Zamislite brilijantnu neuronaučnicu
po imenu Meri.
Meri živi u crno-beloj sobi,
čita isključivo crno-bele knjige,
a njeni ekrani prikazuju
samo crnu i belu boju.
Međutim, iako nikada nije videla boje,
Meri je ekspert za viđenje boja
i zna sve što je ikada otkriveno
vezano za fiziku i biologiju toga.
Zna kako različite
talasne dužine svetlosti
stimulišu tri vrste
kupastih ćelija u mrežnjači
i zna kako električni signali
putuju kroz optički nerv do mozga.
Tamo stvaraju obrasce nervne aktivnosti
koji odgovaraju milionima boja
koje većina ljudi može razlikovati.
Sada zamislite da jednoga dana
dođe do greške u funkcionisanju
Merinog crno-belog ekrana
i pojavi se jabuka u boji.
Prvi put,
ona može da doživi nešto
za šta je godinama znala.
Da li saznaje nešto novo?
Postoji li nešto vezano za opažanje boja
što nije bilo obuhvaćeno
celokupnim njenim znanjem?
Filozof Frenk Džekson je izneo
ovaj misaoni eksperiment,
zvani Merina soba, 1982. godine.
Tvrdio je da, ako je Meri već znala
sve fizičke činjenice o viđenju boja,
a doživljaj boje je ipak uči nečemu novom,
onda se mentalna stanja
poput opažanja boja
ne mogu u potpunosti opisati
fizičkim podacima.
Misaoni eksperiment Merine sobe
opisuje ono što filozofi nazivaju
argument saznanja,
da postoje svojstva i znanja
koji nisu fizičke prirode
koja se mogu otkriti
samo kroz svesni doživljaj.
Argument saznanja
protivreči teoriji fizikalizma
koja kaže da sve,
uključujući mentalna stanja,
ima fizičko objašnjenje.
Za većinu ljudi koji čuju Merinu priču,
intuitivno se čini očigledno da će,
kada zapravo vidi boje,
to biti potpuno drugačije
nego učenje o njima.
Prema tome, mora postojati
neko svojstvo viđenja boja
koje nadilazi njegov fizički opis.
Argument saznanja se ne odnosi
samo na viđenje boja.
Merina soba koristi viđenje boja
radi predstavljanja svesnog doživljavanja.
Ako fizičke nauke ne mogu
da u celosti objasne viđenje boja,
onda možda ne mogu potpuno objasniti
ni druga svesna iskustva.
Na primer, mogli bismo znati
svaki fizički detalj
o strukturi i funkcijama
mozga neke druge osobe,
a da i dalje ne razumemo
kako izgleda biti ta osoba.
Ova neopisiva iskustva imaju svojstva
koja se nazivaju kvalija,
subjektivne osobine koje se ne mogu
precizno opisati ili izmeriti.
Kvalija je jedinstvena
za osobu koja je doživljava,
kao osećaj svraba,
zaljubljenosti
ili dosade.
Fizičke činjenice ne mogu sasvim objasniti
mentalna stanja poput ovih.
Filozofi koje zanima
veštačka inteligencija
koriste argument saznanja
da bi teoretisali
da ponovno stvaranje fizičkog stanja
neće nužno iznova stvoriti
i odgovarajuće mentalno stanje.
Drugim rečima,
sklapanje kompjutera koji oponaša
funkciju svakog pojedinačnog neurona
ljudskog mozga
neće nužno stvoriti
svestan kompjuterizovani mozak.
Ne slažu se svi filozofi
da je eksperiment Merine sobe koristan.
Neki tvrde da bi joj njeno opsežno znanje
o viđenju boja omogućilo
da stvori isto mentalno stanje
koje se proizvodi
pri stvarnom viđenju boja.
Greška na ekranu
joj ne bi pokazala ništa novo.
Drugi kažu da njeno znanje
otpočetka nije bilo potpuno
jer je zasnovano
samo na onim fizičkim podacima
koji se mogu pretočiti u reči.
Godinama nakon što ga je izneo,
Džekson je zapravo preokrenuo stav
o svom misaonom eksperimentu.
Odlučio je da čak i Merino iskustvo
viđenja crvene boje i dalje odgovara
merljivom fizičkom događaju u mozgu,
a ne nepoznatoj kvaliji
koja je izvan fizičkog objašnjenja.
Ipak, i dalje nema konačnog odgovora
na pitanje da li bi Meri
naučila nešto novo
kada vidi jabuku.
Može li biti da postoje
suštinska ograničenja
toga šta možemo saznati
o nečemu što ne možemo doživeti?
I da li bi to značilo da postoje
izvesni aspekti univerzuma
koji zauvek leže izvan naše spoznaje?
Ili će nam nauka i filozofija omogućiti
da prevaziđemo ograničenja našeg uma?