I tako, ja sam "budućirao", što je izraz koji sam izmislio... (Smijeh) prije otprilike 3 sekunde. Budućiram već 20 godina. Kad sam prvi put počeo, sjeo bih s ljudima i rekao: "Hej, idemo pričati što će biti za 10, 20 godina." I oni bi rekli: "Super." Ja bih promatrao kako je to vremensko razdoblje sve kraće i kraće i kraće, toliko kratko da sam prije 2 mjeseca upoznao direktora s kojim sam započeo prvi razgovor. On je rekao: "Sviđa mi se to što radiš, želim pričati o idućih 6 mjeseci." (Smijeh) Imamo mnogo problema s kojima se suočavamo. To su problemi cijele civilizacije. Međutim, problem je u tome što ih mi ne možemo riješiti pomoću mentalnih sklopova koje trenutačno koristimo da probamo i riješimo te probleme. Napravljen je velik tehnološki napredak, ali postoji problem koji trebamo najprije riješiti, a priori, ako zaista želimo pomaknuti stvari oko tih velikih problema. "Kratkoročnost." Jasno? Nema protesta. Nema hapšenja. Nema peticija koje možete potpisati za borbu protiv kratkoročnosti. Ja sam pokrenuo jednu, nitko nije potpisao. Čudno! (Smijeh) A to nas koči napraviti toliko puno toga. Kratkoročnost je, iz mnogih razloga, prevladala svaki, i najmanji, dio naše stvarnosti. Želim da stanete na sekundu i razmislite o problemu o kojem razmišljate, na kojem radite. Može biti osoban ili povezan s poslom ili može biti jedan od onih koji će promijeniti svijet. Zamislite koliko daleko idete da biste osmislili rješenje za njega. Jer kratkoročnost sprečava direktore da kupe vrlo skupu sigurnosnu opremu jer će smanjiti profit. Tako nastaju problemi s platformom Deepwater Horizon. Kratkoročnost sprečava učitelje da provedu vrijeme radeći kvalitetno s pojedinim učenicima. Trenutačno u SAD-u jedan srednjoškolski učenik odustaje svakih 26 sekundi. Kratkoročnost sprečava Kongres -- žao mi je ako ovdje ima nekog iz Kongresa -- (Smijeh) i nije mi baš tako žao -- (Smijeh) usmjeriti novac u zakon o infrastrukturi. Pa se sruši most I-35W na Mississippiju prije nekoliko godina. 13 mrtvih. Nije uvijek bilo tako. Sagradili smo Panamski kanal. Gotovo smo iskorijenili dječju paralizu u svijetu. Sagradili smo transkontinentalnu željeznicu. Marshallov plan. I ne radi se samo o velikim, fizičkim, infrastrukturnim problemima i izazovima. Pravo glasa ženama. No, u naše kratkoročno vrijeme, gdje se čini da se sve dešava upravo sad i možemo razmišljati samo tijekom nekoliko poruka ili objava, postajemo hiper-nazadni. Što ćemo učiniti? Usmjerit ćemo se na izbjeglice iz ratom razorenih zemalja i istjerat ćemo ih. Usmjerit ćemo se na sitne dilere droge i osuditi ih na doživotnu. Sagradit ćemo velike i ružne kuće bez osmišljavanja kako će ljudi stići od njih do posla. To je lagano zarađen novac. Stvarnost je, da za mnoge od tih problema, postoje neka tehnološka rješenja. Mnogo njih. Takva rješenja nazivam strategijom vreće pijeska. Znate da dolazi oluja, nasip je probijen, nitko nije ulagao u održavanje, a vi okružite kuću vrećama pijeska. I znate što? To funkcionira! Oluja prođe, razina vode se spusti, vi se riješite vreća pijeska i to radite ponovno za svake oluje. Tu je i prava podmuklost. Pomoću strategije vreća pijeska možete pobijediti na izborima. Strategija vreća pijeska vam može pomoći postići kvartalne rezultate. Ako se želimo pomaknuti naprijed u budućnost drugačiju od one u kojoj smo sad, jer ne vjerujem da smo postigli sve što je trebalo -- 2016. nije vrhunac civilizacije. (Smijeh) Mora biti nešto što možemo učiniti. No, moj je argument da ako ne promijenimo naše mentalne modele i mentalne mape o tome kako razmišljamo o kratkom, to se neće dogoditi. Ono što smo razvili je nešto što zovemo "dugoročnost", to je vještina. Dugoročnost nije vrsta vježbe koju radite samo jednom. Siguran sam da ju je svatko od vas ovdje u nekom trenutku napravio uz puno Post-it bilježaka i bijelih ploča, tada ste napravili -- bez uvrede savjetnicima ovdje koji to rade -- dugoročan plan, i dva tjedna kasnije svi zaborave na njega. Istina? ili tjedan kasnije. Ako ste sretni, tri mjeseca. To je vještina jer to nije nužno nešto uobičajeno. To je proces u kojem trebate primijeniti različite načine razmišljanja za svaku važnu odluku na kojoj radite. Želim proći kroz ta tri načina razmišljanja. Prvi je međugeneracijsko razmišljanje. Volim filozofe: Platon, Sokrat, Habermas, Heidegger. Odrastao sam s njima. Oni su svi radili jednu stvar koja se, zapravo, nije činila jako važnom dok se nisam zaista udubio u to. Oni su kao jedinicu mjere uzeli njihovu čitavu stvarnost o tome što je značilo biti pun vrlina i dobar, tijekom cijelog života, od rođenja do smrti. Postoji problem s tim stvarima: vise nam nad glavom, jer je jedini način da znamo kako napraviti nešto dobro u svijetu, ako to napravimo između rođenja i smrti. Za to smo napravljeni. Ako odete do knjiga za samopomoć u nekoj knjižari, sve su one o vama. To je dobro, osim ako se ne borite s nekim od tih glavnih izazova. Dakle, transgeneracijsko mišljenje, koje je zapravo vrsta transgeneracijske etike, vam omogućava da proširite način razmišljanja o tim stvarima, koja je vaša uloga u njihovom rješavanju. To nije nešto što se mora napraviti isključivo u dvoranih Vijeća sigurnosti UN-a. To je nešto što možete učiniti na poseban i osoban način. Svako toliko, ako imam sreće, moja supruga i ja iziđemo van na večeru. Imamo troje djece mlađe od sedam godina. Zamislite, to je vrlo mirna i tiha večera. (Smijeh) Sjedili smo i jedino što sam želio je jesti i uživati. Moja djeca su imala potpuno drugačiju ideju o tome što ćemo raditi. Moja prva ideja je strategija vreće pijeska, zar ne? Posegnuti u džep, izvući iPhone i pustiti im "Frozen" ili neku drugu popularnu igru. Zastao sam i stavio na glavu kapu za međugeneracijsko razmišljanje. Ne radim to u restoranima jer bi to izgledalo bizarno ali moram -- napravio sam to jednom i tako naučio da je to bizarno. (Smijeh) I morate misliti: "Dobro, mogu ja to." Ali što ih učim time? Što znači ako izvučem neki tekst ili ih zabavim razgovorom? Teško je. Nije lako i ja to radim vrlo osobno. Zapravo je traumatičnije nego neki veliki izazovi u svijetu na kojima radim -- zabavljati moju djecu tijekom večere. No, ono što postižem je povezivanje s njima u stvarnom vremenu i još -- a to je srž etike transgeneracijskog razmišljanja -- učim ih kako će se oni ponašati s njihovom djecom i djecom njihove djece. Drugo, razmišljanje o budućnosti. Kad razmišljamo o budućnosti, 10, 15 godina unaprijed, dobivam viziju što je budućnost. Ne trebate mi je prepričati, samo zamišljajte u svojoj glavi. Ono što ćete vjerojatno vidjeti je prevladavajuće kulturno gledište koje trenutačno prevladava našim razmišljanjem o budućnosti: tehnologija. Kad razmišljamo o problemima, uvijek ih promatramo kroz tehnološko gledište usmjereno na tehnologiju, tražeći spas u tehnologiji. I to je u redu, ali to je nešto o čemu se moramo duboko zamisliti ako želimo pomaknuti te glavne probleme s mrtve točke jer nije uvijek bilo tako, zar ne? Drevni ljudi su imali svoj način razmišljanja o tome što je budućnost. Crkva je definitivno imala svoju ideju kakva bi budućnost mogla biti i zapravo biste mogli sami održati svoj put u tu budućnost. Zar ne? Srećom po čovječanstvo, imamo znanstvenu revoluciju. Iz nje je nastala tehnologija, a ono što se dogodilo -- usput rečeno, to nije kritika. Ja volim tehnologiju. Sve u mojoj kući razgovara sa mnom, od djece do zvučnika i svega ostalog. (Smijeh) Odbacili smo budućnost kakvu su zamislili visoki svećenici u Rimu i prihvatili onu visokih svećenika Silicijske doline. Pa kad razmišljamo kako ćemo se nositi s klimatskim promjenama ili siromaštvom ili beskućnicima, naša prva reakcija je gledati problem kroz ono što nudi tehnologija. Ne kažem da bismo trebali otići do ovog čovjeka. Nemojte me krivo razumjeti, meni se Joel sviđa, ali ne kažem da bismo trebali otići k njemu. Trebali bismo ponovno razmisliti našu osnovnu pretpostavku o tome da budućnost gledamo samo na jedan način, i to onaj dominantan. Naši problemi su tako veliki i tako opsežni da se moramo otvoriti drugačijim razmišljanjima. Zato radim sve što je u mojoj moći da ne govorim o budućnosti. Ja govorim o budućnostima. To otvara mogućnosti u razgovoru. Pa kad sjedite i razmišljate kako krenuti naprijed u tom velikom problemu -- može biti dom, može biti posao, može biti nešto na svjetskoj razini -- ne ograničavajte se od razmišljanja o nečemu što tehnologija ne može popraviti jer mi smo trenutačno zabrinutiji za tehnološki razvitak nego za moralnu evoluciju. I ako to ne promijenimo, nećemo biti u mogućnosti iskočiti iz kratkoročnosti i doći tamo gdje želimo biti. Konačno, telos razmišljanje. Riječ grčkog porijekla. Krajnji cilj i krajnja svrha. I postavlja zaista samo jedno pitanje: prema kakvom kraju? Kad ste se zadnji put upitali: "Kamo idem?" I kad ste se to pitali, koliko daleko ste bili spremni ići? Jer dugo više nije dovoljno dugo. Tri do pet godina je prekratko. Govorimo o 30, 40, 50, 100 godina. U Homerovom epu "Odiseja", Odisej je morao odgovoriti na svoje "kamo idem?" Odgovor je Itaka. To je bila njegova vizija onog što je htio -- vratiti se Penelopi. I mogu vam reći, jer se time bavim, a i vi to intuitivno znate -- mi smo izgubili našu Itaku. Mi smo izgubili to "kamo idem?" i ostajemo u kotaču za hrčka. I pokušavamo riješiti te probleme, no što dolazi nakon što ih riješimo? I dok ne odredite što dolazi nakon toga, ljudi neće ni prstom maknuti. Poslovni svijet -- ne radi se samo o njima -- poslovni svijet koji je dosljedan u tome, koji prekida s kratkoročnošću je, to nije iznenađenje, obiteljsko poduzetništvo. Oni su međugeneracijski. Oni su telos. Oni smišljaju različite budućnosti. Ovo je oglas za Patek Philippe. Posluju već 175 godina i zapanjujuće je da oni doslovno utjelovljuju taj osjećaj dugoročnosti u svom brendu, jer, zapravo, vi nikad niste vlasnik Patek Philippea, ja svakako nisam -- (Smijeh) osim ako sad netko ne dobaci 25.000 dolara na pozornicu. Vi samo pazite na njega za buduće generacije. Važno je zapamtiti, da mi budućnost tretiramo kao imenicu. Ona to nije. Budućnost je glagol. Zahtijeva akciju, zahtijeva da uronimo u nju. To nije nešto što nas prelije. To je nešto nad čim, zapravo, imamo kontrolu. Ali u kratkoročnom društvu, imamo osjećaj da tu kontrolu nemamo. Osjećamo se kao u zamci. Možemo izaći iz nje. Osjećam se malo ugodnije s činjenicom da ću u nekom trenutku neizbježne budućnosti umrijeti. Ali s ovim novim načinom razmišljanja i rada, i u vanjskom svijetu i u mojoj obitelji, s onim što ostavljam svojoj djeci, osjećam se ugodnije. I to je ono zbog čega je mnogima od nas neugodnije, ali kažem vam, promislite. Primijenite ovaj način razmišljanja i možete se odmaknuti od nečeg što je vrlo, vrlo neugodno. Sve počinje time da se zapitate samo jedno pitanje: Koji je moj put? Upozoravam vas, kad se to upitate sada ili večeras, dok vozite, u sobi za rješavanje kriza ili dvorani za sastanke: usmjerite se na dugoročno, kamo idem sljedećih tri do pet godina? Pokušajte i odmaknite se od sadašnjeg načina življenja ako možete jer će vam to omogućiti da učinite malo veće stvari nego što ste mislili da možete. Da, imamo zaista velike probleme oko nas. Ovakvim procesom, načinom razmišljanja, mislim da možemo napraviti razliku. Mislim da vi možete napraviti razliku i vjerujem u vas. Hvala vam. (Pljesak)