Snaga ženskog bijesa

Bijes je snažna emocija - upozorava nas na opasnost, uvredu, poniženost i povredu. Usprkos tome, u cijelom svijetu djevojčice i žene uči se da je njihov bijes najbolje ne izražavati, kaže autorica Soraya Chemaly. Zašto se to događa i što gubimo tom tišinom? Ovim provokativnim, promišljenim govorom propituje opasnu laž da ljutnja nije ženstvena, dokazuje da je ženski bijes opravdan, zdrav i potencijalni katalist promjena.

Ponekad se razljutim

i trebalo mi je mnogo godina
da svjesno izgovorim te riječi.

Na poslu,

tijelo mi ponekad pulsira od bijesa.

Ipak, bez obzira koliko
opravdan bio moj bijes,

čitavog su me života učili

da je moj bijes samo pretjerivanje,

da daje krivu sliku,

zbog koje ću ispasti
nepristojna i bezobrazna.

Još kao djevojčica naučila sam
da je, za djevojčice, bijes emocija

koju je najbolje ne izražavati.

Razmislite o mojoj majci na trenutak.

Kad sam imala 15 godina,
jednom sam se vratila iz škole,

a ona je stajala na terasi ispred kuhinje

držeći hrpu tanjura u rukama.

Zamislite koliko sam bila zbunjena
kad ih je počela bacati kao frizbije

(Smijeh)

u vrući, vlažni zrak.

Nakon što je i posljednji tanjur
razbijen u tisuću komadića

na brdu ispod kuće,

ušla je natrag u kuću i pitala me
s osmijehom, "Kako je bilo u školi?"

(Smijeh)

Jasno je kako dijete iz ovakvog incidenta

zaključi da je bijes nijemi, izolirajući,
razarajući, čak zastrašujući osjećaj.

Posebno ako je bijesna osoba
djevojčica ili žena.

Pitanje je zašto?

Bijes je emocija, nije ni dobra ni loša.

Signalna je emocija.

Upozorava nas na poniženost,
opasnost, uvredu i povredu.

Usprkos tome, iz kulture u kulturu,
ljutnja se smatra karakternom osobinom

dječaka i muškaraca.

Naravno, postoje razlike.

U Sjedinjenim Američkim
Državama, na primjer,

na bijesnog crnog muškarca
gleda se kao na kriminalca,

dok je bijes kod bijelaca
građanska vrlina.

Ipak, gdje god se nalazili,
ova je emocija rodno obilježena.

Pa učimo djecu neodobravanju
bijesa kod djevojčica i žena

i odrastamo u osobe koje ga kažnjavaju.

A kad to ne bismo činili?

Kad ne bismo suprotstavljali
bijes i ženstvenost?

Jer suprotstavljajući bijes i ženstvenost
udaljavamo djevojke i žene

od emocije koja nas
najbolje štiti od nepravde.

Što kada bismo umjesto toga
kod djece razvijali

sposobnost nošenja s emocijama?

Činjenica je da još uvijek,
nevjerojatno, odgajamo djecu

na izrazito binarne
i suprotstavljene načine.

Dječaci se trebaju držati
apsurdnih, strogih normi muškosti.

Uči ih se da odbace
ženstvene osjećaje tuge ili straha

i prigrle agresivnost i bijes
kao obilježja pravih muškaraca.

S druge strane,
djevojčice se uče pristojnosti,

a bijes je nespojiv s pristojnošću.

Kao što nas uče da treba
prekrižiti noge i ukrotiti kosu,

tako naučimo držati jezik
za zubima i progutati ponos.

Kao rezultat, prečesto, kod svih nas

ogorčenost postaje neizbježan dio
naše percepcije ženstvenosti.

Ta je podvojenost rezultat duge
osobne i političke priče.

Bijesne, od razmaženih princeza
prerastamo u hormonalne tinejdžerice,

pa u prezahtjevne žene
i stara zanovijetala.

Imamo mi i nijansi.
Odaberite najdražu:

Kad ste ljuti, jeste li vatrena Latina?

Ili tužna Azijatkinja?
Ili bijesna crnkinja? Luda bjelkinja?

Možete birati.

Ali zapravo, kada izrazimo ono
do čega nam je stalo,

zašto smo bijesne,

veća je vjerojatnost da će se ljudi
naljutiti na nas jer smo ljute.

Bilo da smo kod kuće, u školi,
na poslu ili u političkoj areni,

ljutnja potvrđuje muškost
i proturječi ženstvenosti.

Stoga, muškarce se nagrađuje
za njeno izražavanje,

a žene kažnjava za isto.

Ovo nas stavlja
u izrazito nepovoljan položaj,

posebno kada trebamo
braniti sebe i svoje interese.

Suočene s napasnikom na ulici,
predatorskim poslodavcem,

seksističkim ili rasističkim kolegom,

u glavi nam odzvanja:
"Jesi li ti normalan?"

A usta nam izgovaraju: "Oprostite?"

(Smijeh)

Zar ne?

Zbunjujuće je jer se ljutnja isprepliće

s tjeskobom, strahom
i opasnošću od posljedica.

Kad pitate žene čega se najviše boje
kao odgovora na njihovu ljutnju,

ne kažu - nasilja.

Kažu - izrugivanja.

Razmislite o tome.

Kod višestruko marginaliziranih,
ne radi se samo o izrugivanju.

Ako se krenete braniti,
ako odbijete odstupiti,

može biti ozbiljnih posljedica.

Ove uzorke ne usvajamo
kroz velike, upadljive i glasne geste,

već kroz svakodnevne banalne situacije.

Dok je bila u vrtiću,
moja bi kćer svakoga jutra

izgradila veliki dvorac,
s vrpcama, od kockica,

i svakog bi ga jutra isti dječak
s oduševljenjem srušio.

Roditelji su mu bili prisutni,
ali nikad ga nisu pokušali spriječiti.

Bez ustručavanja su
poslije nudili opravdanja:

"Takvi su dečki."

"Nije se mogao suzdržati."

Postupila sam kako su mnoge
djevojčice i žene naučene.

Održala sam mir

i naučila svoju kćer da čini isto.

Pokušala se izboriti riječima.

Pokušavala mu je lagano zapriječiti put.

Promijenila je mjesto gradnje
u drugi dio učionice. Bezuspješno.

Dakle, mi odrasli izgradili smo
poseban oblik muškog privilegija.

On je mogao raditi što hoće
i vladati okolinom,

a ona je potisnula svoje osjećaje
i sklanjala mu se s puta.

Iznevjerili smo oboje
kad njenoj ljutnji nismo dozvolili

da bude prepoznata i razriješena.

Ovo je tek mali primjer
mnogo većeg problema.

Jer kulturološki, u cijelom svijetu,

stavljamo izvedbu muškosti

te moć i privilegije
koji uz tu izvedbu dolaze,

iznad prava, potreba
i glasova žena i djece.

Stoga vas vjerojatno
neće ni najmanje iznenaditi,

da po istraživanjima žene
ljutnju osjećaju intenzivnije i duže

od muškaraca.

Razlog je dijelom u tome
što smo odgajane da promišljamo,

držimo jezik za zubima i promišljamo.

Osim toga, moramo pronaći
društveno prihvatljive načine

izražavanja intenziteta
emocija koje osjećamo

i biti svjesne dojma koji ostavljaju.

Zato radimo sljedeće.

Kada bi muškarci znali koliko često
žene ključaju od bijesa kad plaču,

zaprepastili bi se.

(Smijeh)

Riječima umanjujemo važnost.

"Frustrirane smo.
Ne, stvarno, u redu je."

(Smijeh)

Same sebe objektificiramo
i nismo u stanju

prepoznati fiziološke promjene
koje ukazuju na ljutnju.

Najvažnije, razbolimo se.

Ljutnja je dovedena u vezu
s cijelim nizom bolesti

koje se olako otpisuje
kao "ženske boljke".

Češće pojave kronične boli,
autoimunih i poremećaja u prehrani,

mentalnih poteškoća, tjeskobe,
samoozljeđivanja, depresije.

Ljutnja utječe na imunološki
i krvožilni sustav.

Neka istraživanja pokazuju
da utječe i na stope smrtnosti,

posebno od raka kod crnih žena.

Sita sam gledati oko sebe
umorne i bolesne žene.

Naš je bijes neugodan.

Do konflikta dolazi jer je naša uloga
stvarati osjećaj ugode.

Ima i prihvatljivih oblika.

Smijemo se razljutiti ako ostanemo
u zadanim okvirima i održavamo status quo.

Kao majke ili učiteljice,

smijemo se razljutiti,
ali ne zbog visoke cijene odgoja.

Možemo se ljutiti na naše majke.

Recimo, kao tinejdžerice,
za patrijarhalna pravila i ograničenja

ne krivimo sustav, već njih.

Možemo bijesniti na druge žene,
jer tko ne voli kad se žene potuku?

Možemo bijesniti na muškarce
nižeg statusa u društvenoj hijerarhiji

koja potiče rasizam ili ksenofobiju.

Ali u tome je naša nevjerojatna moć.

Budući da su osjećaji naše područje,

a ljudima je naša ljutnja neugodna,

trebale bismo ljude navikavati
na osjećaj neugode koji osjećaju

kad žene, bez ustručavanja, kažu "ne".

Možemo na emocije gledati
iz perspektive sposobnosti, ne roda.

Ljudi koji su u stanju
izraziti ljutnju i izvući pouku

kreativniji su, optimističniji,

otvoreniji su prema intimnosti,

bolji u rješavanju problema,

imaju veću političku uspješnost.

Ja sam žena koja piše
o ženama i osjećajima.

Zato će malo muškaraca
na pozicijama moći

shvatiti moje riječi
kao ozbiljno političko pitanje.

U politici bijes se vezuje uz prijezir,
omalovažavanje i srdžbu,

na čijim se temeljima
uzdiže mačizam u svijetu.

Ali ako bijes i jest taj otrov,
također je i protuotrov.

Naš je bijes utemeljen u nadi
i vidimo ga svakodnevno

u otpornoj ljutnji žena
i marginaliziranih skupina.

Temelji se na suosjećanju,
empatiji i ljubavi,

te moramo prepoznati i taj bijes.

Problem je što društva koja ne poštuju
ženski bijes, ne poštuju ni žene.

Stvarna opasnost našeg bijesa
nije u uništavanju veza ili tanjura,

već da jasno pokazuje
koliko držimo do sebe

i da očekujemo od drugih
da nas shvate ozbiljno.

Kad to postignemo, velike su šanse

da će se žene moći smiješiti
samo kada požele.

(Pljesak)

Hvala vam.

(Pljesak)