Kako odajemo počast ljudima koje je povijest previdjela

Od osnivanja 1851. godine, New York Times objavio je tisuće osmrtnica -- za poglavare država, slavne osobe, čak i izumitelju lutke od čarape. Ali tek mali postotak njih bilježi živote žena i ljudi nebijelih rasa. U ovom nadahnutom govoru, urednica Timesa Amy Padnani dijeli priču o svom projektu "Previđeni", u kojem radi na spoznavanju ljudi iz povijesti čije smrti su zanemarene -- te daje nove uvide o ljudima koje bismo trebali smatrati važnima.

Zovem se Amy Padnani,

urednica sam u odjelu za osmrtnice
u New York Timesu.

Ili kako me neki prijatelji zovu,
anđeo smrti.

(Smijeh)

Zapravo, ljudi bi me pitali,

"Nije li depresivno raditi na osmrtnicama

i misliti na smrt cijelo vrijeme?"

Znate li što im kažem?

Osmrtnice ne govore
o smrti, nego o životu,

zanimljive su, s njima se možemo povezati.

Često vam kažu nešto
što ranije niste znali.

Nedavno, naprimjer,

imali smo osmrtnicu za
izumitelja lutke od čarape.

(Smijeh)

Svatko zna što je lutka od čarape,

ali jeste li ikada razmišljali
o tome tko ju je stvorio

ili kakav je bio život te osobe?

Osmrtnice su prepoznatljiv
oblik novinarstva.

Pa i neki oblik umjetnosti.

To je prilika za pisca da
isplete priču o životu osobe

u obliku lijepog narativa.

Od 1851. godine

New York Times je objavio
tisuće osmrtnica.

Za poglavare država, slavne osobe,

čak i za osobu koja je izmislila ime
za igračku Slinky.

Ali postoji problem.

Tek mali postotak osmrtnica

bilježi živote žena i osoba
nebijelih rasa.

To je bio poticaj za projekt
koji sam osmislila,

a koji se zove "Previđeni",

koji priča priče
marginaliziranih skupina ljudi

koji nikada nisu dobili osmrtnicu.

To je prilika da novine preispitaju svoje
168-godišnje postojanje

i popuni praznine

za ljude koji su, iz različitih razloga,
bili izostavljeni.

To je prilika da se isprave
nepravde iz prošlosti

i da se promijeni pogled društva na to
koga bi trebalo smatrati važnim.

Došla sam na ovu ideju kada sam se
pridružila odjelu osmrtnica 2017. godine.

Pokret "Crnački životi su bitni"
bio je na vrhuncu,

a razgovor o spolnoj nejednakosti
se opet počeo zahuktavati.

U isto vrijeme, pitala sam se,
kao novinarka i nebijela žena,

što mogu učiniti kako bih
pridonijela ovom razgovoru.

Ljudi su izlazili iz sjene

kako bi pričali o nepravdama
na koje su nailazili

i mogla sam osjetiti njihovu bol.

Primijetila sam kako bi mi
povremeno stizali emailovi od čitatelja

govoreći, "Zašto nema više žena
i osoba nebijelih rasa

u vašim osmrtnicama?"

Pomislila bih, "Da, zašto?"

Kako sam bila nova u odjelu,
pitala sam kolege,

a oni su rekli, "Pa, ljudi
koji danas umiru

dolaze iz generacije kada žene
i osobe nebijelih rasa

nisu bile dobrodošle pridonositi društvu.

Možda za jednu do dvije generacije

počnemo viđati više žena ili osoba
nebijelih rasa u našim osmrtnicama."

To uopće nije bio zadovoljavajuć odgovor.

(Smijeh)

Željela sam znati:
gdje su sve te mrtve žene?

(Smijeh)

Pa sam počela razmišljati kako
saznamo za ljude koji su umrli, je li?

Jedan način je putem prijave čitatelja.

Pa sam mislila,

"Što ako pogledamo u svjetske novine

ili pročešljamo društvene mreže?"

Otprilike u to vrijeme...

Sve mi je to vrvjelo u glavi

i naišla sam na web stranicu
o Mary Outerbridge.

Ona je bila zaslužna za dovođenje
tenisa u Ameriku 1874. godine.

Pomislila sam, wow, jedan od
najvažnijih sportova u Americi

uvela je žena?

Zna li to itko?

I je li ona dobila osmrtnicu
u New York Timesu?

Iznenađenje -- nije ju dobila.

(Smijeh)

Pitala sam se koga smo još izostavili.

Što me poslalo u dubok zaron kroz arhive.

Bilo je iznenađenja.

Jedna od prvih novinarki Ida B. Wells,

koja je započela borbu protiv linča.

Briljantna pjesnikinja Sylvia Plath.

Matematičarka Ada Lovelace,

priznata kao prva računalna programerka.

Vratila sam se svom timu i rekla,

"Kako bi bilo da sada
ispričamo ove priče?"

Potrajalo je dok se ideja nije primila.

Postojala je zabrinutost, znate,

novine bi se moglo prikazati
u lošem svjetlu

zato što nismo učinili pravu stvar
u odgovarajuće vrijeme.

I bilo je malo čudno gledati u prošlost

umjesto pratiti dnevne priče.

Ali rekla sam, "Doista mislim
da je ovo vrijedno."

I kada je i moj tim uočio tu vrijednost,

svesrdno su to prihvatili.

I tako smo, uz pomoć 12-ero
pisaca i urednika,

otpočeli projekt 8. ožujka 2018. godine

pričama o 15 iznimnih žena.

Znala sam da je rad mog tima prodoran,

ali nisam očekivala da će dobiti
podjednako snažne reakcije.

Primala sam stotine mailova ljudi

koji bi rekli,

"Hvala što ste napokon dali
glas ovim ženama."

Od čitatelja koji bi rekli,

"Plakala sam na putu do posla
čitajući te priče

jer sam se prvi put
osjetila primijećenom."

Bili su od kolega koji bi rekli,

"Nikada ne bih pomislio da bi
nebijeloj ženi

bilo dozvoljeno da postigne ovako nešto

u New York Timesu."

Dobila sam i oko 4 tisuće
prijava čitatelja

predlažući koga smo još
vjerojatno izostavili.

Ovo su neke od mojih najdražih
priča iz ovog projekta.

Najdraža mi je Baka Gatewood.

(Smijeh)

Preživjela je 30 godina
obiteljskog nasilja od svog supruga.

Jednog dana ju je tako gadno prebio,
do neprepoznatljivosti,

čak je slomio držač od metle
na njezinoj glavi,

a ona mu je bacila brašno u lice
kao odgovor na to.

Ali kada je došla policija,
uhitili su nju, a ne njega.

Gradonačelnik ju je posjetio u zatvoru
i odveo je u svoj dom

dok se nije oporavila.

Jednog dana pročitala je članak
u National Geographicu

kako nijedna žena dotad nije prehodala

Apalačijansku stazu u cijelosti sama.

Rekla je, "Znate što? Ja ću to učiniti."

Izvjestitelji su čuli za baku
koja hoda šumama.

Na kraju su je pitali,

"Kako ste uspjeli preživjeti
na tako grubom mjestu?"

Ali nisu imali pojma što
je preživjela prije toga.

"Previđeni" su postali iznimno uspješni.

Uskoro će postati TV-emisija na Netflixu.

(Smijeh)

(Pljesak)

Jedva čekam da vidim
kako ova stvar postaje živom.

Oko 25 različitih izdavača
me je kontaktiralo

sa zanimanjem da pretvore
"Previđene" u knjigu.

Sve ovo jasno pokazuje kako je projekt
pravovremen i potreban.

Također služi kao podsjetnik kako novine

bilježe događaje u svijetu
svakog pojedinog dana,

a mi moramo osigurati
da ne izostave ključne osobe.

Zbog toga, iako je bilo toliko
značajno pogledati u prošlost,

proganja me pitanje:

"Što je s budućnošću osmrtnica --

kako ih možemo učiniti raznovrsnijima?"

To je bio moj prvotni problem, zar ne?

Kako bih odgovorila na to pitanje,
htjela sam skupiti neke podatke.

Otišla sam nekoliko razina ispod podruma
zgrade New York Timesa,

u arhive.

Mi to zovemo mrtvačnicom.

(Smijeh)

Zatražila sam ondje pomoć
od našeg arhivista.

Pokazao mi je knjigu "Indeks
osmrtnica New York Timesa".

Ustupili smo je njujorškom
Genealoškom društvu

koji su je digitalizirali za nas.

Programer je napisao program
koji bi pretražio sve naslove

tražeći "Gosp.", "Gđa", "Dama",
"Gospodin", sve te spolno određene nazive.

Otkrili smo da je od 1851. do 2017. godine

samo 15 do 20 posto osmrtnica
bilo objavljeno ženama.

Zatim sam radila s programerom
da napravimo alat

zvan alat za analizu raznovrsnosti.

To je vrlo suhoparan naziv,
ali vjerujte mi, vrlo je koristan.

Razlaže postotak naših osmrtnica
mjesec za mjesecom, žene naspram muškaraca.

Ako vam to ne predstavlja mnogo,

ovako sam to izračunavala ranije.

(Smijeh)

Zamolila sam programera
da programira unutar cilja,

a taj cilj bio je 30 posto.

Od godine početka "Previđenih",
ožujka 2018. godine,

do ožujka 2019. godine,

nadala sam se da ćemo dobiti
30 posto osmrtnica ženama.

Taj broj nismo uspjeli dostići 168 godina

i sretna sam što vam mogu reći
da smo to postigli - 31 posto.

(Pljesak)

To je sjajno, ali to nije dovoljno.

Nadamo se postići 35 posto,

a zatim 40 posto, sve dok ne
dostignemo ravnopravan odnos.

Zatim se nadam da ću se ponovo
udružiti s ovim programerom

da izgradimo sličan alat kako bismo
izmjerili nebijele ljude u osmrtnicama.

To sam htjela također
učiniti s "Previđenima",

uključiti nebijele muškarce,

i konačno sam to uspjela
učiniti u posebnom odjeljku

za Mjesec crnačke povijesti,

gdje smo ispričali priče
dvanaestak crnaca i crnkinja.

Opet, bilo je to snažno iskustvo.

Mnogi od tih ljudi bili su robovi

ili generacija nakon ukidanja ropstva.

Mnogi su morali izmisliti priče
o svojoj prošlosti

samo kako bi se probijali kroz život.

Postojale su šablone njihovih borbi

koje su se počele pojavljivati.

Primjerice, Elizabeth Jennings

morala se boriti za pravo da se vozi

u rasno odvojenim tramvajima
grada New Yorka --

stotinu godina prije negoli je
Rosa Parks učinila isto s autobusima.

To je samo podsjetnik
koliko smo napredovali

i koliko puno toga još moramo učiniti.

"Previđeni" uključuju
i ostale marginalizirane ljude.

Nedavno smo imali osmrtnicu
za računalnog programera Alana Turinga.

Vjerovali ili ne, ovaj briljantni čovjek
nikada nije dobio osmrtnicu,

iako nam je njegov rad

na dešifriranju njemačkih poruka
tijekom Drugog svjetskog rata

pomogao da okončamo rat.

Umjesto toga, umro je kao kriminalac
zbog svoje spolne orijentacije

i bio je prisiljen na kemijsku kastraciju.

Velike stvari, poput ovog projekta
osmrtnica, ne ostvaruju se lako.

Bilo je puno uspona i padova

dok sam naporno radila da uvjerim
ljude da ga vrijedi postaviti na noge.

Bilo je trenutaka kada sam se suočavala
s velikom sumnjom u sebe.

Pitala sam se jesam li luda
ili jesam li sama u ovome,

trebam li jednostavno odustati.

Kada sam vidjela reakcije na projekt,

znala sam da uopće nisam sama.

Toliko je ljudi koji se
osjećaju poput mene.

Da, ljudi ne razmišljaju
previše o osmrtnicama.

Ali kada razmišljate, shvatite da su
one svjedočanstvo ljudskog života.

One su posljednja prilika da pričamo
o nečijem doprinosu ovom svijetu.

Također služe kao primjer za to
koga naše društvo smatra važnim.

Za sto godina

netko bi mogao gledati u prošlost
da vidi kakvo je bilo naše doba.

Imam sreću da kao novinarka

mogu koristiti ovaj način pričanja priča

kako bih promijenila narativ.

Uspjela sam postići da ugledna institucija

preispita svoj status quo.

Korak po korak, nadam se
da ću moći nastaviti ovaj posao

i nastaviti preusmjeravati pogled društva,

kako nitko više ne bi ostao previđen.

Hvala.

(Pljesak)