Snaga vjerovanja da možeš napredovati

Carol Dweck istražuje "rastući misaoni sklop" — ideju da možemo povećati sposobnost našeg mozak da uči i rješava probleme. U ovom govoru ona opisuje dva načina sagledavanja problema koji je malo pretežak da bi ga riješili. Jeste li premalo pametni da bi ga riješili ... ili ga jednostavno niste riješiti još? Sjajan uvod u ovo utjecajno polje istraživanja.

Snaga riječi "još".

Čula sam za srednju školu u Chicagu

gdje su učenici morali položiti stanoviti
broj predmeta da bi završili školovanje,

a ukoliko nisu položili neki od predmeta,
dobili bi ocjenu "Ne još".

I pomislila sam kako je to fantastično,

jer ako dobiješ neprolaznu ocjenu,
misliš si "Ja sam nitko i ništa."

Ali ako dobiješ ocjenu "Ne još"

shvaćaš da se nalaziš na krivulji učenja.

To ti daje put u budućnost.

"Ne još" mi je također dao uvid u
ključan događaj na početku moje karijere,

pravu prekretnicu.

Željela sam vidjeti

kako se djeca nose
sa izazovom i teškoćom

pa sam desetogodišnjacima dala

probleme koji su bili
malo preteški za njih.

Neki od njih reagirali su na
iznenađujuće pozitivan način.

Govorili su stvari poput
"Ja volim izazov."

ili "Znate, nadao sam se
da će ovo biti informativno."

Razumjeli su da se njihove
sposobnosti mogu razviti.

Imali su ono što ja zovem
razvijajući misaoni sklop.

No ostali učenici su osjećali
da je to tragično, katastrofalno.

Iz njihove perspektive,
više fiksnog misaonog sklopa,

njihova je inteligencija bila izložena
prosuđivanju i oni su podbacili.

Umjesto uživanja u
moći "još",

bili su u čvrstom stisku tiranije sadašnjosti.

I što oni čine zatim?

Reći ću vam što čine zatim.

U jednom istraživanju rekli su nam
kako bi idući puta vjerojatno varali,

umjesto da uče više,
kad bi pali na ispitu.

U drugom istraživanju su
nakon neuspjeha

tražili nekoga tko je
bio gori od njih,

kako bi se mogli osjećati dobro.

I u istraživanju za istraživanjem
bježali su od teškoće.

Znanstvenici su izmjerili
električnu aktivnost mozga

kada bi se učenici suočili sa greškom.

S lijeva vidite učenike s fiksnim
misaonim sklopom.

Gotovo da nema aktivnosti.

Oni bježe od greške.

Ne bave se njome.

No s desna imate učenike s
rastućim misaonim sklopom,

idejom da se sposobnosti mogu razviti.

Oni se snažno angažiraju.

Njihov je mozak rasplamsan sa "još".

Oni se snažno angažiraju.

Oni procesiraju grešku.

Oni uče od nje i ispravljaju je.

Kako mi odgajamo svoju djecu?

Odgajamo li ih za "sada" umjesto "još"?

Odgajamo li djecu koja su
opsjednuta odličnim ocjenama?

Odgajamo li djecu koja
ne znaju kako sanjati velike snove?

Njihov je najveći cilj dobivanje slijedeće
odlične ocjene ili rezultata na testu?

I nose li oni tu potrebu za
stalnim potvrđivanjem sa sobom

u svoje buduće živote?

Možda, jer poslodavci mi prilaze i govore

da smo već odgojili generaciju

mladih radnika koji
ne mogu proći kroz dan

bez nagrade.

Dakle, što možemo učiniti?

Kako možemo sagraditi taj most do "još"?

Evo nekih stvari koje možemo učiniti.

Prije svega, možemo hvaliti mudro,
ne hvaliti inteligenciju ili talent.

To je podbacilo.

Nemojte to više činiti.

Međutim, hvaljenje procesa
u kojem djeca sudjeluju:

njihov trud, njihove strategije,
njihov fokus, njihovu ustrajnost,

njihov napredak.

Taj proces pohvale

stvara djecu koja su srčana i otporna.

Postoje i drugi načini da se nagradi "još".

Nedavno smo se udružili sa znanstvenicima

sa Sveučilišta u Washingtonu

kako bi stvorili novu online matematičku
igru koja je nagrađivala "još".

U toj igri, učenici su bili nagrađeni
za trud, strategiju i napredak.

Uobičajena matematička igra

nagrađuje vas za dobivanje
ispravnog rezultata upravo sada,

no ova je igra nagrađivala postupak.

I dobili smo više truda,

više strategije,

više angažmana duž
većih vremenskih razdoblja,

i više ustrajnosti kada bi
naletili na vrlo, vrlo teške probleme.

Otkrivamo da već samo riječi
"još" ili "ne još"

daju djeci veće samopouzdanje,

daju im put u budućnost,
koji stvara veću ustrajnost.

I da zaista možemo promijeniti
njihov misaoni sklop.

U jednom istraživanju smo ih naučili

da svaki puta kada izađu
iz svoje zone udobnosti

kako bi naučili nešto novo i teško,

neuroni u njihovom mozgu
mogu stvoriti nove, jače veze

i tokom vremena
oni mogu postati pametniji.

Pogledajte što se dogodilo:
u tom istraživanju

učenici koji nisu poučeni o
razvijajućem misaonom sklopu,

nastavili su dobivati sve slabije ocjene
tokom tog teškog školskog razdoblja,

ali oni koji su naučili tu lekciju,
pokazali su nagli skok u svojim ocjenama.

To smo pokazali sada,
tu vrstu napretka,

već kod tisuća i tisuća djece,
pogotovo učenika sa poteškoćama.

Stoga hajdemo pričati o jednakosti.

U našoj zemlji, postoje
skupine učenika

koji kronično podbacuju,

na primjer, djeca iz
siromašnih dijelova gradova

ili djeca u rezervatima
američkih Indijanaca.

I podbacivali su toliko dugo da
mnogi misle kako je to neizbježno.

No kada nastavnici stvore razrede
rastućeg misaonog sklopa ispunjene s "još",

jednakost se događa.

Evo samo nekoliko primjera.

Za jednu godinu je vrtićki razred
u Harlemu, u New Yorku,

postigao uspjeh bolji od 95% ostalih
na Državnom ispitu postignuća.

Mnoga od te djece nisu znala držati
olovku kada su došla u školu.

Za jednu godinu,

učenici četvrtog razreda u južnom Bronxu,
od velikog su neuspjeha

postali vodeći četvrti razred
u državi New York,

na državnom testiranju iz matematike.

Za godinu do godinu i pol,

učenici škola u rezervatima
američkih Indijanaca

došli su sa dna do samog vrha
u svom okrugu,

a taj je okrug uključivao i
bogate četvrti Seattlea.

Tako su djeca starosjedilaca nadmašila
djecu Microsofta.

To se dogodilo jer su značenja

truda i teškoće bila transformirana.

Prije su zbog truda i teškoće

osjećali da su glupi,
osjećali kao da odustaju,

ali sada, trud i teškoća,

to je kada njihovi neuroni
stvaraju nove veze,

jače veze.

Kada postaju pametniji.

Nedavno sam primila pismo
trinaestogodišnjeg dječaka.

Rekao je:
"Draga profesorice Dweck,

razumijem da se Vaš rad temelji
na uvjerljivom znanstvenom istraživanju

i zato sam odlučio
da ga provedem u praksu.

Uložio sam više truda
u školske aktivnosti,

u odnos sa obitelji

te u odnos sa
djecom u školi,

i iskusio sam veliki napredak
na svim tim poljima.

Sada shvaćam kako sam
potratio većinu svog života."

Nemojmo uzaludno trošiti više života,

jer jednom kada znamo

da su naše mogućnosti
sposobne za takav rast,

postaje osnovno ljudsko pravo
djece, sve djece,

da žive na mjestima koja stvaraju rast,

da žive na mjestima ispunjenim s "još".

Hvala vam.

(Pljesak)