Pre nekoliko godina, američki savetnik za odbranu kog poznajem mi je ispričao o svom putovanju u Uzbekistan. Njegova uloga je bila da pospeši prodaju tehnologije koju je uzbekistanska vlada mogla da koristi za špijuniranje sopstvenih građana. Naposletku je podelio sa mnom marketinški materijal koji je predstavio uzbekistanskoj vladi. Jedna moderna brošura je sadržala tehnologiju koja ne samo da je mogla da presreće telefonske razgovore već i da identifikuje govornika, bez obzira na to koji telefonski broj koristio, putem jedinstvenog zvučnog otiska i da potom identifikuje njegovu tačnu geografsku lokaciju. Ovaj tip je uključen u trgovinu oružjem godinama. Nije bio nekakav holivudski krijumčar oružja koji sklapa zakulisne ugovore. Bio je samo tip koji je sarađivao sa legitimnim zapadnim firmama kako bi im pomogao u inostranoj prodaji oružja. Međutim, nije mu smetalo reklamiranje ove tehnologije. Za njega, to je bio tek sledeći korak u trgovini oružjem. A bilo je čak i jednostavnije od recimo prodaje oružja Iraku jer nije zahtevalo izvoznu licencu američkog Stejt departmenta, koju većina oružja zahteva. Ispostavlja se da su ova oruđa za nadzor gotovo u potpunosti neregulisana jer trenutno nisu definisana kao oružja. Ali trebalo bi da budu, i moramo ih regulisati na taj način. Ja sam novinarka i provela sam poslednje dve decenije posmatrajući kako vojska i svet obaveštajaca podstiču razvoj nove nauke i tehnologije. Pratila sam pojavljivanje novog oružja i posmatrala šta se dešava kada firme počnu da reklamiraju to oružje u inostranstvu. Međutim, šta je oružje u dobu informacija? Znamo da su naoružani dronovi oružje, projektili i bombe su oružje, ali Stejt department zapravo klasifikuje široku kategoriju tehnologije kao oružje. Na primer, ako naučnik ide u inostranstvo na okeanografski istraživački brod i želi da ponese najnoviji noćni dvogled? To je prema Stejt departmentu potencijalno oružje. Zašto? Zato što, iako noćni dvogled trenutno koriste naučnici i lovci širom sveta, radi se o pomagalu koje je prvo razvila vojska. Pa ipak, oruđa za nadzor koje autoritarni režim može da koristi da špijunira sopstvene građane, disidente, novinare, to se prema vladi SAD-a trenutno ne smatra oružjem. Pa ipak, ova oruđa za nadzor su deo rastuće tajne industrije vredne više milijardi dolara. Koreni ovog špijunskog sajma sežu nekih 18 godina unazad do hotela Hilton u severnoj Virdžiniji, svega nekoliko kilometara od američke Centralne obaveštajne agencije. Nekoliko desetina ljudi, uglavnom muškaraca u tamnim odelima se tu okupilo u proleće 2002. godine radi konferencije skromnog naziva OSP svet. Znate, na prvi pogled, konferencija je verovatno izgledala kao desetine događaja koji su se organizovali u okolini grada Vašingtona. Ovaj događaj je, pak, bio jedinstven. OSP znači Obaveštajni sistemi podrške, a ljudi koji su bili tamo su bili iz firmi koje su pravile tehnologiju za špijuniranje privatnih komunikacija. Drugim rečima, radilo se o nekavim najamskim prisluškivačima. A razlog zašto su bili tu je što je manje od godinu dana ranije teroristički napad na Njujork i Vašington, 9. septembar, podstakao kongres da progura zakon poznat kao Patriotski zakon. Ovo je obezbedilo vladi nova šira nadleštva za praćenje komunikacija. Imejlove, internet aktivnost, telefonske pozive, čak i finansijske transakcije. Ovo je stvorilo trenutnu potražnju za podacima. A u istinskom američkom preduzetničkom duhu, industrija je priskočila u pomoć u sakupljanju podataka. Međutim, 2002. godine, radilo se i dalje o prilično skromnom poslu. Svega oko 10 procenata svetske populacije je uopšte bilo ulogovano na internet. Te ono što su sakupljali su uglavom bili jednostavni mejlovi i telefonski pozivi putem fiksne i mobilne telefonije. Tokom narednih nekoliko godina, način na koji komuniciramo ubrzano je počeo da se menja. Pojavili su se Skajp, Fejsbuk, a potom i najvažnije ajfon, i za nekoliko godina, milijarde nas je hodalo unaokolo sa malim kompjuterima u džepovima koji su obavljali sve, od praćenja naših fitnes navika do pomoći u traženju romantičnih partnera. I iznenada vam više nije bila nužna napredna sposobnost Nacionalne bezbednosne agencije ili velikih telekoma da pratite svačiju komunikaciju. U nekim slučajevima, samo vam je bio potreban pristup tom uređaju u njihovim džepovima. A to je iznedrilo sasvim novi vid industrije. Znate, retke firme mogu da grade projektile ili avione, ali ne treba vam mnogo novca da napravite softver koji može da hakuje nečiji pametni telefon. Kompjuterski hakeri su prisutni godinama, ali sada su njihove veštine mogle da se koriste za izgradnju tehnologije za koju je vladala velika potražnja u policiji i obaveštajnim agencijama. I uskoro, desetine, pa čak i stotine firmi su ulazile u ovo tržište prisluškivanja. A ta mala konferencija u Virdžiniji je rasla i uskoro je postala poznata kao Bal prisluškivača. Nije se mnogo znalo o Balu prisluškivača tih ranih godina jer su konferencije bile zatvorene za sve osim firmi i njhovih mušterija iz vlade. No, novinari su počeli da gledaju i slušaju izveštaje o firmama koje su ulazile u ovo privatno špijunsko tržište. Mračni preduzetnici koji su išli svetom, sklapajući dogovore često sa autoritarnim režimima. I od starta se radilo o zaista labavo regulisanom tržištu. Neke države zahtevaju dozvolu za prodaju ove tehnologije u inostranstvu, ali retko sa proverama koje prolazi tradicionalno oružje. Na primer, firma Hacking Team iz Italije je navodno prodala svoju tehnologiju autoritarnim režimima u Egiptu i Kazahstanu. Izraelska firma NSO grupa navodno je prodala svoju tehnologiju režimu u Saudijskoj Arabiji koga optužuju za maltretiranje, a u jednom slučaju i za ubistvo jednog svog političkog protivnika. A o oružju razmišljamo kao o nečemu što ubija ljude. Međutim, u dobu informacija, neka od najmoćnijih oružja su stvari koje mogu da nas prate i identifikuju. Radi se o nečemu što su Pentagon i CIA prepoznali pre više godina i pokušali su da naprave tehnologiju koja može da prati ljude, osumnjičene teroriste širom sveta. Pentagon je uložio u nešto što se zove pametna prašina, malene mikrosenzore veličine čestica prašine koji mogu da se razaspu po ljudima, a da oni to ne znaju i potom to koriste da prate njihovu lokaciju. Pentagon je preko svoje preduzetničke firme uložio u proizvode kozmetičke firme koji su se jednom pojavili u Oprinom časopisu kako bi napravili uređaj koji može tajno da sakuplja DNK prosto prelaskom preko kože. Nešto se, pak, izvanredno desilo tokom prošle decenije. U mnogim slučajevima privatno tržište je postiglo nešto što je daleko nadmašilo ono što su Pentagon ili CIA uopšte smatrali mogućim. Godine 2008, Pentagon je imao tajnu DNK bazu terorista. Imali su oko 80 000 uzoraka. Pa, privatna firma AncestryDNA trenutno ima uzorke od preko 15 miliona ljudi. 23andMe, druga najveća genealoška baza podataka ima uzorke od preko 10 miliona ljudi. Sada vam možda i nisu potrebne te Džejms Bondove tehnike za sakupljanje DNK, ako smo mi voljni da ga predamo privatnim firmama, pa čak i da platimo to zadovoljstvo. Dakle, šta možete da postignete sa uzorkom nečije DNK? U Sjedinjenim Državama i Kini istraživači rade na upotrebi DNK uzoraka kako bi napravili slike ljudskih lica. Dakle, ukoliko spojite DNK sa tehnologijom za identifikaciju lica, imate osnovu za veoma moćan sistem za nadzor koji može da se koristi za praćenje pojedinaca ili čitavih etničkih grupa. A ako mislite da to zvuči malčice paranoično, imajte na umu da je Pentagon prošle godine poslao memorandum svim svojim službenicima upozoravajući ih upravo da ne koriste komercijalne DNK komplete zbog zabrinutosti od korišćenja informacija za praćenje njih ili njihovih članova porodice. Pa ipak, čak i sa rastućom zabrinutosti Pentagona zbog ove tehnologije, skoro da ništa nije urađeno da se ovlada ovim tržištem. Jedna američka firma, Clearview AI, sakuplja milijarde slika ljudskih lica širom interneta, poput slika vas i vaše porodice koje postavljate na Instagramu, a potom prodaju svoje usluge identifikacije lica američkoj vladi i policiji. A čak iako smatrate da je to sasvim prihvatljiva primena ove tehnologije, ništa ih ne sprečava da je prodaju privatnim pojedincima, korporacijama ili čak stranim vladama. A to je upravo ono što firme rade. Taj Bal prisluškivača koji je osnovan u severnoj Virdžiniji? Danas se održava u više gradova širom sveta. Hiljade ljudi trenutno pohađa OSP obuke i konferencije. A sve češće firme koje se pojavljuju stižu sa Bliskog istoka i iz Kine. Sajam špijuna je postao globalan. A trenutno na festivalima oružja širom sveta videćete kompanije kako izlažu tehnologiju za prepoznavanje lica i softvere za hakovanje telefona, sve to izlažu uz tradicionalne proizvođače oružja sa tenkovima i projektilima. A šetajući po ovim festivalima oružja, lako je upasti u distopijske paranoje i razmišljati o budućoj tehnologiji za nadzor koja će da prati svaki naš pokret. Sećam se da mi je jedan savetnik iz Pentagona rekao da su vojsci zaista potrebni sateliti iz svemira koji bi pratili ljude bilo gde na zemlji samo na osnovu njihove DNK. To je dovoljan razlog da uložite u kape od alufolije. Međutim, istina je da mi ne znamo koji će oblik tehnologije doneti budućnost. No znamo da danas, u odsustvu regulacije, ovo tržište je već u procvatu. I zapravo, jedna od firmi optuženih za prodaju tehnologije za nadzor autoritarnim režimima, trenutno nudi pomoć u praćenju zaraženih kovidom-19. I naravno da tehnologija nudi varljivo obećanje pomoći u kontroli pandemije preko praćenja kontakata. Međutim, takođe otvara dodatna vrata privatizovanom masovnom nadzoru. Dakle, šta da uradimo povodom ovog privatnog sajma špijuna? Možemo da se sakrijemo, isključimo internet, pogasimo društvene mreže, bacimo naše pametne telefone, odemo da živimo u pećini, ali istina je da mi nismo obučeni da budemo profesionalni špijuni, ne možemo da živimo sa lažnim identitetima ili bez identiteta. A čak je i pravim špijunima teško ovih dana da budu neprimećeni. Nebitno je koliko pasoša Džejson Born ima, ako je njegovo lice ili DNK u nečijoj bazi podataka. Ali ako su čak i vlade izgubile kontrolu nad špijunskim oruđima, možemo li mi da uradimo nešto povodom toga? Čula sam argument da čak i kad bi SAD ograničila firme da prodaju ovaj vid tehnologije u inostranstvu, firme iz Kine bi možda prosto uskočile. Međutim, trentuno regulišemo trgovinu oružja, čak iako to ne radimo savršeno. I zapravo, pre nekoliko godina postojao je multilateralni predlog da se uradi baš to, da se zahtevaju izvozne licence za softvere za nadzor. Sjedinjene Države su bile među državama koje su pristale na te dobrovoljne regulacije, ali kod kuće u Vašingotnu, predlog je naprosto iščileo. Imamo administraciju koja bi radije prodavala više oružja u inostranstvu sa što manje restrikcija, uključujući nekim od država optuženim za zloupotrebu tehnologije za nadzor. Smatram, da bismo išli npared, moramo da oživimo taj predlog, ali i da odemo korak dalje. Moramo temeljno da promenimo način razmišljanja o tehnologiji za nadzor i da definišemo ova oruđa kao oružja. To bi omogućilo vladi da reguliše i kontroliše njihovu prodaju i izvoz na način na koji kontrolišu tradicionalno oružje, savremene letelice i projektile. Ali to bi značilo priznanje da tehnologija koja prati ko smo, šta radimo, šta govorimo, pa čak u nekim slučajevima i šta mislimo jeste oblik naprednog naoružanja. A ova oružja postaju suviše moćna, dostupna najboljem ponuđaču, i podložna su hirovima sajma špijuna. Hvala vam.