Zamislite brilijantnu neuronaučnicu po imenu Meri. Meri živi u crno-beloj sobi, čita isključivo crno-bele knjige, a njeni ekrani prikazuju samo crnu i belu boju. Međutim, iako nikada nije videla boje, Meri je ekspert za viđenje boja i zna sve što je ikada otkriveno vezano za fiziku i biologiju toga. Zna kako različite talasne dužine svetlosti stimulišu tri vrste kupastih ćelija u mrežnjači i zna kako električni signali putuju kroz optički nerv do mozga. Tamo stvaraju obrasce nervne aktivnosti koji odgovaraju milionima boja koje većina ljudi može razlikovati. Sada zamislite da jednoga dana dođe do greške u funkcionisanju Merinog crno-belog ekrana i pojavi se jabuka u boji. Prvi put, ona može da doživi nešto za šta je godinama znala. Da li saznaje nešto novo? Postoji li nešto vezano za opažanje boja što nije bilo obuhvaćeno celokupnim njenim znanjem? Filozof Frenk Džekson je izneo ovaj misaoni eksperiment, zvani Merina soba, 1982. godine. Tvrdio je da, ako je Meri već znala sve fizičke činjenice o viđenju boja, a doživljaj boje je ipak uči nečemu novom, onda se mentalna stanja poput opažanja boja ne mogu u potpunosti opisati fizičkim podacima. Misaoni eksperiment Merine sobe opisuje ono što filozofi nazivaju argument saznanja, da postoje svojstva i znanja koji nisu fizičke prirode koja se mogu otkriti samo kroz svesni doživljaj. Argument saznanja protivreči teoriji fizikalizma koja kaže da sve, uključujući mentalna stanja, ima fizičko objašnjenje. Za većinu ljudi koji čuju Merinu priču, intuitivno se čini očigledno da će, kada zapravo vidi boje, to biti potpuno drugačije nego učenje o njima. Prema tome, mora postojati neko svojstvo viđenja boja koje nadilazi njegov fizički opis. Argument saznanja se ne odnosi samo na viđenje boja. Merina soba koristi viđenje boja radi predstavljanja svesnog doživljavanja. Ako fizičke nauke ne mogu da u celosti objasne viđenje boja, onda možda ne mogu potpuno objasniti ni druga svesna iskustva. Na primer, mogli bismo znati svaki fizički detalj o strukturi i funkcijama mozga neke druge osobe, a da i dalje ne razumemo kako izgleda biti ta osoba. Ova neopisiva iskustva imaju svojstva koja se nazivaju kvalija, subjektivne osobine koje se ne mogu precizno opisati ili izmeriti. Kvalija je jedinstvena za osobu koja je doživljava, kao osećaj svraba, zaljubljenosti ili dosade. Fizičke činjenice ne mogu sasvim objasniti mentalna stanja poput ovih. Filozofi koje zanima veštačka inteligencija koriste argument saznanja da bi teoretisali da ponovno stvaranje fizičkog stanja neće nužno iznova stvoriti i odgovarajuće mentalno stanje. Drugim rečima, sklapanje kompjutera koji oponaša funkciju svakog pojedinačnog neurona ljudskog mozga neće nužno stvoriti svestan kompjuterizovani mozak. Ne slažu se svi filozofi da je eksperiment Merine sobe koristan. Neki tvrde da bi joj njeno opsežno znanje o viđenju boja omogućilo da stvori isto mentalno stanje koje se proizvodi pri stvarnom viđenju boja. Greška na ekranu joj ne bi pokazala ništa novo. Drugi kažu da njeno znanje otpočetka nije bilo potpuno jer je zasnovano samo na onim fizičkim podacima koji se mogu pretočiti u reči. Godinama nakon što ga je izneo, Džekson je zapravo preokrenuo stav o svom misaonom eksperimentu. Odlučio je da čak i Merino iskustvo viđenja crvene boje i dalje odgovara merljivom fizičkom događaju u mozgu, a ne nepoznatoj kvaliji koja je izvan fizičkog objašnjenja. Ipak, i dalje nema konačnog odgovora na pitanje da li bi Meri naučila nešto novo kada vidi jabuku. Može li biti da postoje suštinska ograničenja toga šta možemo saznati o nečemu što ne možemo doživeti? I da li bi to značilo da postoje izvesni aspekti univerzuma koji zauvek leže izvan naše spoznaje? Ili će nam nauka i filozofija omogućiti da prevaziđemo ograničenja našeg uma?