Znanstvena obmana je uvjerenje kako znanost već razumije prirodu realnosti u načelu, ostavljajući samo detalje neriješenima. Ovo je vrlo široko rasprostranjeno uvjerenje u našem društvu. To je sustav uvjerenja ljudi koji kažu: "ja ne vjerujem u Boga, ja vjerujem u znanost". Taj se sustav uvjerenja već proširio po cijelom svijetu. Ali postoji sukob u srcu znanosti između znanosti kao metode istraživanja temeljene na razumu, dokazima, hipotezama i kolektivnom istraživanju, i znanosti kao sustava uvjerenja ili pogledu na svijet. I nažalost, aspekt znanosti kao pogleda na svijet počeo je kočiti i ograničavati slobodno propitkivanje koje je u samim temeljima znanstvenih napora. Još se od devetnaestog stoljeća znanost ponaša u skladu sa sustavom uvjerenja koji je u osnovi materijalistički - filozofski materijalizam. I znanost je sada u potpunosti podređena materijalističkom načinu gledanja na svijet. Mislim da kada se otrgnemo od toga, znanost će se preporoditi. U svojoj knjizi "Obmana znanosti", koja je u Americi izdana pod nazivom "Oslobođena znanost", ukazao sam na deset dogmi, ili znanstvenih pretpostavki, i pretvorio ih u pitanja. Zanimalo me kako će se držati ako ih promotrimo znanstveno. Nijedna se od njih nije dobro održala. Prvo ću proći i objaniti kojih su to deset dogmi. A onda ću imati vremena prodiskutirati samo jednu ili dvije od njih detaljnije. Ali u osnovi, tih deset dogmi, koje predstavljaju pogled na svijet najobrazovanijih ljudi širom svijeta su: Prvo, da je priroda mehanička ili barem nalik stroju. Svemir je poput stroja, životinje i biljke su poput strojeva, i mi smo poput strojeva. Zapravo, mi jesmo strojevi. Mi smo roboti za sječu drva, kako se živo izrazio Richard Dawkins. S mozgom koji je genetski programirano računalo. Drugo, materija je nesvjesna. Cijeli je svemir sastavljan od nesvjesne tvari. Nema svijesti u zvijezdama, galaksijama, planetama, životinjama, biljkama, a ne bi trebalo biti ni u nama, ako je ova teorija točna. Tako da je mnogo filozofije uma tijekom zadnjih stotinu godina utrošeno da se pokuša dokazati kako mi uopće nismo svjesni. Pa kako je materija nesvjesna, onda su zakoni prirode fiksni. Ovo je dogma broj tri. Zakoni prirode su isti sada kao što su bili u vrijeme velikog praska i bit će isti zauvijek. Ne samo zakoni, nego i prirodne konstante su uvijek iste, zato se i zovu "konstante". Dogma četiri: ukupna količina materije i energije je uvijek ista. Nikad se ne mijenja njen ukupan iznos, osim u trenutku velikog praska kada je iznenada nastala ni iz čega u jednom jedinom trenu. Peta je dogma kako je priroda lišena smisla. Nema nikakvog smisla u prirodu, a procesi evolucije nemaju nikakav smisao ili smjer. Dogma broj šest, biološko nasljeđe je materijalno. Sve što nasljeđuješ je u tvojim genima, ili u epigenskim modifikacijama gena, ili unutar plazmatskog nasljeđa. Materijalno je. Dogma sedam, sjećanja su uskladištena unutar tvog mozga kao materijalni trag. Nekako je sve čega se sjećaš unutar tvog mozga, u modificiranim živčanim završecima, fosforiliziranim proteinima, nitko ne zna kako to radi. Ali svejedno, gotovo svatko u znanstvenom svijetu vjeruje kako to mora biti nekako u mozgu. Osma dogma, tvoj je um unutar tvoje glave. Sva je tvoja svjesnost aktivnost tvog mozga, ništa više od toga. Deveta dogma, koja slijedi iz osme, psihički su fenomeni poput telepatije nemogući. Tvoje misli i namjere ne mogu imati nikakav učinak na daljinu pošto je tvoj um unutar tvoje glave. Stoga su svi očiti dokazi o telepatiji i ostalim psihičkim fenomenima čista iluzija. Ljudi vjeruju da se takve stvari događaju, ali to je samo stoga što ne znaju dovoljno o statistici, ili su obmanuti slučajnostima, ili samo vide ono što žele vidjeti. I deseta dogma, mehanistička medicina je jedina vrsta koja doista radi. Zato vlade financiraju isključivo istraživanja na polju mehanističke medicine, potpuno ignorirajući komplementarne ili alternativne terapije. One zasigurno ne mogu raditi jer nisu mehanističke. Možda izgledaju kao da rade zato što bi ljudima ionako bilo bolje, ili zbog placebo efekta. Ali jedina vrsta koja stvarno radi je mehanistička medicina. Eto, ovo je podrazumijevani pogled na svijet kojeg dijeli većina obrazovanih ljudi diljem svijeta. Ona je osnova obrazovnog sustava, službenog sustava zdravstva, medicinskih istraživanja, vlada... i jednostavno je podrazumijevani pogled na svijet obrazovanih ljudi. Ali ja smatram kako je svaka od ovih dogmi vrlo, vrlo upitna. I kada ih malo bolje pogledaš, raspadnu se. Uzet ću prvu ideju da su zakoni prirode nepromjenjivi. Ovo je zaostatak od starijeg pogleda na svijet, prije šezdesetih, kada je stigla teorija velikog praska. Ljudi su mislili kako je cijeli svemir vječan, upravljan vječnim matematičkim zakonima. Kada je došla teorija velikog praska, ta se pretpostavka nastavila, iako je veliki prasak otkrio svemir koji je radikalno evolucijski, star približno četrnaest milijardi godina. Raste, razvijaja se i evoluira već četrnaest milijardi godina. Raste i hladi se, i u njemu se pojavljuje sve više struktura i uzoraka. Ali ideja je kako su svi zakoni prirode bili potpuno fiksni u trenutku velikog praska nalik svemirskom Napoleonovom zakoniku. Kako je moj prijatelj Terrence McKenna znao reći, moderna je znanost bazirana na principu "daj nam jedno besplatno čudo i mi ćemo objasniti ostalo". A to jedno besplatno čudo je pojava sve materije i energije u svemiru, i svih zakona koji njima upravljaju, iz ničeg, u jednom jedinom trenutku. Pa, u evolucijskom svemiru, zašto zakoni prirode i sami ne bi evoluirali? Na kraju krajeva, ljudski zakoni to rade, a sama je ideja zakona prirode bazirana na metafori sa ljudskim zakonima. To je vrlo antropocentrična metafora; samo ljudi imaju zakone. Zapravo, samo civilizirana društva imaju zakone. Kako je C.S. Lewis jednom primijetio, reći kako kamen pada na zemlju zato što slijedi zakon čini ga čovjekom, čak građaninom. To je metafora na koju smo toliko navikli da zaboravljamo kako je metafora. U evoluirajućem svemiru, mislim kako je mnogo bolji koncept ideja navike. Mislim kako navike prirode evoluiraju; pravilnosti prirode su u osnovi navike. Ovu je ideju iznio početkom dvadesetog stoljeća američki filozof C.S. Pierce, i njome su se zabavljali mnogi drugi filozofi i nju sam ja osobno razvio u znanstvenu hipotezu; hipotezu morfičke rezonancije, koja je osnova za te evoluirajuće navike. Prema toj hipotezi morfičke rezonancije, sve u prirodi ima neku vrstu kolektivog sjećanja i rezonancija se događa na bazi sličnosti. Kako se mlada žirafa razvija u majčinoj utrobi, podešava se na mofričku rezonanciju prethodnih žirafa. Koristi to kolektivno sjećanje, raste kao žirafa i ponaša se kao žirafa, zato što povlači to kolektivno sjećanje. Mora imati prave gene kako bi napravila prave proteine. Ali geni su prema mom mišljenju debelo precjenjeni. Oni se samo brinu oko proteina koje organizam može napraviti, ne i oko oblika ili ponašanja. Svaka vrsta ima neku vrstu kolektivnog sjećanja. Čak i kristali. Ova teorija predviđa da ako napraviš novu vrstu kristala, prvi put kada je napraviš ona neće imati postojeće navike. Ali jednom kada se kristalizira, sljedeći put kada je napraviš postojat će utjecaj od prvog kristala na drugi, i diljem cijelog svijeta putem morfičke rezonancije kristalizirat će se malo lakše. Treći put će postojati utjecaj i prvog i drugog kristala. Zapravo postoje dobri dokazi kako se novi spojevi sve lakše kristaliziraju diljem svijeta, baš kao što teorija predviđa. Također predviđa da ako naučiš životinju novom triku, na primjer štakori nauče novi trik u Londonu, tada diljem cijelog svijeta štakori iste sorte nauče isti trik brže samo zato što su štakori to već naučili tamo. Iznenađujuće, već postoje dokazi kako se to doista događa. U svakom slučaju, to je jezgra moje hipoteze o morfičkoj rezonanciji. Sve ovisi o evoluirajućim navikama, ne o fiksnim zakonima. Ali htio bih se također kratko osvrnuti i na prirodne konstante. Jer one se, očito, smatraju nepromjenjivima. Stvari poput gravitacijske konstante ili brzine svjetlosti zovemo fundamentalnim konstantama. Jesu li one doista nepromjenjive? Kada sam se zainteresirao za ovo pitanje, pokušao sam saznati. Zapisane su u udžbenicima fizike. Udžbenici fizike popisuju postojeće fundamentalne konstante i kažu vam njihovu vrijednost. Mene je zanimalo da li su se promijenili pa sam uzeo stara izdanja udžbenika fizike. Otišao sam u knjižnicu patentnog ureda u Londonu - jedino mjesto za koje znam da drže ta stara izdanja. Tipično, ljudi ih bace u smeće kada iziđu nove vrijednosti izađu. Bace stare. Otkrio sam kako se brzina svjetlosti smanjila između 1928. i 1945. približno za dvadeset kilometara u sekundi. To je ogroman pad jer te su konstante izračunate s pogreškom od djelića sekunde, odnosno decimalnog mjesta. Pa opet, diljem čitavog svijeta je pala, i mnogi su dobivali vrlo slične vrijednosti sa vrlo malim odstupanjima. A onda je 1948. ponovno otišla gore. I ljudi su opet počeli dobivati vrlo slične rezultate. Jako me to zaintrigiralo i nisam nikako mogao shvatiti pa sam otišao direktoru metrologije u National Physical Laboratory u Teddingtonu. Metrologija je znanost u kojoj ljudi mjere konstante. Pitao sam ga za ovo, rekao sam mu: "što misliš o ovom padu brzine svjetlosti između 1928. i 1945."? Odgovorio mi je: "oh, otkrio si najneugodniju epizodu u povijesti naše znanosti". Pitao sam ga: "dobro, da li je doista brzina svjetlosti mogla pasti? To bi moglo imati nevjerojatne posljedice ako je točno". Kazao mi je: "ne, ne, naravno da nije mogla doista pasti. Pa to je konstanta!" - "Dobro, kako onda objašnjavaš činjenicu da su je svi izmjerili sporijom tijekom tog perioda? Jesu li namještali svoje rezultate kako bi dobili ono što su mislili da bi i drugi trebali dobivati, pa je cijela stvar samo u glavama fizičara?" - "Ne volimo koristiti riječi kao što je 'namještanje'". Pitao sam ga: "dobro, kako bi volio to zvati?" Rekao mi je: "mi to volimo zvati intelektualno zaključavanje faze". Pitao sam ga: "pa gle, ali se događalo tada, kako možete biti sigurni da se ne događa i danas? I da su današnje vrijednosti također posljedica zaključavanja faze"? - "Oh, ne, sigurni smo da nije". - "Kako znamo"? - "Riješili smo problem". - "Kako?" - "Fiksirali smo brzinu svjetlosti definicijom 1972." - "Ali ona se još uvijek može promijeniti". - "Da, ali to nikad nećemo saznati pošto smo definirali metar u odnosu na brzinu svjetlosti, pa će se i mjerna jedinica promijeniti s njom". Izgledao je vrlo zadovoljan, riješili su problem. Onda sam ga pitao: "dobro, a što je sa velikim G?" Gravitacijska konstanta, poznata u struci kao "veliko G". Newtonova univerzalna gravitacijska konstanta. "To varira više od 1,3% zadnjih godina. Izgleda kao da oscilira od mjesta do mjesta i od vremena do vremena". Na to mi je odgovorio: "oh, to su samo pogreške. I nažalost, postoje prilično velike pogreške sa velikim G." Zanimalo me: "dobro, a što se doista mijenja. Hoću reći, možda se stvarno mijenja." Onda sam pogledao kako to rade. Izmjere je u različitim laboratorijima, dobiju različite vrijednosti u različitim danima, i onda ih uprosječe. I onda drugi laboratoriji diljem svijeta naprave isto, pa obično dobiju prilično drugačiji prosjek. Onda se internacionalni metrološki komitet sastane svakih desetak godina i uprosječe rezultate različitih laboratorija kako bi došli do vrijednosti sa veliko G. Ali što ako G doista fluktuira? Što ako se promijenio? Već postoje dokazi kako se doista to mijenja tijekom dana i tijekom godine. Što ako Zemlja, kako se kreće kroz svemir prolazi kroz neka područja tamne tvari ili drugih čimbenika okruženja koji bi je mogli promijeniti? Možda se svi stalno mijenjaju? Što ako se ove pogreške zajedno podižu i spuštaju? Više od deset godina pokušavam uvjeriti metrologe da analiziraju sirove rezultate. Zapravo, pokušavam ih nagovoriti da ih stave on-line, na Internet. Sa datumom, doista dobivenim mjerenjem, pa da vidimo postoji li veza. Da vidimo da li su jedan dan svi malo gore, pa drugi dan svi malo dolje. Ako jesu, možda fluktuiraju zajedno. To bi nam reklo nešto vrlo, vrlo zanimljivo. Ali nitko još ovo nije napravio, a nisu jer veliko G je konstanta. Nema smisla tražiti promjene. Vidite, ovo je vrlo jednostavan primjer gdje dogmatska pretpostavka zapravo koči istraživanje. Osobno smatram kako konstante mogu prilično varirati. Unutar nekih granica, dakako. Ali moguće je kako sve osciliraju i mislim da će doći dan kada će znanstveni časopisi kao što je "Nature" imati tjedno izvješće o konstantama, poput burzovnog izvješća u novinama. Znate: "ovaj tjedan veliko G je malo poraslo, naboj elektrona je oslabio, brzina svjetlosti se drži, i tako dalje". To je jedno područje gdje mislim kako bi se ovo dogmatsko razmišljanje trebalo otvoriti. Jedno od najvećih područja je priroda uma. Ovo je najveći neriješeni problem, kako je Graham (Hancock) upravo rekao, a to je da znanost jednostavno ne zna što bi s činjenicom da smo svjesni. I ne može se nositi s činjenicom kako izgleda da naše misli nisu unutar našeg mozga. Izgleda kako nisu sva naša iskustva unutar mozga. Vaša slika mene sada ne djeluje kao da je unutar vašeg mozga, pa ipak službeno je stajalište kako postoji mali Rupert negdje unutar vaše glave. I sve ostalo u ovoj sobi je unutar vašeg mozga; vaše je iskustvo unutar vašeg mozga. Sugeriram kako pogled uključuje vanjsku projekciju slika, ono što vidite jest unutar vašeg uma ali ne i unutar vaše glave. Naši se umovi šire izvan granica mozga čak i u najmanjem činu percepcije. Mislim da projiciramo prema van slike koje vidimo, i te slike dotiču ono što gledamo. Ako vas promatram straga i ne znate da sam tu - mogu li utjecati na vas? Možete li osjetiti moj pogled? Postoji obilje dokaza kako ljudi doista mogu. Osjećaj kako nas netko gleda je prilično uobičajen, i svježi eksperimentalni dokazi upućuju na to da je stvarnost. Izgleda kako i životinje to imaju također, vjerojatno je to evoluiralo u kontekstu lovac-žrtva. Životinja lovina koja je mogla osjetiti pogled predatora bi lakše preživjela od one koja nije. To bi nas moglo odvesti na posve novi put ekološkog razmišljanja o odnosima između predatora i žrtve. Također i o dosegu naših umova. Ako gledamo udaljene zvijezde, mislim kako naši umovi na određeni način izlaze i dohvaćaju te zvijezde, i doslovno se protežu preko astronomskih udaljenosti. Nisu samo unutar naših glava. Može izgledati nevjerojatno kako je ovo tema za diskusiju u dvadeset i prvom stoljeću. Znamo toliko malo o našim vlastitim umovima da je pitanje gdje su naše slike trenutno vruća tema unutar istraživanja svjesnosti. Nemam više vremena adresirati ostale dogme, ali svaka je od njih upitna. Čim ih dovedemo u pitanje, otvore se novi oblici istraživanja i nove mogućnosti. I mislim da kada krenemo propitkivati ove dogme kojih smo se držali toliko dugo, znanost će procvjetati, doživjet će renesansu. Potpuno sam uvjeren u važnost znanosti. Proveo sam čitav život kao istraživački znanstvenik, čitavu svoju karijeru. Ali mislim da ćemo prevazilaženjem ovih dogmi znanost biti regenerirana. Ponovno može postati zanimljiva i, nadam se, životna. Hvala. Prijevod: www.manifestiranje.com