Ja sam lekar palijativne nege i hteo bih da danas razgovaram sa vama o zdravstvenoj zaštiti. Hteo bih da razgovaram sa vama o zdravlju i nezi najranjivijeg stanovništva naše zemlje - ljudi koji se suočavaju sa najsloženijim ozbiljnim zdravstvenim problemima. Takođe bih hteo da razgovaramo o ekonomiji. Ukrštanje ta dva bi trebalo da vas užasno plaši. Mene strašno plaši. Takođe bih voleo da govorimo o palijativnoj medicini, o paradigmi nege za ovu populaciju, utemeljenoj u onome u šta oni veruju, o nezi orijentisanoj na pacijenta zasnovanoj na njegovim vrednostima koja pomaže da ova populacija živi bolje i duže. To je model nege koji govori istinu, angažuje se jedan na jedan i izlazi u susret ljudima tamo gde se nalaze. Hteo bih da započnem tako što ću ispričati priču o svom prvom pacijentu. Bio je to moj prvi dan kao lekara, sa dugačkim belim mantilom. Doteturao sam se u bolnicu i odmah je tu bio gospodin, Herold, od 68 godina, koji je došao u hitnu službu. Imao je glavobolje oko šest nedelja koje su se sve više pogoršavale. Pregled je otkrio da ima rak koji se proširio na njegov mozak. Nadležni lekar me je uputio da sa Haroldom i njegovom porodicom podelim djagnozu, prognozu i opcije za negu. Pet sati od ulaska u novu karijeru, uradio sam jedino što sam umeo. Ušao sam, seo, uzeo Haroldovu ruku, uzeo ruku njegove žene i samo sam disao. Rekao je: „Nisu dobre vesti, zar ne, sine?“ Odgovorio sam: „Ne.“ Tako smo pričali, slušali i razmenjivali. Nakon izvesnog vremena sam upitao: „Harolde, šta je to što za tebe ima smisla? Šta smatraš za svetinju?“ Odgovorio je: „Moju porodicu.“ Upitao sam: „Šta želiš da radiš?“ Potapšao me je po kolenu i rekao: „Želim da idem na pecanje.“ Uzvratio sam: „To znam kako da ostvarim.“ Harold je otišao na pecanje narednog dana. Preminuo je nedelju dana kasnije. Dok sam nastavljao sa obukom u svojoj karijeri, osvrtao sam se na Harolda. Mislim da je ovo razgovor koji se dešava previše retko. To je razgovor koji nas je doveo do krize, do najveće pretnje američkom načinu života danas, a to su troškovi zdravstvene zaštite. Šta je to što znamo? Znamo da na ovu populaciju najbolesnijih odlazi 15 odsto bruto domaćeg proizvoda, skoro 2,3 biliona dolara. Dakle, na najbolesnijih 15 procenata odlazi 15 posto BDP. Ako to prenesemo na sledeće dve decenije sa porastom bejbi bum generacije, ovom stopom, to je 60 posto BDP-a. Šezdeset odsto bruto domaćeg proizvoda Sjedinjenih Američkih Država - to u tom trenutku ima vrlo malo veze sa zdravstvenom zaštitom. Ima veze sa litrom mleka, sa školarinom za fakultet. Ima veze sa svime što cenimo i svačim za šta trenutno znamo. Stavlja na kocku ekonomiju slobodnog tržišta i kapitalizam Sjedinjenih Američkih Država. Zaboravimo sve statističke podatke na trenutak, zaboravimo brojeve. Hajde da razgovaramo o vrednosti koju dobijamo za dolare koje potrošimo. Pa, projekat Darmut Atlas je, pre oko šest godina, razmotrio svaki dolar koji je potrošilo osiguranje Mediker uopšte na ovu populaciju. Otkrili smo da su ti pacijenti koji imaju najveće izdatke po glavi stanovnika prolaze kroz najviše patnje, bolova i depresije. Takođe, u većem broju slučajeva, oni umiru ranije. Kako je to moguće? Živimo u Sjedinjenim Državama koje imaju najbolji sistem zdravstvene zaštite na planeti. Trošimo 10 puta više na te pacijente od druge po redu vodeće zemlje sveta. To nema nikakvog smisla. Međutim, ono što znamo je da, od 50 zemalja na planeti koje su u vrhu po organizovanim sistemima zdravstvene zaštite, nalazimo se na 37. mestu. Zemlje bivšeg Istočnog bloka i zemlje podsaharske Afrike imaju bolji rang od nas u pogledu kvaliteta i vrednosti. Nešto što doživljavam svakog dana u svojoj praksi, a siguran sam da su to mnogi od vas iskusili na svojim putovanjima - dodatno ne znači više. Ti pojedinci koji su imali dodatne testove, dodatne skupe naprave, dodatne hemoterapije, operacije, šta god - što više uradimo nekome, to umanjuje kvalitet njegovog života i najčešće ga skraćuje. Pa, šta ćemo preduzeti po tom pitanju? Šta radimo u vezi sa ovim? Zašto je to tako? Surova realnost, dame i gospodo, je da mi, industrija zdravstvene zaštite - lekari u dugim belim mantilima - krademo od vas. Krademo od vas mogućnost da odaberete kako želite da provedete svoje živote u kontekstu bolesti koja je u pitanju. Usmereni smo na bolest, patologiju, hirurgiju i farmakologiju. Propuštamo ljudsko biće. Kako možemo lečiti ovo bez razumevanja ovoga? Radimo stvari ovome; treba da radimo stvari za ovo. Trostruki cilj zdravstvene zaštite - prvo, poboljšati iskustvo pacijenta. Drugo, poboljšati zdravlje populacije. Treće, smanjiti potrošnju po glavi stanovnika duž kontinuuma. Naša grupa, palijativna nega, 2012. godine, kroz rad sa najbolesnijima među bolesnicima - rak, bolesti srca i pluća, bubrežne bolesti, demencija - kako smo poboljšali iskustvo pacijenta? „Želim da budem kod kuće, doktore.“ „U redu, dovešćemo negu kod vas.“ Kvalitet života je poboljšan. Razmislite o ljudskom biću. Pod dva - zdravlje populacije. Kako smo drugačije sagledavali ovu populaciju, angažovali se oko njih na drugačijem, dubljem nivou, i povezali se u širem smislu ljudskog stanja od sopstvenog? Kako rukovodimo ovom grupom, pa od naše populacije na vanbolničkom lečenju 94 posto njih 2012. godine uopšte nije moralo da ide u bolnicu? Ne zato što nisu mogli, već nisu morali da idu. Doveli smo negu kod njih. Sačuvali smo njihove vrednosti, njihov kvalitet. Broj tri - izdaci po glavi stanovnika. Kod ove populacije na koju danas odlazi 2,3 biliona dolara, a za 20 godina 60 odsto BDP-a, umanjili smo troškove zdravstvene zaštite za gotovo 70 procenata. Dobili su više od onoga što su hteli na osnovu svojih vrednosti, živeli su bolje i duže, za dve trećine manje novca. Dok je Haroldovo vreme bilo ograničeno, vreme palijativne nege to nije. Palijativna nega je paradigma od postavljanja dijagnoze do kraja života. Sati, nedelje, meseci, godine, duž kontinuuma - sa lečenjem, bez lečenja. Upoznajte Kristinu. Treći stadijum raka grlića materice dakle, metastatski rak koji je otpočeo u grliću materice proširio se kroz njeno telo. U pedesetim je godinama i živi. Ovde se ne radi o kraju života, već o životu. Ne radi se samo o starijima, radi se o ljudima. Ovo je Ričard. Krajnji stadijum bolesti pluća. „Ričarde, šta je to što smatraš svetinjom?“ „Moja deca, žena i moj Harli.“ (Smeh) „U redu! Ne mogu da vas vozim unaokolo na njemu jer jedva da umem da vozim bicikl, ali hajde da vidimo šta možemo.“ Ričard je došao kod mene i bio je u teškom stanju. Mali glas u njemu mu je govorio da možda njegovo vreme dolazi za nekoliko nedelja ili meseci. Zatim smo samo pričali. Ja sam slušao i pokušavao da čujem; velika razlika. Koristite ovo srazmerno ovome. Rekao sam: „U redu, hajde da se bavimo ovim dan za danom“, kao što to radimo u svakom drugoj oblasti života. Izlazili smo u susret Ričardu tamo gde se on nalazio iz dana u dan. U pitanju je jedan ili dva telefonska poziva nedeljno, ali on napreduje u kontekstu krajnjeg stadijuma bolesti pluća. Palijativna medicina nije samo za starije osobe, niti je samo za osobe srednjih godina. Ona je za svakog. Upoznajte mog prijatelja Džonatana. Imamo čast i zadovoljstvo da su nam se Džonatan i njegov otac danas pridružili ovde. Džonatan je u svojim dvadesetim i upoznao sam ga pre nekoliko godina. Borio se sa metastatskim rakom testisa koji se proširio na njegov mozak. Doživeo je šlog, imao je operaciju na mozgu, radijaciju, hemoterapiju. Po mom upoznavanju sa njim i njegovom porodicom, imao je par nedelja do transplantacije koštane srži, a tokom slušanja i uključenosti, rekli su: „Pomozite nam da razumemo - šta je to rak?“ Kako smo dospeli tako daleko bez razumevanja o tome sa čim imamo posla? Kako smo dospeli toliko daleko bez osnaživanja osobe da zna sa čime se suočava, a zatim preduzimanja sledećeg koraka i bavljenja time ko je kao ljudsko biće tako da znamo da li je to ono što treba da radimo? Sam bog zna da možemo da vam svašta uradimo. Ipak, da li bi trebalo? Nemojte mi verovati na reč. Svi dokazi u poslednje vreme vezani za palijativnu negu pokazuju sa apsolutnom sigurnošću da ljudi žive bolje i duže. Bio je jedan plodonosni članak u Medicinskom časopisu Nove Engleske iz 2010. godine. Studija koju su na Harvardu sproveli moji prijatelji, kolege. Krajnji stadijum raka pluća - jedna grupa sa palijativnom negom, slična grupa bez nje. Grupa sa palijativnom negom je saopštavala da ima manje bolova, manje depresije. Ređe im je bila potrebna hospitalizacija. Takođe, dame i gospodo, živeli su tri do šest meseci duže. Kada bi palijativna nega bila lek protiv raka, svaki doktor za rak na planeti bi propisivao recepte za nju. Zašto to ne rade? Još jednom, zato što smo mi, smešni lekari u dugim belim mantilima, obrazovani i imamo mantru za bavljenje ovim, a ne ovim. Ovo je mesto na koje ćemo svi doći u nekom trenutku. Međutim, ovaj razgovor danas nije o umiranju, već o življenju. O življenju na osnovu naših vrednosti, onome što smatramo svetim i načinu na koji želimo da ispišemo poglavlja svog života, bilo da je u pitanju poslednje ili poslednjih pet. Ono što znamo, ono što smo dokazali, jeste da ovaj razgovor mora da se dogodi danas - ne naredne nedelje, ne naredne godine. U pitanju je naš život danas, naši životi kada ostarimo, životi naše dece i naših unuka. Ne samo u toj bolničkoj sobi ili na kauču kod kuće, već gde god da odemo i šta god da vidimo. Palijativna medicina je odgovor za bavljenje ljudskim bićima, za promenu putovanja sa kojim ćemo se svi suočiti, i to promenu nabolje. Od svojih kolega, od svojih pacijenata, od svoje vlade, od svih ljudskih bića, tražim da ustanemo, uzviknemo i zahtevamo najbolju moguću negu, tako da možemo da živimo bolje danas i obezbedimo bolji život sutra. Moramo da napravimo preokret danas da bismo mogli da živimo sutra. Hvala vam mnogo. (Aplauz)