"Smelfiji" i drugi eksperimenti iz sintetičke biologije

Što kada biste mogli napraviti selfi mirisa, "smelfi"? Što kada biste imali ruž za usne od koga bi biljke rasle tamo gdje poljubite? Ani Lu istražuje presjek tehnologije i percepcije osjetila; njen rad negdje je između znanosti, dizajna i umjetnosti. U ovom kratkom, domišljatom govoru, ona dijeli snove, nedoumice i eksperimente, pitajući se: što se događa kada znanstvena fantastika postane znanstvena činjenica?

Što kada bi naše biljke

mogle osjetiti razinu toksina u zemlji

i izraziti tu razinu kroz boju svog lišća?

Što kada bi te biljke mogle
i ukloniti te toksine iz tla?

Ili, što kada bi one mogle

proizvesti svoju ambalažu,

ili da se uzgoje tako da se beru

samo patentiranim strojevima
svojih vlasnika?

Što se dogodi kada biološki dizajn

pokreće motivacija masovno
proizvedenih dobara?

Kakav bi to bio svijet?

Zovem se Ani, dizajnerica sam
i istraživačica u laboratoriju MIT-a,

gdje sam dio relativno nove i
jedinstvene grupe, imenom Fikcija dizajna,

bavimo se nečim što je između znanstvene
fantastike i znanstvene činjenice.

Na MIT-u imam dovoljno sreće
da radim sa znanstvenicima

koji proučavaju razna najnovija područja,

poput sintetičke neurobiologije,

umjetne inteligencije i života

te svega ostalog između.

Širom kampusa ima
zaista sjajnih znanstvenika,

koji postavljaju pitanja poput,
"Kako ja ovaj svijet mogu učiniti boljim?"

A dio onoga što moja grupa
voli pitati je: "Što je bolje?"

Što je bolje za vas, za mene,

za bjelkinju, gay muškarca,

za veterana, dijete s protezom?

Tehnologija nikada nije neutralna.

Ona oblikuje stvarnost

i odražava kontekst.

Možete li zamisliti što bi rekla
o balansu života i rada na vašem poslu

ako bi se ovo pojavilo prvog dana?

(Smijeh)

Vjerujem da je uloga umjetnika i inženjera

da postavljaju ključna pitanja.

Umjetnost je ono kako vidite
i osjećate budućnost,

a danas je uzbudljivo biti dizajner,

zbog svih novih dostupnih alata.

Na primjer, sintetička biologija

pokušava predstaviti biologiju
kao problem dizajna.

Kroz ove razvoje,

u mojem laboratoriju se pitamo
koje su uloge i odgovornosti

umjetnika, dizajnera,
znanstvenika ili poslovnog čovjeka?

Koje su implikacije

sintetičke biologije,
genetskog inženjeringa

i kako oni oblikuju naš pojam
toga što znači biti čovjek?

Koje su implikacije ovoga
na društvo, na evoluciju

i koji su sve ulozi u igri?

Moje vlastito spekulativno
istraživanje o dizajnu trenutno

tiče se sintetičke biologije,

ali za rezultate
koji su više vođeni emocijama.

Opsjednuta sam mirisom
kao prostorom za dizajn

i ovaj proces je započeo idejom,

što kada biste mogli napraviti
selfi mirisa, smelfi?

(Smijeh)

Što kada biste mogli snimiti
miris vlastitog tijela

i poslati ga svom partneru?

Zanimljivo, otkrila sam da je ovo
bila tradicija u Austriji u 19. stoljeću,

kada su parovi kao dio udvaranja
držali komadić jabuke

ispod pazuha tijekom plesa,

a na kraju večeri,

djevojka bi dala taj komadić mladiću
koji joj se najviše svidio

i ako je osjećaj bio obostran,

on bi pojeo tu smrdjivu jabuku.

(Smijeh)

Poznato je da je Napoleon napisao
Jozefini mnogo ljubavnih pisama,

no, možda je najpoznatija
ona njegova kratka i hitna poruka:

"Doma za tri dana. Ne kupaj se."

(Smijeh)

I Napoleon i Jozefina
obožavali su ljubice.

Jozefina je nosila parfem od ljubica,

nosila je ljubice i na dan vjenčanja,

a Napoleon joj je slao buket ljubica

svake godine na njihovu godišnjicu.

Kada je Jozefina preminula,

posadio je ljubice na njenom grobu

i neposredno prije nego što je izgnan,

vratio se do njezinog groba,

ubrao nešto tog cvijeća,
spremio ga u medaljon

i nosio sa sobom do svoje smrti.

Ovo me je tako dirnulo,

pomislila sam, mogu li stvoriti ljubicu
koja bi mirisala kao Jozefina?

Što kada bi, do kraja vječnosti,

uvijek kada odete na njen grob,

mogli pomirisati Jozefinu,
onakvu kakvu je Napoelon volio?

Bismo li mogli osmisliti
nove načine žalovanja,

nove rituale prisjećanja?

Već smo napravili i transgenične usjeve,

zbog veće zarade,

usjeve koji podnose transport,

usjeve koji imaju dug životni vijek,

usjeve koji su slatkog ukusa,
ali odolijevaju štetočinama,

ponekad nauštrb hranjive vrijednosti.

Možemo li iskoristiti iste tehnologije
za emotivno osjetljive rezultate?

Trenutno u mojem laboratoriju

istražujem pitanja poput,
zašto čovjek miriše kao čovjek?

Ispostavlja se da je to prilično složeno.

Čimbenici poput ishrane,
lijekova, stila života,

sve utječe na to kako mirišete.

Otkrila sam da je znoj obično bez mirisa,

ali naše bakterije i mikrobiomi

odgovorni su za vaš miris,
raspoloženje, identitet

i još mnogo toga.

Postoje razne molekule koje ispuštate,

a koje primjećujemo samo podsvjesno.

Stoga sam bilježila i sakupljala

bakterije s raznih mjesta na svom tijelu.

Nakon razgovora sa znanstvenikom,

pomislili smo, možda bi
savršena kombinacija Ani

bila 10% ključne kosti, 30% pazuha,

40% bikini zone i tako dalje,

i ponekad bih dala istraživačima
iz drugih laboratorija

pomirisati moje uzorke.

Zanimljivo je čuti kako miris tijela

ljudi osjete izvan konteksta tijela.

Dobila sam odgovore poput:

miriše poput cvijeća, poput piletine,

poput kukuruznih pahuljica,

poput goveđeg mesa.

(Smijeh)

U isto vrijeme, uzgajam biljke mesožderke,

zbog njihove sposobnosti ispuštanja
mirisa sličnih mesu, da privuku plijen,

kako bih pokušala stvoriti
simbiotsku vezu

između mojih bakterija i ovog organizma.

I kako to obično ide,
na MIT-u sam, sjedim u baru,

pričam sa znanstvenikom

i ustanovi se da je on kemičar i botaničar

i pričam mu o svom projektu,

a on kaže na to: "Pa to zvuči
kao botanika za usamljene žene."

(Smijeh)

A ja samo kažem: "U redu."

Izazvala sam ga.

"Možemo li uzgojiti biljku
koja će mi uzvratiti ljubav?"

Iz nekog razloga rekao je:
"Naravno, zašto ne?"

I krenuli smo s tim, možemo li
natjerati biljku da raste prema meni

kao da sam ja sunce?

I tako proučavamo mehanizme
kod biljaka, poput fototropizma,

koji uzrokuje da biljke rastu prema suncu,

proizvodeći hormone poput auksina,

koji dovodi do produživanja stanica
na strani hladovine.

Trenutno radim na liniji ruževa za usne,

u koje smo unijeli te tvari,

a koje mi daju mogućnost komuniciranja
s biljkom kroz njene kemijske signale,

ruž za usne od kojih biljke rastu
tamo gdje ih poljubim,

biljke koje procvjetaju
tamo gde poljubim cvijet.

Kroz ove projekte,

postavljam pitanja poput,

kako definirati prirodu?

Kako definirati prirodu
kada joj promjenimo svojstva,

i kada to trebamo učiniti?

Radimo li to zbog zarade
ili praktične koristi?

Zbog emocionalne koristi?

Može li se biotehnologija koristiti
za stvaranje djela dirljivih poput glazbe?

Koje su granice između znanosti

i njene mogućnosti da oblikuje
naš emocionalni prikaz?

Čuvena je mantra dizajna
da oblik prati funkciju.

Sada, zastajući negdje između
znanosti, dizajna i umjetnosti,

moram pitati,

što ako fikcija oblikuje činjenicu?

Kakav bi to bio istraživački laboratorij

i kakva bismo pitanja zajedno postavljali?

Često u tehnologiji tražimo odgovor,

ali kao umjetnica i dizajnerica,

volim pitati, što je, zapravo, pitanje?

Hvala.

(Pljesak)