Nigel Marsh: Kako postići djelotvornu ravnotežu između posla i života

Ravnoteža između posla i života, kaže Nigel Marsh, previše je važna da biste je prepustili vašem poslodavcu. Na TEDxSydney, Marsh prikazuje idealan dan s ravnotežom između vremena posvećenog obitelji, sebi i radu -- i nudi poticajno ohrabrenje kako ga postići.

Mislio sam početi tako

da od vas zatražim jednostavnu stvar.

Volio bih da svi

za trenutak zastanete,

vi nesretni jadnici,

i analizirate svoje bijedno postojanje.

(Smijeh)

To je bio savjet koji je

sv. Benedikt dao svojim prilično iznenađenim sljedbenicima

u petom stoljeću.

Taj sam savjet odlučio i sam prihvatiti

kad sam napunio 40 godina.

Do toga trenutka bio sam klasični korporativni ratnik --

jeo sam previše, pio sam previše,

radio sam previše,

i zanemarivao sam obitelj.

Pa sam odlučio pokušati

preokrenuti svoj život.

Konkretno, odlučio sam

pokušati riješiti trnovit problem

ravnoteže između posla i života.

Pa sam se povukao iz radne snage,

i proveo godinu dana kod kuće

sa ženom i četvero male djece.

Ali sve što sam naučio o ravnoteži posao-život

u tih godinu dana

bilo je to da je prilično lako

balansirati posao i život

kada nemate posla.

(Smijeh)

I nije neka korisna vještina,

posebno kad vam ponestane novca.

Pa sam se vratio na posao,

i od tada sam proveo sedam godina

u borbi, proučavanju

i pisanju o ravnoteži između posla i života.

I imam četiri otkrića

koja bih volio danas podijeliti s vama.

Prvo je,

ako će društvo postići ikakav napredak po tom pitanju,

potrebna nam je iskrena debata.

Ali nevolja je u tome

što mnogo ljudi priča toliko gluposti

o ravnoteži između posla i života.

Sve rasprave o fleksibilnom radnom vremenu

ili dopuštenoj ležernoj odjeći petkom

ili porodiljnom dopustu za očeve

služe samo tome da prikriju središnji problem,

a on je

da su određeni odabrani poslovi i karijere

fundamentalno nekompatibilni

s posvećivanjem pune pažnje

na svakodnevnoj osnovi

vašoj mladoj obitelji.

Prvi korak u rješavanju bilo kojeg problema

je priznavanje realnosti situacije u kojoj se nalazite.

A realnost društva u kojem mi živimo

je ta da postoje tisuće i tisuće

ljudi oko nas

koji žive živote tihog, vrištećeg očajanja,

u kojima rade duge, teške radne sate

na poslovima koje mrze

koji im omogućavaju da kupe stvari koje ne trebaju

da bi impresionirali ljude koje ne vole.

(Smijeh)

(Pljesak)

Moje je mišljenje da odlazak na posao petkom u trapericama i majici kratkih rukava

ne dopire stvarno do srži problema.

(Smijeh)

Drugo otkriće koje želim reći

je da se moramo suočiti s istinom

da vlade i korporacije

neće taj problem riješiti za nas.

Trebamo prestati gledati van;

na nama kao pojedincima je

da preuzmemo kontrolu i odgovornost

za onakav život kakav želimo živjeti.

Ako ne oblikujete svoj život,

netko drugi će ga oblikovati za vas,

i možda vam se neće sviđati

njihov pogled na ravnotežu.

Posebno je važno --

ovo nije na Internetu, zar ne, dobit ću otkaz --

posebno je važno

da nikada ne prepustite kvalitetu svog života

u ruke komercijalne korporacije.

Ne govorim ovdje samo o lošim kompanijama --

klaonicama ljudske duše, kako ih nazivam.

(Smijeh)

Govorim o svim kompanijama.

Jer su komercijalne kompanije

inherentno oblikovane tako

da uzmu od vas onoliko puno

koliko to uspiju.

To im je u naravi, to je njihova DNK,

to je ono što one rade --

čak i dobre kompanije s dobrim namjerama.

U jednu ruku,

otvoriti vrtiće u sklopu tvrtke

je divno i prosvijetljeno.

U drugu ruku, to je košmar;

znači samo to da ćete još više vremena provoditi u prokletom uredu.

Moramo biti odgovorni

za postavljanje i branjenje

granica koje želimo imati u životu.

Treće otriće je

da moramo biti pažljivi

s vremenskim intervalom koji odabiremo

a na temelju kojeg ocjenjujemo našu ravnotežu.

Prije nego što sam se vratio na posao

nakon godine provedene kod kuće,

sjeo sam

i napisao

detaljan opis, korak po korak,

idealno uravnoteženog dana

kakvom sam težio.

Izgledao je ovako:

Ustati odmoran

nakon dobro prospavane noći.

Seksati se.

Prošetati psa.

Doručkovati sa ženom i djecom.

Opet se seksati.

(Smijeh)

Odvesti djecu u školu na putu za ured.

Raditi tri sata.

Baviti se sportom s prijateljem u vrijeme ručka.

Raditi još tri sata.

Naći se s prijateljima u pubu na ranovečernjem piću.

Odvesti se kući na večeru

sa ženom i djecom.

Meditirati pola sata.

Seksati se.

Prošetati psa. Opet se seksati.

Otići u krevet.

(Pljesak)

Što mislite, koliko često imam takav dan?

(Smijeh)

Moramo biti realistični.

Ne možemo sve učiniti u jednom danu.

Morao produžiti naš vremenski okvir

unutar kojega ćemo ocjenjivati ravnotežu u našim životima,

ali ga moramo produžiti

bez upadanja u zamku onoga:

"Živjet ću život kad odem u mirovinu,

kad mi djeca odsele,

kad se žena razvede od mene, kad mi zdravlje popusti,

kad izgubim prijatelje ili zanimacije."

(Smijeh)

Dan je prekratak, no u mirovini je predugačak.

Mora postojati srednji put.

Četvrto otkriće:

Toj ravnoteži moramo pristupiti

na uravnotežen način.

Prijateljica mi je došla u posjet lani --

i ne smeta joj da ovo pričam – prijateljica me posjetila lani

i rekla, „Nigel, pročitala sam tvoju knjigu.

I shvatila sam da mi je život u potpunoj neravnoteži.

Posao totalno dominira mojim životom.

Radim 10 sati dnevno, putujem dva sata dnevno.

Sve moje veze su propale.

U mojem životu nema ničega

osim posla.

Pa sam se odlučila srediti i posložiti stvari.

I učlanila sam se u teretanu."

(Smijeh)

No, ne želim zadirkivati,

ali biti 10-satni uredski štakor u kondiciji

ne znači biti uravnotežen, znači biti u boljoj kondiciji.

(Smijeh)

Koliko god tjelovježba bila divna,

u životu postoje i druge stvari.

Intelektualna strana, emocionalna strana,

a tu je i duhovna strana.

Da bismo postigli ravnotežu,

vjerujem da se moramo posvetiti

svim tim područjima --

a ne samo raditi 50 trbušnjaka.

To može biti teško.

Zato što ljudi vele, „Dovraga, kompa, nemam vremena za vježbanje;

ti bi htio da idem u crkvu i javim se majci."

Razumijem to.

Zaista razumijem koliko to može biti teško.

Ali nešto što mi se dogodilo prije koju godinu

dalo mi je novu perspektivu.

Moja supruga, koja je danas tu negdje u publici,

nazvala me u ured

i rekla, „Nigele, moraš pokupiti našeg najmlađeg sina,"

Harryja iz škole."

Jer je ona morala biti drugdje s drugo troje djece te večeri.

Pa sam tog popodneva otišao s posla sat ranije

i pokupio Harryja na školskoj kapiji.

Prošetali smo do lokalnog parka,

zezali se na ljuljačkama, igrali šašave igrice.

Zatim smo otišli uzbrdo do lokalnog kafića,

i podijelili pizzu i čaj,

zatim smo se spustili nizbrdo kući,

pa sam ga okupao

i obukao mu njegovu Batman pidžamu.

Zatim sam mu pročitao poglavlje iz

knjige Roald Dahla "Ivo i divovska kruška."

Zatim sam ga stavio u krevet, ušuškao ga,

poljubio da u čelo i rekao, „Laku noć, kompa,"

i izišao iz njegove sobe.

Dok sam izlazio od njega,

rekao je, „Tata?“ i ja sam pitao, „Da, kompa?"

Rekao je, „Tata, ovo je bio najbolji dan

u mom životu, ikad."

Nisam učinio ništa,

nisam ga odveo u Disney World ili mu kupio Playstation.

Moja poanta je

da su male stvari važne.

Više ravnoteže

ne znači dramatične preokrete u vašem životu.

S najmanjim ulaganjem

na pravo mjesto,

možete radikalno promijeniti kvalitetu vaših odnosa

i kvalitetu vašeg života.

Još više, mislim,

možemo promijeniti društvo.

Jer ako dovoljno ljudi bude postupalo tako,

možemo promijeniti društvenu definiciju uspjeha

od ovoga kretenski pojednostavljenog poimanja

da je pobjednik onaj tko u trenutku smrti ima najviše novca,

u promišljeniju i uravnoteženiju definiciju

onoga kako izgleda dobro proživljen život.

I to je, mislim,

ideja koju vrijedi širiti.

(Pljesak)