Kraj ekstremnog siromaštva u 4 koraka

Najmanje 400 milijuna ljudi diljem svijeta živi u ekstremnom siromaštvu: to je ozbiljno financijsko i društveno stanje koje ljude lišava nade i dostojanstva. Međunarodna organizacija za razvoj, BRAC, koja je usredotočena na borbu protiv siromaštva, vođena Shameranom Abedom i njegovim timom, razvila je održiv i višestran program koji je već pomogao milijunima izdići se iz siromaštva i stvoriti život pun mogućnosti. Saznajte više o njihovom hrabrom planu partnerstva s vladama kako bi doveli ovaj program koji mijenja živote do još 21 milijuna ljudi u sljedećih šest godina. (Ovaj ambiciozan plan je dio projekta Audacious , inicijative TED-a kako bi inspirirali i financirali globalne promjene.)

Svjedoci smo ogromnog ljudskog napretka.

Širenje globalnog tržišta
zadnjih nekoliko desetljeća

pomoglo je trećini svjetskog stanovništva
izdići se iz ekstremnog siromaštva.

No, također svjedočimo
i zapanjujućem neuspjehu.

Uložen trud u pomaganje ljudima

iza sebe je ostavio one
u najtežim oblicima siromaštva

– ekstremno siromašne.

Biti ekstremno siromašan je daleko
od novčane definicije

koja nam je svima poznata:

živjeti s manje od dva dolara dnevno.

Ide dalje i od neposjedovanja imovine

poput stoke ili zemlje.

Biti ekstremno siromašan znači
biti lišen dostojanstva,

svrhe i samopouzdanja.

To znači živjeti u izolaciji,

jer ste teret vlastitoj zajednici.

To znači biti nesposoban zamisliti
bolju budućnost

za sebe i svoju obitelj.

Krajem 2019.

oko 400 milijuna ljudi je živjelo
u ekstremnom siromaštvu diljem svijeta.

To je više od ukupnog stanovništva
SAD-a i Kanade zajedno.

A kada zadesi nevolja,

bila to pandemija, prirodna nepogoda ili
kriza uzrokovana ljudskom rukom,

ti brojevi astronomski rastu.

Moj otac, Fazle Abed,
napustio je korporativni svijet

kako bi utemeljio BRAC
ovdje u Bangladešu 1972. godine.

Bangladeš je bio u rasulu

nakon razarajućeg ciklona

kojem je slijedio
nemilosrdni rat za neovisnost.

Radeći s najsiromašnijima,
moj je otac shvatio

da je siromaštvo više od
nedostatka prihoda i imovine

– također je i nedostatak nade.

Ljudi su bili zarobljeni u siromaštvu

jer su smatrali
da je njihovo stanje nepromjenjivo.

Za njih je siromaštvo bilo
poput sunca i mjeseca

– nešto dano im od Boga.

Kako bi programi za
smanjenje siromaštva bili uspješni,

trebali su usaditi nadu i samopoštovanje,

tako da se ljudi sami, uz malo pomoći,

izvuku iz siromaštva.

Organizacija BRAC je bila prva u
stupnjevitom pristupu,

rješenju za ekstremno siromašne
koje se bavilo novčanim siromaštvom

kao i siromaštvom nade.

Pristup se prvenstveno odnosi na žene,

jer su one najviše pogođene
ekstremnim siromaštvom,

no ujedno je najvjerojatnije da će
pomoći sebi i svojim obiteljima

izvući se iz te situacije.

Tijekom dvije godine

u biti napravimo četiri stvari.

Kao prvo, pomognemo ženi
s osnovnim potrebama

dajući joj hranu ili gotovinu,

osiguravajući minimum za preživjeti.

Kao drugo, krećemo prema
pristojnom preživljavanju

dajući joj imovinu, kao što je stoka,

i uvježbavajući je
da zaradi novac od istoga.

Kao treće, obučavamo je
da štedi, raspodijeli

i ulaže u novu imovinu.

I kao četvrto, pomažemo joj
da se socijalno integrira,

prvo u skupine žena slične njoj,

a nakon toga u svoju zajednicu.

Svaki od ovih elemenata
je ključ uspjeha drugom,

ali prava čarolija leži u nadi
i smislu za mogućnosti

kojeg žene dobiju pomoću
bliskog mentorstva koje im je pruženo.

Ispričat ću vam priču o Jorini.

Jorina je rođena u osamljenom selu
u sjevernom Bangladešu.

Nikada nije išla u školu,

a sa 15 godina vjenčana je za
nasilnog supruga.

Naposljetku ju je napustio,

ostavljajući je bez prihoda

i s dvoje djece koja nisu išla u školu
i bila su ozbiljno pothranjena.

Kako se nikome nije mogla
obratiti za pomoć,

bila je bez nade.

Jorina se pridružila programu BRAC
u 2005. godini.

Dobila je dolar svaki tjedan,

dvije krave,

obuku za poduzetništvo

i tjedni posjet mentora.

Počela je graditi svoju imovinu,

no najvažnije je

da je počela zamišljati bolju budućnost
za sebe i svoju djecu.

Kad biste danas posjetili Jorinino selo,

našli biste je kako vodi najveću trgovinu
mješovite robe na svom području.

Ponosno će vam pokazati
zemljište koje je kupila

i kuću koju je sagradila.

Otkad smo počeli s programom
u 2002. godini,

dva milijuna žena iz Bangladeša

pomogle su sebi i svojim obiteljima
izaći iz ekstremnog siromaštva.

To je skoro devet milijuna ljudi.

Program, koji košta 500 dolara
po domaćinstvu,

aktivan je samo dvije godine,

ali učinak seže dalje od toga.

Istraživači s Londonske škole ekonomije
su dokazali

da čak sedam godina
nakon ulaska u program

92 posto sudionika je održalo ili povećalo

svoje prihode, imovinu i potrošnju.

Esther Duflo i Abhijit Banerjee,

ekonomisti s MIT-a koji su
osvojili Nobelovu nagradu prošle godine,

vodili su procjene u više zemalja
koje su izdvojile

stupnjeviti pristup kao jedan od
najučinkovitijih načina

za bijeg iz klopke siromaštva.

Ali moj otac nije bio zadovoljan

s rješenjem koje pomaže
samo nekim ljudima.

Uvijek je želio znati jesmo li
dovoljno ambiciozni

u smislu razmjera.

Kada smo postigli razmjer
diljem cijele nacije Bangladeša,

htio je znati možemo li
primijeniti isto na globalnoj razini.

To je moralo uključiti vlade.

Vlade već odvaju milijarde dolara

na programe smanjivanja siromaštva.

No, velik dio tog novca je izgubljen,

jer ti programi ne dopiru
do najsiromašnijih,

a oni koji i dođu nažalost
nemaju dugoročan učinak.

Naš rad želi uključiti vlade

i pomoći im da sami usvoje i postave
stupnjevite programe

kako bi maksimalno pojačali
učinak milijardi dolara

koje već dodijeluju borbi
protiv ekstremnog siromaštva.

Naš plan je pomoći još
21 milijunu ljudi

izvući se iz ekstremnog siromaštva

u osam zemalja u sljedećih šest godina,

s pomoću timova organizacije BRAC
na licu mjesta i kao dio svake države.

U srpnju 2019. mome ocu je dijagnosticiran
rak mozga u zadnjem stadiju

s još četiri mjeseca za život.

Dok je napuštao organizaciju nakon
što je vodio program 47 godina,

podsjetio nas je kako je tijekom života

vidio pobjedu optimizma nad očajem,

i da kad zapalite iskru samopouzdanja
u ljudima,

čak i najsiromašniji mogu
promijeniti svoj život.

Otac je umro u prosincu.

Zapalio je tu iskru miljunima ljudi

i zadnjih dana svoga života

nas je preklinjao da nastavimo
činiti to još milijunima ljudi.

Ova prilika je sad naša,

pa hajdemo ne zamišljati
svijet bez ekstremno siromašnih,

već krenimo zajedno graditi taj svijet.

Hvala vam.