Pa, kao što mnogi od vas znaju, rezultati skorašnjih izbora su sledeći: Hilari Klinton, kandidatkinja Demokrata je ubedljivo pobedila sa 52 procenta ukupnih glasova. Džil Stajn, kandidatkinja Zelene partije, bila je daleko iza sa 19 procenata. Donald Dž. Tramp, republikanski kandidat, diše joj za vratom sa 14 procenata, a ostatak glasova su podelili apstinenti i Geri Džonson, libertarijanski kandidat. (Smeh) Sad, šta mislite u kakvom to paralelnom univerzumu ja živim? Pa, ne živim u paralelnom univerzumu. Živim u svetu, a ovako je svet glasao. Zato, dozvolite da se vratim i objasnim šta time podrazumevam. Juna ove godine sam pokrenuo nešto što se zove Globalni glas. A Globalni glas se bavi baš onim što piše na ambalaži. Prvi put u istoriji dozvoljava bilo kome, bilo gde u svetu da glasa na izborima u tuđim državama. Sad, zašto biste to uradili? Šta je svrha? Pa, dozvolite da vam pokažem kako to izgleda. Pođete na vebsajt, krajnje lep vebsajt, a onda izaberete izbore. Ovo je gomila onih koje smo već pratili. Bavimo se jednim mesečno ili slično. Dakle, možete da vidite Bugarsku, Sjedinjene Američke Države, generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, tu na kraju je referendum Bregzit. Izaberete izbore za koje ste zainteresovani i odaberete kandidate. Ovo su kandidati skorašnjih predsedničkih izbora u sićušnoj ostrvskoj naciji Sao Tome i Principe, 199.000 stanovnika, blizu obale Zapadne Afrike. A potom možete da pogledate kratak siže svakog od tih kandidata za koji se iskreno nadam da je krajnje nepristrasan, veoma informativan i veoma jezgrovit. A kada pronađete nekog ko vam se sviđa - glasate. Ovo su bili kandidati na skorašnjim islandskim predsedničkim izborima, i tako to ide. Pa, zašto biste, za ime boga, glasali na izborima druge države? Pa, razlog zašto ne biste to uradili, budite uvereni, je kako biste se umešali u demokratske procese druge države. To uopšte nije cilj. Zapravo, ne možete, jer ja obično objavim rezultate nakon što glasačko telo u svakoj pojedinačnoj državi glasa, te ne postoji način da možemo da se mešamo u taj proces. Međutim, značajnije je, nisam naročito zainteresovan za domaća pitanja pojedinačnih država. Ne glasamo o tome. Stoga, šta su Donald Dž. Tramp ili Hilari Klinton predložili da će da urade za Amerikance iskreno nije naša stvar. To je nešto o čemu jedino Amerikanci mogu da glasaju. Ne, kod globalnog glasanja jedino razmatrate jedan aspekt toga, a to je šta će te vođe da urade za nas ostale? A to je veoma važno jer živimo, i bez sumnje vam je muka da vam to ljudi govore, u globalizovanom, hiperpovezanom, krajnje međuzavisnom svetu gde političke odluke ljudi u drugim državama mogu i imaće uticaj na naše živote bez obzira na to ko smo mi i gde živimo. Poput krila leptira koja se sklapaju na jednoj strani Pacifika koja, kažu, mogu da stvore uragan na drugoj strani, tako je sa svetom u kom danas živimo i sa svetskom politikom. Nema više jasne linije između domaćih i međunarodnih poslova. Bilo koja država, bez obzira na to koliko mala, bio to Sao Tome i Principe, bi mogla da proizvede sledećeg Nelsona Mandelu ili sledećeg Staljina. Mogli bi da zagade atmosferu i okeane, koji pripadaju svima nama, ili bi mogli da budu odgovorni i da nam svima pomognu. A, ipak, sistem je tako čudan jer sistem nije sustigao ovu globalizovanu realnost. Samo malom broju ljudi je dozvoljeno da glasa za te vođe, iako je njihov uticaj ogroman i gotovo univerzalan. Koji beše broj? Glasalo je 140 miliona Amerikanaca za sledećeg predsednika Sjedinjenih Država, a, ipak, kao što svi znamo, za nekoliko sedmica, neko će da preda šifre za nuklearna lansiranja Donaldu Dž. Trampu. Sad, ako to nema potencijalan uticaj na sve nas, ne znam šta ima. Slično, izbori za referendum o Bregzit glasanju, mali broj od nekoliko miliona Britanaca je glasao o tome, ali rezultati glasanja, kako god da ispadne, bi mogli da imaju značajan uticaj na živote desetina, stotina, miliona ljudi širom sveta. A, ipak, tek mali broj je mogao da glasa. Kakva je to demokratija? Ogromne odluke koje utiču na sve nas koje donosi relativno veoma mali broj ljudi. Ne znam za vas, ali mislim da to ne zvuči veoma demokratski. Pa pokušavam da to raščistim. No, kako kažem, ne pitamo o domaćim pitanjima. Zapravo, ja sve kandidate uvek pitam samo dva pitanja. Šaljem im ista dva pitanja svaki put. Pitam, pod jedan: ako vas izaberu, šta ćete da uradite za nas ostale, za ostalih sedam milijardi koji žive na ovoj planeti? Drugo pitanje: koja je vaša vizija za budućnost vaše države u svetu? Kako vidite njenu ulogu? Svakom kandidatu pošaljem ta pitanja. Ne odgovore svi. Nemojte me pogrešno razumeti. Smatram da ako ste u trci da postanete sledeći predsednik Sjedinjenih Država, verovatno ste prilično zauzeti većinu vremena, te nisam uopšte iznenađen što svi ne odgovaraju, ali mnogi to rade. Svaki put sve više. A neki se angažuju mnogo više. Neki odgovore na najentuzijastičniji i najuzbudljiviji način koji možete da zamislite. Samo želim da kažem reč ovde o Sejvioru Čišimbi, koji je bio kandidat na skorašnjim predsedničkim izborima u Zambiji. Njegovi odgovori na ova dva pitanja su u suštini bili disertacija od 18 strana o njegovom viđenju potencijalne uloge Zambije u svetu i u međunarodnoj zajednici. Stavio sam to na sajt da bi svako mogao da pročita. Sad, Sejvior je pobedio u globalnom glasanju, ali nije pobedio na izborima u Zambiji. Pa sam se zapitao, šta da radim sa ovom izvanrednom grupom ljudi? Ovde imam divne ljude koji su pobedili na globalnom glasanju. Uvek pogrešimo, usput. Onaj koga mi izaberemo nikad nije osoba koju izabere domaće biračko telo. To je možda delimično tako jer mi nekako uvek glasamo za žene. Međutim, mislim da bi to mogao i da bude znak da domaće biračko telo i dalje razmišlja krajnje nacionalno. I dlaje razmišljaju krajnje ka unutra. I dalje se pitaju: šta ja imam od toga? umesto da se trenutno pitaju sledeće: šta mi imamo od toga? Ali to vam je to. Dakle, molim za sugestije, ne odmah, ali pošaljite mi imejl, ako imate zamisao šta da radimo sa ovom divnom ekipom veličanstvenih gubitnika. (Smeh) Imamo Sejviora Čišimbu, koga sam ranije spomenuo. Imamo Halu Tomasdotir, koja je bila druga na islandskim predsedničkim izborima. Mnogi od vas su možda pogledali njen divni govor sa TEDWomen od pre samo nekoliko nedelja gde je govorila o nužnosti da se više žena bavi politikom. Imamo Mariju das Neves iz Sao Tome i Principe. Imamo Hilari Klinton. Ne znam da li je slobodna. Imamo Džil Stajn. A takođe smo pokrivali izbore za sledećeg generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. Imamo bivšeg premijera Novog Zelanda, koji bi bio izvanredan član ekipe. Te smatram da bi možda ti ljudi, taj veličanstveni klub gubitnika, mogli da putuju svetom gde god da se dešavaju izbori i da podsećaju ljude na nužnost u našem savremenom dobu da se razmišlja malo ka spolja i da se razmišlja o međunarodnim posledicama. Šta sledi za globalni glas? Pa, očigledno, predstavu Donalda i Hilari je malo teško pratiti, ali predstoje nam neki drugi zaista važni izbori. Zapravo, čini se da se umnožavaju. Nešto se dešava u svetu, sigurno ste primetili. A svi izbori u sledećem krugu su od krucijalnog značaja. Za samo nekoliko dana imamo novi krug austrijskih predsedničkih izbora, s izgledom da Norbert Hofer postane nešto što se uopšteno opisuje kao prvi krajnje desničarski predsednik u Evropi od Drugog svetskog rata. Sledeće godine imamo Nemačku, imamo Francusku, imamo predsedničke izbore u Iranu i desetine drugih. Nisu manje važni. Sve je važnije i važnije. Očito da globalni glas nije usamljen projekat. Nije prosto tu sam za sebe. Ima neku pozadinu. Deo je projekta koji sam pokrenuo 2014, koji se zove Dobra država. Zamisao Dobre države je u suštini veoma jednostavna. To je moja jednostavna dijagnoza toga šta se dešava u svetu i kako da to popravimo. Šta nije u redu sa svetom sam već nagovestio. U suštini, suočavamo se sa ogromnim i rastućim brojem džinovskih, egzistencijalnih globalnih izazova: klimatske promene, zloupotrebe ljudskih prava, masovne migracije, terorizam, ekonomski nered, uvećavanje oružja. Svi ovi problemi, koji prete da nas zbrišu, su po svojoj prirodi globalizovani problemi. Nijedna pojedinačna država nema sposobnost da se sama izbori s njima. Stoga, veoma je očigledno da moramo da sarađujemo i moramo da sarađujemo kao nacije, ako želimo da rešimo ove probleme. Toliko je očigledno, pa, ipak, ne radimo tako. Ne radimo tako ni približno često. Većinu vremena, države se i dalje ponašaju kao da su zaraćena, sebična plemena koja se međusobno bore, kao što su većinom i radile otkad su nacionalne države izmišljene stotinama godina unazad. A to mora da se promeni. Ovo nije promena političkog sistema ili promena ideologije. Ovo je promena kulture. Mi, svi mi, moramo da razumemo da razmišljanje ka unutra nije rešenje za svetske probleme. Moramo da naučimo kako da sarađujemo i da sarađujemo mnogo više i da se takmičimo malčice manje. U suprotnom će stvari nastaviti da se pogoršavaju i postaće mnogo gore, mnogo pre nego što očekujemo. Promena će se jedino desiti, ako mi, obični ljudi, kažemo našim političarima da su se stvari promenile. Moramo da im kažemo da se kultura promenila. Moramo da im kažemo da imaju novi mandat. Stari mandat je bio veoma prost i veoma isključiv: ako ste na poziciji moći i autoriteta, odgovorni ste za sopstveni narod i sopstveno sićušno parče teritorije, i to je to. A, da bi ste uradili najbolju stvar za svoje ljude, zeznete sve ostale na planeti, to je čak i poželjnije. To se smatra malčice mačo. Danas, mislim da svi na poziciji moći i odgovornosti imaju dvostruki mandat, koji kaže da ako ste na poziciji moći i odgovornosti, odgovorni ste za sopstveni narod i za svakog muškarca, ženu, dete i životinju na planeti. Odgovorni ste za sopstveno parče teritorije i za svaki kilometar kvadratni zemljine površine i atmosfere iznad nje. A, ako vam se ne sviđa ta odgovornost, ne bi trebalo da vladate. Za mene je to pravilo savremenog sveta, i to je poruka koju moramo da prenesemo našim političarima, i da im pokažemo da se tako ovih dana radi. U suprotnom, svi smo gotovi. Zapravo, ne smeta mi kredo Donalda Trampa "Prvo Amerika". Meni se ta izjava čini prilično banalnom, tako su političari oduvek radili i verovatno bi trebalo uvek da rade. Naravno, izabrani su da predstavljaju interese sopstvenog naroda. Ali meni je toliko dosadno i toliko staromodno i toliko nemaštovito kod njegovog shvatanja toga to što prvo Amerika znači da su svi ostali poslednji, da pravljenje Amerike velikom ponovo znači umanjivanje svih ostalih ponovo, a to prosto nije tako. Radeći kao politički savetnik tokom poslednjih oko 20 godina, video sam na više stotina primera politika koje usaglašavaju međunarodne i domaće potrebe, i to je bolja politika. Ne tražim od nacija da budu altruistične i samopožrtvovane. To bi bilo smešno. Nema nacije koja bi to uradila. Tražim od njih da se osveste i shvate da nam je potreban novi oblik vladanja, koji je moguć, i koji usaglašava ove dve potrebe, donosi dobrobit sopstvenom narodu i donosi dobrobit svima ostalim. Od izbora u SAD-u i Bregzita, sve mi je očiglednije da te stare razlike između levičara i desničara više nemaju smisla. Zaista se ne uklapaju u obrazac. Ono što se čini važnim danas je veoma jednostavno, da li je vaš pogled na svet onaj koji pronalazi utehu u gledanju ka unutra i unazad ili, poput mene, pronalazite nadu u gledanju napred i ka spolja. To je nova politika. To je nova podela koja cepa svet skroz po sredini. Sad, ovo zvuči kao osuđivanje, ali nije mi to namera. Uopšte mi nije strano zašto mnogi ljudi pronalaze utehu u gledanju ka unutra i unazad. Kada su vremena teška, kada nemate novca, kada se osećate nesigurno i ranjivo, okretanje ka unutra je gotovo prirodna ljudska sklonost, da razmišljate o sopstvenim potrebama i da odbacujete tuđe, i da možda počnete da zamišljate kako je prošlost bila nekako bolja od sadašnjosti ili nego što bi budućnost ikad mogla biti. Ali ja nekako verujem da je to ćorsokak. Istorija nam pokazuje da je to ćorsokak. Kada se ljudi okrenu ka unutra i unazad, ljudski napredak se obrne i stvari se pogoršaju za sve veoma brzo, uistinu. Ako ste poput mene i verujete u napred i otvorenost, i verujete da je najbolje kod čovečanstva njegova raznovrsnost, a da je najbolja stvar kod globalizacije to što komeša tu raznovrsnost, tu kulturološku smešu kako bi stvorila nešto kreativnije, uzbudljivije i produktivnije od onoga što je ikad postojalo u ljudskoj istoriji, onda, moji prijatelji, pred nama je posao jer isključive i nazadne brigade se ujedinjuju kao nikad pre i ta religija isključivosti i nazadnosti, taj strah, taj nespokoj, koji podilazi najprostijim instinktima širi se svetom. Oni među nama koji veruju, kao što ja verujem, u napredak i otvorenost, moramo da se organizujemo jer nam vreme ističe veoma, veoma brzo. Hvala vam. (Aplauz)