Ja sam kapitalist i nakon tridesetogodišnje karijere u kapitalizmu koja obuhvaća preko trideset kompanija, generirajući tržišnu vrijednost od desetina milijardi dolara, ne samo da sam u gornjih jedan posto, ja sam u gornjih 0,01 posto svih onih koji zarađuju. Danas sam došao podijeliti tajne našeg uspjeha jer bogati kapitalisti poput mene nikada nisu bili bogatiji. Dakle, pitanje je, kako mi to radimo? Kako uspijevamo prigrabiti sve veći dio ekonomskog kolača svake godine? Jesu li bogati ljudi pametniji no što smo mi bili prije 30 godina? Radimo li mi napornije no što smo prije? Jesmo li viši, ljepši? Nažalost, ne. Sve se to svodi na samo jednu stvar: ekonomiju. Jer u ovome je prljava tajna: postojalo je vrijeme u kojem je ekonomska profesija radila u javnom interesu, za sve, ali u neoliberalnoj eri, danas, oni rade samo za velike korporacije i milijardere, i to stvara mali problem. Mogli bismo se odlučiti za provođenje ekonomskih politika kojima se povećavaju porezi za bogate, reguliraju moćne korporacije ili povećavaju plaće radnicima. To smo već radili. Ali neoliberalni ekonomist bi upozorio da bi sve takve mjere bile užasna greška jer povećanje poreza uvijek ubija ekonomski rast, a bilo koji oblik vladine regulacije je neučinkovit, a povećanje plaća uvijek ubija poslove. Kao posljedica takvog razmišljanja, tijekom proteklih 30 godina, samo u Sjedinjenim Državama, gornjih jedan posto postalo je bogatije za 21 bilijun dolara, dok je donjih 50 posto postalo siromašnije za 900 milijardi dolara, obrazac rastuće nejednakosti koji se u velikoj mjeri ponavlja diljem svijeta. A ipak, dok se obitelji srednje klase bore za preživljavanje s plaćama koje se nisu pomakle otprilike 40 godina, neoliberalni ekonomisti i dalje upozoravaju da je jedini razuman odgovor na bolne poremećaje uzrokovane štednjom i globalizacijom, još više štednje i globalizacije. Pa što da radi društvo? Meni je savršeno jasno što bismo trebali činiti. Potrebna nam je nova ekonomija. Dakle, ekonomija se opisuje kao turobna znanost, i to ne bez razloga, jer kako se danas predaje, to uopće nije znanost, unatoč svoj blistavoj matematici. Ustvari, sve veći broj akademika i praktičara zaključilo je da je neoliberalna ekonomija opasno pogrešna i da su današnja rastuća kriza sve veće nejednakosti i rastuća politička nestabilnost direktna posljedica više desetljeća loše ekonomske teorije. Ono što danas znamo je da ekonomija koja je mene učinila tako bogatim nije samo pogrešna, ona je naopaka jer se pokazuje da nije kapital taj koji stvara ekonomski rast, to su ljudi; i nije samoljublje ono što promiče javno dobro, to je reciprocitet; i nije natjecanje to što proizvodi naš napredak, to je suradnja. Danas možemo vidjeti da ekonomija, koja nije ni pravedna niti uključiva, nikada ne može održati visoku razinu društvene suradnje nužne za procvat modernog društva. Pa gdje smo pogriješili? Pokazuje se da je postalo bolno očito da su temeljne pretpostavke koje podupiru neoliberalnu ekonomsku teoriju jednostavno objektivno netočne. Stoga bih vas danas prvo želio provesti kroz neke od tih pogrešnih pretpostavki i nakon toga opisati odakle napredak zapravo dolazi, po viđenju znanosti. Dakle, prva neoliberalna ekonomska pretpostavka je da je tržište učinkoviti ravnotežni sustav, što u osnovi znači da ako jedna stvar u ekonomiji, poput plaća, raste, druga stvar u ekonomiji, poput poslova, mora opadati. Tako, na primjer, u Seattlu, gdje ja živim, kad smo 2014. godine prvi u zemlji uveli minimalnu satnicu od 15 dolara, neoliberali su se izbezumili zbog svoje dragocjene ravnoteže. "Ako podignete cijenu rada," upozorili su, "biznis će ga manje kupovati. Tisuće nisko plaćenih radnika izgubit će posao. Restorani će se zatvoriti." Osim ... što se nisu. Stopa nezaposlenosti dramatično je pala. Ugostiteljski biznis u Seattlu je procvao. Zašto? Zato jer ne postoji ravnoteža. Jer povišenje plaća ne ubija poslove, već ih stvara; jer, na primjer, kad se od vlasnika restorana odjednom zahtijeva da dovoljno plaćaju svoje radnike, tako da si sada čak i radnici mogu priuštiti da jedu u restoranima, time se ne smanjuje posao restorana, povećava se, očito. (Pljesak) Hvala. Druga pretpostavka je da je cijena nečega uvijek jednaka vrijednosti toga, što u osnovi znači da ako vi zaradite 50 tisuća dolara godišnje, a ja zaradim 50 milijuna dolara godišnje, to je zato jer ja proizvodim tisuću puta veću vrijednost od vas. Sada, neće vas iznenaditi da čujete da je to vrlo ohrabrujuća pretpostavka ako ste direktor koji sebi isplaćuje 50 milijuna dolara godišnje, a svojim radnicima plaća minimalni dohodak. No, molim vas, vjerujte nekome tko je vodio desetine firmi: to je besmislica. Ljudi nisu plaćeni koliko vrijede. Plaćeni su onoliko koliko uspiju postići pregovaranjem. A smanjenje dijela BDP-a koji se odnosi na plaće ne događa se zato jer su radnici postali manje produktivni, već zato jer su poslodavci postali moćniji. I -- (Pljesak) A pretvarajući se da ogromna neravnoteža između snaga kapitala i rada ne postoji, neoliberalna ekonomska teorija postala je u suštini zaštitni reket za bogate. Treća pretpostavka, i daleko najopasnija, je bihevioristički model koji ljudska bića opisuje kao nešto zvano "homo economicus", što u osnovi znači da smo svi mi savršeno sebični, savršeno racionalni i neumoljivo usmjereni na povećanje vlastitog profita. No, samo se upitajte, je li moguće da je baš svaki puta tijekom cijelog svog života, kada ste nekome učinili nešto lijepo, bilo to samo radi maksimiziranja vlastite koristi? Je li moguće da kada vojnik skače na granatu da bi obranio svoje suborce, on samo promiče svoje usko samoljublje? Ako mislite da je to ludost, suprotno svakoj razumnoj moralnoj intuiciji, to je zato jer to, prema najnovijoj znanosti, nije istina. No to je bihevioralni model koji je u hladnom, okrutnom srcu neoliberalne ekonomije i on je jednako moralno korozivan koliko je i znanstveno netočan jer, ako prihvatimo kao neupitno da su ljudi u suštini sebični, i pogledamo naokolo po svijetu na sav nedvosmislen napredak u njemu, onda logički slijedi da to mora biti istina po definiciji, da se milijuni pojedinačnih nesebičnih djela nekim čudom preobražavaju u napredak i zajedničko dobro. Ako smo mi ljudi tek sebični maksimizatori, onda je sebičnost uzrok našeg napretka. Po toj ekonomskoj logici, pohlepa je dobra, povećanje nejednakosti je efikasno, a jedina svrha korporacije može biti bogaćenje dioničara, jer raditi drugačije značilo bi usporavanje ekonomskog rasta i nanošenje štete cjelokupnoj ekonomiji. I upravo je to evanđelje sebičnosti ono što čini ideološki kamen temeljac neoliberalne ekonomije, način razmišljanja koji je proizveo ekonomsku politiku, koja je omogućila meni i mojim bogatim prijateljima u gornjih jedan posto da ugrabimo praktički sve beneficije rasta tijekom zadnjih 40 godina. Ali, ako umjesto toga prihvatimo najnovije empiričko istraživanje, stvarnu znanost, koje ispravno ljudska bića opisuje kao visoko kooperativna, recipročna i intuitivno moralna stvorenja, onda iz toga logički slijedi da mora da je suradnja, a ne sebičnost, uzrok našeg napretka i nije naše samoljublje, već prije naša urođena uzajamnost, ono u čemu je ekonomska super-snaga čovječanstva. U srcu te nove ekonomije je priča o nama koja nam daje dozvolu da budemo najbolji što možemo biti, i, za razliku od stare ekonomije, to je priča koja je čestita i također ima tu vrlinu da je istinita. Sada, želim naglasiti da ta nova ekonomija nije nešto što sam ja osobno smislio ili izumio. Ta teorija i modeli razvijani su i razrađivani na sveučilištima diljem svijeta, nadograđujući se na neke od najboljih istraživanja u ekonomiji, teoriji složenosti, teoriji evolucije, psihologiji, antropologiji i drugim disciplinama. Pa iako ta nova ekonomija još uvijek nema svoj udžbenik, čak ni zajednički prihvaćeno ime, u širokim potezima njeno objašnjenje o tome odakle dolazi napredak, ide otprilike ovako: dakle, tržišni kapitalizam je evolucijski sustav u kojem se napredak pojavljuje kroz pozitivnu povratnu spregu rastuće količine inovacija i rastuće količine potražnje potrošača. Inovacija je proces kojim rješavamo ljudske probleme, potražnja potrošača je mehanizam putem koje tržište odabire korisne inovacije, i rješavajući sve više problema mi postajemo sve napredniji. No, kako postajemo sve napredniji, naši problemi i rješenja postaju složeniji, a ta rastuća tehnička složenost zahtijeva sve veći stupanj društvene i ekonomske kooperacije kako bi se proizvelo više visoko specijaliziranih proizvoda koji definiraju modernu ekonomiju. Međutim, stara ekonomija je u pravu, naravno, natjecanje igra ključnu ulogu u funkcioniranju tržišta, ali ono što propušta uvidjeti je da je to uglavnom natjecanje između visoko kooperativnih grupa -- natjecanje između poduzeća, natjecanje između mreža poduzeća, natjecanje između naroda -- a svatko tko je ikada vodio uspješno poslovanje zna da je izgradnja kooperativnog tima uključivanjem talenata svih članova gotovo uvijek bolja strategija nego tek gomila sebičnih kretena. Pa kako ostaviti neoliberalizam iza sebe i izgraditi održivije, naprednije i pravednije društvo? Nova ekonomija predlaže tek pet općih pravila. Prvo, da uspješne ekonomije nisu džungle, one su vrtovi, što će reći da tržišta, poput vrtova, treba njegovati, da je tržište najveća društvena tehnologija ikada izumljena za rješavanje ljudskih problema, ali nezauzdana društvenim normama ili demokratskom regulacijom, tržišta neizbježno stvaraju više problema no što ih rješavaju. Klimatske promjene i velika financijska kriza 2008. godine dva su jednostavna primjera. Drugo pravilo je da inkluzija stvara ekonomski rast. Stoga je neoliberalna ideja da je inkluzija pomodni luksuz koji si možemo priuštiti ako i kada imamo rast, istovremeno pogrešna i nazadna. Ekonomija su ljudi. Uključivanje više ljudi na više načina jest ono što uzrokuje ekonomski rast u tržišnim ekonomijama. Treći princip je da svrha korporacije nije samo bogaćenje dioničara. Najveća prijevara u suvremenom ekonomskom životu je neoliberalna ideja da je jedina svrha korporacije i jedina odgovornost rukovoditelja da obogate sebe i dioničare. Nova ekonomija mora i može inzistirati da je svrha korporacije poboljšanje blagostanja svih sudionika: klijenata, radnika, zajednice, kao i dioničara. Četvrto pravilo: pohlepa nije dobra. Biti gramziv ne čini vas kapitalistom, čini vas sociopatom. (Smijeh) (Pljesak) A u ekonomiji velikoj poput naše i toliko ovisnoj o suradnji, sociopatija je loša za posao kao i za društvo. I peto i posljednje, za razliku od zakona fizike, zakoni ekonomije su izbor. Neoliberalna ekonomska teorija vam se prodala kao nepromjenljivi prirodni zakon, dok su zapravo njene društvene norme i iskonstruirani narativi utemeljeni na pseudo-znanosti. Ako uistinu želimo pravedniju, napredniju i održiviju ekonomiju, ako želimo dobro funkcionirajuće demokracije i civilno društvo, moramo imati novu ekonomiju. A evo i dobre vijesti: ako želimo novu ekonomiju, sve što moramo učiniti je odabrati da je imamo. Hvala. (Pljesak) Moderator: Nick, sigurna sam da ti često postavljaju ovo pitanje. Ako si toliko nezadovoljan ekonomskim sustavom, zašto jednostavno ne daš sav svoj novac i pridružiš se 99 posto? Nick Hanauer: Da, ne, da, točno. Često to pitaju. "Ako ti je toliko stalo do poreza, zašto ne plaćaš više, a ako brineš zbog plaća, zašto ne plaćaš više?" I mogao bih to učiniti. Problem je što to ne čini veliku razliku, i ja sam otkrio strategiju koja doslovce funkcionira sto tisuća puta bolje. A ta je da svoj novac koristim za gradnju narativa i donošenje zakona koji će zahtijevati od svih drugih bogatih ljudi da plaćaju porez i da bolje plaćaju svoje radnike. (Pljesak) Tako, na primjer, minimalna nadnica od 15 dolara koju smo skuhali danas ima utjecaj na 30 milijuna radnika. To, dakle, bolje funkcionira. Moderator: Sjajno. Ako se predomislite, naći ćemo neke primatelje za vas. NH: OK. Hvala. Moderator: Puno vam hvala.