Ja sam neurohirurg, i ovde sam danas kako bih vam rekao da ljudi kao ja trebaju vašu pomoć. Kroz nekoliko sekundi ću vam reći i kako. Pre svega, dozvolite mi da počnem sa pričom o jednom mom pacijentu. Reč je o ženi u šestoj deceniji života, generalno dobrog zdravlja, ali je nekoliko puta dolazila u bolnicu zbog lečenja raka dojke. Sada je imala vratnu diskus herniju koja je izazivala intenzivan bol koji se širio kroz njenu desnu ruku. Gledajući njenu magnetnu rezonancu, pre konsultacija, odlučio sam da joj predložim operaciju. Operacije vrata kao što je ova su standardizovane i brze, ali nose određeni rizik. Napravite rez ovde, secirate pažljivo pored dušnika, jednjaka, i pokušate da ne razrežete unutrašnju karotidnu arteriju. (Smeh) Onda uzmete mikroskop, i pažljivo uklonite disk i prolaps kanala nervnog korena, bez oštećenja živca i nervnog korena koji leži samo nekoliko milimetara ispod. Najgori scenario je da se ošteti nerv, što može dovesti do paralize od vrata nadole. Dok sam objašnjavao ovo pacijentkinji, ona je zaćutala. Nakon nekoliko trenutaka, izgovorila je nekoliko veoma presudnih reči i za mene i za nju: „Doktore, da li je to stvarno neophodno?” (Smeh) Znate šta sam shvatio, upravo tu i tada? Nije bilo neophodno. U stvari, kad primim pacijenta kao što je ova žena, obično ne savetujem operaciju. Šta me je nateralo da to učinim tada? Vidite, ova hernija je bila tako delikatna, da sam bukvalno mogao da vidim sebe kako je izvlačim iz korena nervnog kanala, pre nego što je ušla u ordinaciju. Priznajem, želeo sam da je operišem. Želeo sam da izvršim operaciju na njoj. Operacija je, na kraju krajeva, najzabavniji deo mog posla. (Smeh) Mislim da možete da shvatite to osećanje. Moj komšija arhitekta kaže da on voli samo da sedi, crta i dizajnira kuće. On bi radije to radio po ceo dan, nego da razgovara sa klijentom koji plaća za kuću, koji bi mogao čak da mu stavi ograničenja na to šta da uradi. Ali kao i svaki arhitekta, svaki hirurg treba da pogleda svog pacijenta u oči i da zajedno sa pacijentom odluči šta je najbolje za osobu koja se operiše. To možda zvuči lako. Ali pogledajmo neke statističke podatke. Krajnici su dva ispupčenja u pozadini vašeg grla. Mogu se hirurški odstraniti, i to se zove tonzilektomija. Ovaj grafikon pokazuje stopu operacija krajnika u Norveškoj, u različitim regionima. Ono što vas može iznenaditi je da su duplo veće šanse da vaše dete - zato što je reč o deci - ima operaciju krajnika u Finmarku nego u Trondhajmu. Indikacije su iste u oba regiona. Ne bi trebalo da bude razlike, ali ona postoji. Evo još jednog grafikona. Meniskus pomaže da se učvrsti koleno i može biti pokidan ili izrazito izlomljen, obično tokom bavljenja sportom kao što je fudbal. Ono što vidite ovde je stopa operacija tog stanja. Vidite da je stopa operacije u Mere og Romsdalu pet puta veća od stope operacije u Stavangeru. Pet puta. Kako je to moguće? Da li igrači u Mere og Romsdalu igraju prljavije nego igde u zemlji? (Smeh) Verovatno ne. Sada sam dodao neke informacije. Ovo što vidite su procedure izvedene u državnim bolnicama, svetlo plavo, i u privatnim klinikama, svetlo zeleno. Dosta je aktivnosti na privatnim klinikama u Mere og Romsdalu, zar ne? Šta nam to govori? Moguća ekonomska motivacija da se pacijent leči. Ima tu još toga. Nedavno istraživanje je pokazalo da razlika u efektu lečenja između obične fizikalne terapije i operacije kolena ne postoji. Što znači da se većina izvedenih operacija sa grafikona koji sam pokazao mogla izbeći, čak i u Stavangeru. Šta pokušavam da vam kažem ovim? Iako je, širom sveta, većina simptoma za lečenje standardizovana, postoje brojne nepotrebne varijacije u odlukama lečenja, posebno na zapadu. Neki ljudi ne dobijaju lečenje koje im je potrebno, ali još veći deo vas dobija i previše lečenja. „Doktore, da li je to stvarno neophodno?” Samo sam jednom čuo to pitanje u celoj svojoj karijeri. Moje kolege kažu da nikada nisu čuli te reči od pacijenta. Ako to pogledamo sa druge strane, koliko često mislite da ćete od doktora dobiti „ne” kao odgovor, kada postavite ovakvo pitanje? Istraživači su se bavili ovim, i došli do iste stope „ne” gde god bi otišli. A to iznosi oko 30 procenata. Što znači, tri od deset puta, vaš doktor vam prepiše ili predloži nešto što je potpuno nepotrebno. Znate šta navode kao razlog za to? Pritisak pacijenata. Drugim rečima, vas. Vi želite da se nešto uradi. Prijatelj mi se obratio radi medicinskog saveta. On je sportista, dosta praktikuje skijaško trčanje u zimskom periodu, a u letnjem periodu trči. Sada je imao jak bol u leđima kad god bi otišao na trčanje. Toliko da je morao da prestane da trči. Pregledao sam ga, temeljno ispitao, i otkrio sam da verovatno ima degenerisan disk u donjem delu kičme. Kada god bi se izvio, bolelo je. Već je počeo sa plivanjem umesto trčanja, ništa se tu nije moglo raditi, pa sam mu rekao: „Moraš biti izbirljiviji kada je reč o vežbanju. Neke aktivnosti su dobre za tebe, a neke nisu.” Njegov odgovor je bio: „Želim da mi se uradi MR leđa.” „Zašto bi želeo MR?” „Mogu ga dobiti besplatno kroz osiguranje sa posla.” „Ma, hajde,” rekao sam - ipak je on bio moj prijatelj. „To nije stvarni razlog.” „Mislim da će biti dobro da se vidi koliko loše izgleda.” „Kad si ti to počeo da tumačiš MR snimke?”, pitao sam. (Smeh) „Veruj mi. Neće ti trebati skeniranje.” „Pa,” rekao je, i nakon pauze nastavio: „mogao bi biti rak.” (Smeh) Dobio je skeniranje, naravno. Kroz osiguranje sa posla, otišao je do jednog mog kolege, koji mu je rekao za degenerisani disk, da tu nema šta da se radi, da treba da nastavi sa plivanjem i da prestane da trči. Nakon određenog vremena, ponovo sam ga sreo i on mi je rekao: „Bar sad znam šta mi je.” Da vas pitam nešto. Šta bi bilo da ste svi vi ovde sa istim simptomima išli na MR? Šta bi bilo kada bi svi ljudi u Norveškoj išli na magnetnu rezonancu zbog povremenih bolova u leđima? Lista čekanja za MR bi bila četiri puta duža, možda čak i više. Vi biste zauzeli mesto na toj listi nekome ko stvarno ima rak. Dobar doktor nekad kaže „ne”, ali i razuman pacijent takođe nekada odbije mogućnost dijagnostikovanja ili lečenja. „Doktore, da li je to stvarno potrebno?” Znam da to može biti teško pitanje. U stvari, ako se vratite 50 godina unazad, to se čak smatralo nepristojnim. (Smeh) Ako je doktor odlučio šta će raditi sa vama, to ste i radili. Moja koleginica, sada lekar opšte prakse, je kao dete poslata u lečilište za tuberkulozu, na šest meseci. To je bila grozna trauma za nju. Kasnije je, kao odrasla, saznala da su njeni testovi na tuberkolozu bili sve vreme negativni. Doktor ju je poslao tamo samo na osnovu pogrešne sumnje. Niko nije smeo, niti čak pomislio, da mu se suprotstavi. Čak ni njeni roditelji. Danas, norveški ministar zdravlja govori o zdravstvenoj usluzi pacijenata. Pacijent bi trebalo da dobije savet od doktora šta treba da radi. Ovo je veliki napredak. U isto vreme prebacuje više odgovornosti na vas. Morate da sednete sa svojim doktorom i da počnete deliti odluke o tome šta raditi. Dakle, sledeći put kada se budete našli u doktorskoj ordinaciji, želim da pitate: „Doktore, da li je to stvarno neophodno?” U slučaju moje pacijentkinje, odgovor bi bio „ne”, ali operacija bi takođe mogla biti opravdana. „Doktore, koji su rizici vezani za ovu operaciju?” Pa, pet od deset procenata pacijenata će imati povećane simptome bola. Jedan do dva procenta pacijenata imaće infekciju rane ili čak ponovno krvarenje, koje može dovesti do ponovne operacije. Takođe, 0,5 procenata pacijenata ima trajnu promuklost, a nekolicina, ali ipak nekoliko njih, će imati smanjenu pokretljivost u rukama, pa čak i nogama. „Doktore, ima li drugih opcija?” Da, odmor i fizikalna terapija nakon određenog vremena mogu dovesti do potpunog ozdravljenja. „Šta će se desiti ako ništa ne uradim?” To nije preporučljivo, ali čak i tad, postoji mala šansa da ćete ozdraviti. Četiri pitanja. Jednostavna pitanja. Razmišljajte o njima kao o vašem novom setu za pomoć doktorima. Da li je to stvarno neophodno? Koji su rizici? Da li postoje druge opcije? Šta će se desiti ako ništa ne preduzmem? Postavite ih kada doktor želi da vas pošalje na MR, kada vam prepiše antibiotik ili predloži operaciju. Ono što znamo na osnovu istraživanja je da će jedno od vas pet, znači, 20 procenata, promeniti svoje mišljenje o pitanju toga šta će učiniti. Time ne samo da ćete svoj život učiniti lakšim, i verovatno boljim, nego će i ceo zdravstveni sistem imati koristi od vaše odluke. Hvala vam. (Aplauz)