna ideja,

već i kao politički program.

I zato je zapravo u 19. stoljeću

Otomansko carstvo, koje je tada prekrivalo cijeli Bliski Istok,

napravilo veoma važne reforme --

reforme poput davanja kršćanima i židovima

jednak građanski status,

prihvaćanje ustava,

prihvaćanje zastupničkog parlamenta,

unapređenje ideje slobode religije.

I zato se Otomansko carstvo u svojim zadnjim desetljećima

pretvorilo u proto-demokraciju,

ustavnu monarhiju.

A sloboda je bila veoma važna politička vrednota u to vrijeme.

Slično, u arapskom svijetu,

postojalo je ono što veliki arapski povjesničar Albert Hourani

definira kao Liberalno doba.

Ima knjigu, "Arapska misao u Liberalnom dobu."

A Liberalno doba, on definira

kao 19. stoljeće i rano 20. stoljeće.

Prilično značajno, to je bio dominantan trend

u ranom 20. stoljeću

među islamskim misliocima i državnicima i teolozima.

Ali postoji veoma zanimljiv uzorak

u ostatku 20. stoljeća,

jer vidimo nagli pad

ove islamske modernističke linije.

A na mjesto toga,

ono što se događa jest da islamizam raste

kao ideologija koja je autoritativna,

koja je prilično oštra,

koja je prilično anti-zapadnjačka,

i koja želi oblikovati društvo

zasnovano na utopijskoj viziji.

Dakle, islamizam je problematična ideja

koja je zaista kreirala dosta problema

u islamskom svijetu 20. stoljeća.

I čak su vrlo ekstremni oblici islamizma

vodili do terorizma u ime Islama --

što je zapravo praksa koja je, po mom mišljenju, protiv Islama,

ali neki, očito, ekstremisti nisu razmišljali na taj način.

Ali javlja se zanimljivo pitanje:

Ako je islamski modernizam bio toliko popularan

u 19.-om i ranom 20. stoljeću,

zašto je islamizam postao toliko popularan

u ostatku 20. stoljeća?

A to pitanje, mislim,

se mora pažljivo raspraviti.

A u mojoj knjizi, ušao sam i u to pitanje.

I zapravo ne trebate biti raketni znanstvenik kako bi to razumijeli.

Samo pogledajte političku povijest 20. stoljeća,

i vidite kako su se stvari jako promijenile.

Kontekst se promijenio.

U 19. stoljeću,

kada su muslimani gledali Europu kao primjer,

oni su bili neovisni, oni su imali više samopouzdanja.

Na početku 20. stoljeća, s padom Otomanskog carstva,

cijeli Bliski Istok je bio koloniziran.

A kada imate kolonizaciju, što imate?

Imate anti-kolonizaciju.

Dakle, Europa nije sada samo primjer koji treba imitirati;

ona je neprijatelj protiv kojeg se treba boriti i kojem se treba oduprijeti.

Dakle, dolazi do vrlo naglog pada

liberalnih ideja u muslimanskom svijetu,

a ono što vidite je više obrambeni,

rigidni, reaktivni napor,

koji je vodio do arapskog socijalizma, arapskog nacionalizma

i naposljetku do islamističke ideologije.

A kada je period kolonizacije završio,

ono što ste na tom mjestu imali

bili su, općenito, svjetovni diktatori,

koji govore kako su oni država,

ali nisu donijeli demokraciju u državu,

već su uspostavili svoju vlastitu diktaturu.

A mislim kako je zapad, bar neke moći na zapadu,

naročito Sjedinjene Države,

učinio pogrešku što je podupirao te svjetovne diktatore,

misleći kako će oni biti više od pomoći za njihove interese.

Ali činjenica kako su ti diktatori

potisnuli demokraciju u svojoj zemlji

i potisnuli islamske grupe u svojoj zemlji

vodilo je zapravo do toga da islamisti postaju puno oštriji.

Dakle, u 20. stoljeću,

imali ste taj začarani krug u arapskom svijetu

gdje diktatura potiskuje svoje vlastite ljude

uključujući i islamsko pobožništvo,

a oni su reagirali reaktivno.

Postoji jedna zemlja

koja je uspjela pobjeći ili izostati

iz tog začaranog kruga.

A to je zemlja iz koje ja dolazim; to je Turska.

Turska nikad nije bila kolonizirana,

pa je ostala kao neovisna nacija nakon pada Otomanskog carstva.

To je jedna stvar koju treba zapamtiti.

Nisu djelili jednako anti-kolonijalno ushićenje

koje možete pronaći u nekim drugim zemljama u regiji.

Drugo, i najvažnije,

Turska je postala demokracija

prije nego ijedna zemlja o kojoj pričamo.

1950. godine, Turska je imala prve slobodne i pravedne izbore,

koji su okončali više autokratski svjetovni režim,

koji je bio početak Turske.

A pobožni muslimani u Turskoj

vidjeli su kako mogu promijeniti politički sustav glasanjem.

I shvaćaju kako je demokracija nešto što je kompatibilno s Islamom,

kompatibilno s njihovim vrednotama,

i oni su podupirali demokraciju.

To je iskustvo

koje nije svaka druga muslimanska nacija na Bliskom Istoku imala

do nedavno.

Drugo, u zadnja dva desetljeća,

zahvaljujući globalizaciji, zahvaljujući tržišnoj ekonomiji,

zahvaljujući usponu srednje klase,

mi u Turskoj svjedočimo

onome što ja nazivam preporod islamističkog modernizma.

Sada, postoje urbaniji pobožni muslimani srednje klase

koji, ponovno, gledaju svoju tradiciju

i vide kako postoje neki problemi u tradiciji.

I oni shvaćaju kako se moraju mijenjati i preispitivati i provoditi reforme.

I oni se ugledaju na Europu,

i vide primjer, ponovno, koji će slijediti.

Vide primjer, barem, iz kojeg će crpiti inspiraciju.

Zato je EU proces,

napor Turske da se pridruži EU,

podržan unutar Turske

od strane islamističkih pobožnika,

dok su neke svjetovne nacije bile protiv toga.

Taj proces je bio malo zamagljen

činjenicom kako nisu svi Europljani gostoprimci --

ali to je za neku drugu diskusiju.

Ali pro-EU sentiment u Turskoj je u prošlom desetljeću,

umalo postao islamski cilj,

i podržan od islamskih liberala

i svjetovnih liberala isto tako, naravno.

I zahvaljujući tome,

Turska je razumno dobro uspjela stvoriti uspješnu priču

u kojoj Islam i najpobožnija shvaćanja Islama

postaju dio demokratske igre,

i čak doprinosi demokratskom i ekonomskom

napretku zemlje.

A to je bio inspirirajući primjer sada

za neke od islamskih pokreta

ili za neke zemlje u arapskom svijetu.

Svi ste vidjeli arapsko proljeće,

koje je počelo u Tunisu i Egiptu.

A arapske mase

su se samo pobunile protiv svojih diktatora.

Oni su tražili demokraciju; oni su tražili slobodu.

I nije se ispostavilo kako je to islamistički bauk

koji su diktatori uvijek koristili

kako bi opravdali svoj režim.

Rekli su kako "mi želimo slobodu, mi želimo demokraciju.

Mi smo muslimanski vjernici,

ali želimo živjeti kao slobodni ljudi u slobodnim društvima."

Naravno, to je dugačak put.

Demokracija nije prekonoćno postignuće;

to je proces.

Ali to je obećavajuća era

u muslimanskom svijetu.

I vjerujem kako islamski modernizam

koji je započeo u 19. stoljeću,

ali koji je imao zastoj u 20. stoljeću

zbog političkih poteškoća u Muslimanskom svijetu,

doživljava preporod.

I mislim kako bi poruka koju treba odnijeti sa sobom iz toga

bila kako Islam,

unatoč nekim skepticima na zapadu,

ima potencijal u sebi

da stvori svoj vlastiti put ka demokraciji, stvori svoj vlastiti put ka liberalizmu,

stvori svoj vlastiti put ka slobodi.

Jednostavno bi im trebalo biti dozvoljeno da rade za to.

Puno hvala.

(Pljesak)