Timothy Prestero: Dizajn za ljude, a ne nagrade

Timothy Prestero mislio je da je dizajnirao savršeni inkubator za novorođenčad za svijet u razvoju -- ali njegov je tim naučio tešku lekciju kad se nije uspio probiti u proizvodnju. Ovo je manifest o važnosti dizajniranja za svijet stavrne upotrebe, radije nego za nagrade. (Snimljeno na TEDxBoston).

Imam odličnu ideju koja će promijeniti svijet.

Fantastična je i oduševit će vas.

To je moje lijepo dijete.

Svi vole lijepu djecu.

I ja sam bio lijepo dijete.

Ovo smo moj tata i ja
nekoliko dana nakon mog rođenja.

U svijetu industrijskog dizajna,

lijepo dijete je kao prototip automobila.

To je nešto izuzetno lijepo.

Vidite ga i pomislite:
"Moj Bože. Odmah bih to kupio."

Dakle, zašto ovogodišnji novi automobili

izgledaju gotovo jednako kao
prošlogodišnji novi automobili?

(Smijeh)

Dakle, što se dogodilo između
dizajnerskog ateljea i tvornice?

Danas ne želim govoriti o lijepoj djeci,

želim govoriti o neugodnom pubertetu dizajna,

onim šmokljanskim tinejdžerskim godinama

kad pokušavate shvatiti kako svijet funkcionira.

Započet ću s primjerom iz istraživanja
koje smo radili na zdravlju novorođenčadi.

Evo problema:

četiri milijuna djece diljem svijeta,

najviše u zemljama u razvoju,

umire prije svog prvog rođendana,

čak i prije prvog mjeseca života.

Ispostavilo se da bi polovica te djece,
oko 1.8 milijun novorođenčadi diljem svijeta,

preživjela kad bismo im mogli održavati toplinu

prva tri dana, možda prvih tjedan dana.

Dakle, ovo je jedinica za intenzivnu njegu
novorođenčadi u Katmanduu, u Nepalu.

Sva ova djeca u dekicama trebala bi biti u inkubatorima --

nečemu poput ovoga. Ovo je
donirani japanski inkubator Atom

koji smo pronašli
na odjelu neonatalne skrbi u Katmanduu.

To je ono što želimo.

Vjerojatno je bolnica u Japanu
poboljšala svoju opremu,

a staru donirala Nepalu.

Problem je da se bez tehničara i rezervnih dijelova

donacije poput ove vrlo brzo pretvore u smeće.

Dakle, ovo se činilo kao problem koji možemo riješiti.

Držati djecu na toplom tjedan dana,

nije kvantna fizika.

Pa smo započeli.

Postali smo partneri s vodećim institutom
za medicinska istraživanja ovdje u Bostonu.

Mjesecima smo provodili istraživanja
na korisnicima u inozemstvu,

pokušavajući razmišljati kao dizajneri,
dizajn sa čovjekom u središtu.

Pokušajmo shvatiti što ljudi žele.

Potrošili smo tisuće ljepljivih papirića.

Napravili smo desetke prototipa da bi došli do ovoga.

Dakle, ovo je NeoNurture Infant inkubator,

u koji je ugrađeno dosta pameti.
I osjećali smo se odlično.

Dakle, ideja je da za razliku od prototipa automobila,

želimo spojiti nešto lijepo

s nečime što uistinu radi.

Naša ideja je da taj dizajn

inspirira proizvođače i druge utjecajne ljude

da uzmu taj model i pokrenu ga.

Postoji i loša vijest:

Jedino dijete koje je zaista stavljeno u NeoNurture inkubator

bio je ovaj klinac,
tijekom fotografiranja za časopis Time.

Priznanje je odlično.

Želimo da dizajn izađe van da bi ga ljudi vidjeli.

Osvojio je mnogo nagrada.

No, djelovale su kao utješna nagrada.

Željeli smo napraviti lijepe stvari
koje će svijet učiniti boljim mjestom,

a mislim da ovo dijete nije niti bilo
dovoljno dugo unutra da bi se zagrijalo.

Čini se da dizajn za inspiraciju,

zapravo --

Želim reći da je, za nas, za ono što želim raditi,

ili presporo ili ne funkcionira, nedjelotvorno je.

Dakle, zapravo želim dizajnirati za rezultate.

Ne želim stvarati lijepe stvari.

Želim učiniti svijet boljim.

Dakle, kad smo dizajnirali NeoNurture,

posvetili smo puno pažnje
ljudima koji će ga koristiti --

na primjer, siromašne obitelji,
liječnici u ruralnim područjima,

preopterećene medicinske sestre,
čak i tehničari za popravke.

Mislili smo da smo na sve mislili,
da smo sve dobro napravili.

Međutim, ispalo je da postoji cijela gomila ljudi

koja treba biti uključena u proizvod
da bi bio uspješan:

proizvodnja, financiranje, distribucija, propisi.

Michael Free u PATH-u kaže da trebaš shvatiti
tko će "odabrati, koristiti i platiti pristojbu"

za ovakav proizvod.

Moram postaviti pitanje --

Predsjednici odbora uvijek pitaju:
"Gospodine, koji je Vaš posao, tko su Vaši klijenti?"

Tko je naš klijent? Evo primjera.

Ovo je ravnatelj bangladeške bolnice
izvan svoje ustanove.

Ispada da on zapravo ne kupuje
ništa od opreme.

Te odluke donosi Ministarstvo zdravstva

ili strani donatori,

i oprema se samo stvori ondje.

Slično tome, ovo je međunarodni
proizvođač medicinske opreme.

Čini se da su pecali na pravom mjestu.

Dakle, čini se da je na novim tržištima, gdje ima "ribe",

i nova srednja klasa tih zemalja --

bolesti bogatstva: srčane bolesti, neplodnost.

Dakle, ispada da dizajniranje
za rezultate u jednom pogledu

zapravo znači razmišljati o dizajnu
za proizvodnju i distribuciju.

To je važna lekcija.

Drugo, uzeli smo tu lekciju
i pokušali je ugraditi u novi projekt.

Započeli smo s traženjem proizvođača,

organizacije MTTS u Vijetnamu

koja proizvodi tehnologiju za njegu novorođenčadi
u Jugoistočnoj Aziji.

Naš drugi partner je East Meets West.

To je američka zaklada koja
distribuira tu vrstu tehnologije

siromašnim bolnicama oko te regije.

Započeli smo s njima i rekli: "Što biste vi željeli?

Koji problem želite riješiti?"

Oni su rekli: "Poradimo na žutici kod novorođenčadi".

To je još jedan uznemirujući globalni problem.

Dakle, od žutice obolijeva dvije trećine
novorođenčadi diljem svijeta.

Kod jednog od njih 10,

ako se ne liječi, žutica postaje toliko teška

da dovodi do doživotnih poteškoća

ili dijete može čak umrijeti.

Postoji jedan način liječenja žutice,

a zove se "izmjena krvi transfuzijom".

Kao što možete zamisliti,
to je skupo i pomalo opasno.

Postoji i drugi lijek.

Dosta je tehnološki, vrlo složen
i pomalo obeshrabrujuć.

Trebate obasjati dijete plavim svjetlom --

jarko plavim svjetlom treba se obuhvatiti
što više kože.

Zašto je to velik problem?

Otišao sam na MIT misleći:

"U redu, riješit ćemo to". (Smijeh)

Evo primjera. Ovo je uređaj
za fototerapiju za iznad glave,

dizajniran za američke bolnice.

Ovako bi se trebao koristiti.

Treba se nalaziti preko djeteta,
osvjetljavajući jednog pacijenta

Izađite iz američke bolnice,

pošaljite ga u inozemstvo,
u krcate bolnice u Aziji,

i ovako se zapravo koristi.

Učinkovitost fototerapije ovisi o intenzitetu svjetla.

Ovi tamni plavi kvadrati pokazuju
gdje je fototerapija učinkovita.

Ovako to izgleda pri stvarnoj upotrebi.

Dakle, djeca na rubovima

zapravo ne dobivaju učinkovitu fototerapiju.

Ali bez vježbe, bez neke vrste mjerila svjetla,

kako biste to znali?

Postoje i drugi problemi slični ovom.

Ovo je jedinica za neonatalnu intenzivnu njegu,

gdje mame dolaze posjetiti svoje bebe.

Imajte na umu da su mame
možda upravo imale carski rez

pa je to već nešto neugodno.

Mama posjećuje svoje dijete.

Vidi svoje dijete golo, kako leži
ispod nekakvog plavog svjetla

i izgleda ranjivo.

Nije neuobičajeno da mame
djecu pokrivaju dekicama.

Sa stajališta fototerapije,
to možda i nije najbolje ponašanje.

To zapravo zvuči nekako glupo.

No, naučili smo

da ne postoji glupi korisnik -- to smo naučili.

Postoje samo glupi proizvodi.

Trebamo razmišljati poput egzistencijalista.

Nije slika koju bismo naslikali,

već slika koju smo zaista naslikali.

To je upotreba -- dizajnirano je za stvarnu upotrebu.

Kako će ljudi to zapravo koristiti?

Slično tome, kad razmislimo
o našem partneru MTTS-u

oni su napravili odlične tehnologiju
za liječenje bolesti novorođenčadi.

Ovo je grijač iznad glave i CPAP
(uređaj za potpomognuto disanje).

Nisu skupi, stvarno robusni.

50 tisuća djece u Vijetnamu
liječeno je tom tehnologijom.

Ali evo problema:

svaki liječnik na svijetu, svaki upravitelj bolnice,

gledao je televiziju -- proklete reprize Hitne službe.

Ispostavilo se da svi znaju
kako bi medicinski uređaj trebao izgledati.

Oni žele Bucka Rogersa, ne žele biti učinkoviti.

Zvuči ludo, zvuči glupo,

ali postoje bolnice koje
radije ne bi uopće imale opremu,

nego onu koja izgleda jeftino i bijedno.

Ako želimo da ljudi vjeruju uređaju,

on mora izgledati pouzdano.

Razmišljajući o rezultatima,

ispostavilo se da je izgled važan.

Stavili smo sve te informacije zajedno.

Pokušali smo to ovaj put učiniti kako treba.

Ovo je ono što smo razvili.

Ovo je Firefly fototerapijski uređaj,

no ovaj put nismo stali na prototipu automobila.

Od samog početka razgovarali smo s proizvođačima.

Naš cilj je bio napraviti vrhunski proizvod,

koji će naš partner MTTS zaista moći proizvesti.

Naš je cilj proučiti kako oni rade,
sredstva kojima imaju pristup

tako da mogu napraviti taj proizvod.

To je dizajn za pitanje proizvodnje.

Što se tiče stvarne upotrebe,

primjetit ćete da Firefly ima samo jedan krevetac.

Unutra stane samo jedno dijete.

Očito je kako se uređaj treba koristiti.

Ako pokušate staviti više od jednog djeteta,

slažete ih jedno na drugo.

(Smijeh)

Ideja je da želimo otežati pogrešnu upotrebu.

Drugim riječima, želimo učiniti pravilnu upotrebu

najlakšim načinom upotrebe.

Drugi primjer: Opet, luckaste mame.

Luckaste mame pomisle da je djetetu hladno
i žele ga pokriti dekicom.

Zbog toga imamo svjetla iznad
i ispod djeteta u Firefly-u.

Ako mama i stavi dekicu preko bebe,

još uvijek prima učinkovitu fototerapiju ispod.

Posljednja priča:

Imam prijatelja u Indiji koji mi je rekao

da nova elektronička tehnologija
zapravo nije testirana

za distribuciju u Aziji,

dok ne istreniramo žohara da se uvuče

i popiški na svaku malu komponentu u unutrašnjosti.

(Smijeh)

Mislite da je to smiješno.

Imao sam laptop u Mirovnim snagama,

a ekran je imao mnogo mrtvih piksela po sebi.

Jednog dana sam povirio unutra,
sve su to bili mrtvi mravi

koji su ušli u moj laptop i uginuli --

jadni mravi!

Kod Firefly-a --

problem je što se elektronika zagrije

i morate staviti ventilatore da ih održite hladnima --

kod većine proizvoda.

Odlučili smo da ne možemo staviti
znak "ne ulazite" kraj ventilatora.

Zapravo smo se riješili svih tih stvari.

Tako da je Firefly potpuno zapečaćen.

To su lekcije --

koliko je nespretno biti šašavi tinejdžer,

toliko je gore biti frustrirani dizajner.

Ono što zapravo želim jest promijeniti svijet.

Trebam obratiti pažnju na proizvodnju i distribuciju.

Trebam obratiti pažnju na to
kako će ljudi zaista koristiti uređaj.

Zbilja moram obratiti pažnju.
Ne postoji isprika za neuspjeh.

Trebam razmišljati poput egzistencijalista.

Trebam prihvatiti da ne postoje glupi korisnici,

već samo glupi proizvodi.

Moramo si postaviti teško pitanje.

Dizajniramo li za svijet koji želimo?

Dizajniramo li za svijet koji imamo?

Dizajniramo li za svijet koji dolazi,

bez obzira na to jesmo li spremni?

Ušao sam u ovaj posao dizajnirajući proizvode.

Otada sam naučio da ako
zaista želite promjeniti u svijet,

morate dizajnirati rezultate.

I to je dizajn koji je važan.

Hvala.

(Pljesak)