Pre dve nedelje,
sedeo sam za kuhinjskim stolom
sa mojom ženom Katjom,
i razgovarali smo na temu
o kojoj ću pričati danas.
Imamo 11-godišnjeg sina, zove se Linkoln.
Sedeo je za istim stolom
i radio domaći iz matematike.
I tokom pauze u mom razgovoru sa Katjom,
bacio sam pogled na Linkolna
i kao da me je grom pogodio,
setio sam se mog klijenta.
Moj klijent je bio momak po imenu Vil.
Poreklom iz severnog Teksasa.
Nikada nije dobro poznavao svog oca,
zato što je otac napustio njegovu majku
dok je bila trudna s njim.
I tako, suđeno mu je
da ga odgaja samohrana majka,
što bi možda i bilo u redu
osim što je baš ova samohrana majka
bila paranoidni šizofrenik,
i kada je Vil imao pet godina, pokušala je
da ga ubije mesarskim nožem.
Nju su vlasti odvele
i smestile u psihijatrijsku bolnicu,
tako da je nekoliko narednih godina
Vil živeo sa starijim bratom
dok brat nije izvršio samoubistvo
pucnjem u srce.
I posle toga
Vila su prebacivali od jednog
do drugog člana porodice,
sve do njegove devete godine, kada je
u suštini bio prepušten samom sebi.
Tog jutra sam sedeo sa Katjom i Linkolnom
i pogledao sam u svog sina,
i shvatio da je moj klijent, Vil,
bio njegovog uzrasta,
i sam na ulici već dve godine.
Vil se na kraju priključio bandi
i počinio
brojna teška krivična dela,
uključujući, najozbiljnije od svih,
užasno, tragično ubistvo.
I Vil je na kraju pogubljen
jer je to kazna za taj zločin.
Ali ja ne želim danas da pričam
o moralnosti smrtne kazne.
Svakako mislim da moj klijent
nije trebalo da bude pogubljen,
ali ono što želim da uradim
danas umesto toga
je da govorim o smrtnoj kazni
na način na koji to nisam radio do sada,
na način
koji je potpuno nekontroverzan.
Mislim da je to moguće,
zato što postoji stanovište
u raspravi o smrtnoj kazni -
možda i najvažnije stanovište -
sa kojim se svi slažu,
gde i najzagriženiji
pobornici smrtne kazne
i najglasniji abolicionisti
imaju iste stavove.
To je stanovište koje želim da razradim.
Ali pre nego što to uradim,
želim da posvetim nekoliko minuta
govoreći vam kako se
slučaj smrtne kazne odvija,
i onda ću vam ispričati dve lekcije
koje sam naučio za poslednjih 20 godina,
radeći kao specijalizovani advokat
za slučajeve smrtne kazne,
videvši više od stotinjak slučajeva
koji su se odvijali na isti način.
Možete zamisliti
slučaj smrtne kazne kao priču
sa četri poglavlja.
Prvo poglavlje svakog slučaja
je potpuno isto,
i tragično je.
Počinje ubistvom
nedužnog ljudskog bića,
iza koga sledi suđenje
gde je ubica osuđen i poslat
na izvršenje smrtne kazne,
i ta smrtna kazna je na kraju
potvrđena na državnom apelacionom sudu.
Drugo poglavlje je sastavljeno
od pravnih radnji poznatih
kao apelacija državi protiv utamničenja.
Treće poglavlje je još komplikovanija
pravna procedura,
savezna procedura protiv utamničenja.
I četvrto poglavlje je ono
u kome se mogu desiti razne stvari.
Advokat može podneti
zahtev za pomilovanjem,
mogu pokrenuti
mnogo kompleksniji postupak,
ili mogu da ne urade ništa od toga.
Ali četvrto poglavlje uvek završava
pogubljenjem.
Kada sam pre više od 20 godina počeo
da zastupam osuđene na smrtnu kaznu,
zatvorenici nisu imali prava na advokata,
ni u drugom,
ni u četvrtom poglavlju ove priče.
Prepušteni sami sebi.
Činjenica je da ni do kraja 1980-ih
nisu obezbedili
pravo na advokata tokom trećeg poglavlja
ove priče.
Sve što su oni morali da urade
je da se oslone na pravnike volontere
da vode njihove pravne procedure.
Problem je bio u tome da je bilo
mnogo više smrtnih osuđenika
nego što je bilo advokata koji su bili
stručni i zainteresovani za ove slučajeve.
Neizbežno je bilo
da avokati teže slučajevima
koji su već bili u četvrtom poglavlju -
to naravno ima smisla.
To su najhitniji slučajevi,
to su ljudi koji su najbliži pogubljenju.
Neki od ovih advokata bili su uspešni -
obezbedili su klijentima novo suđenje.
Drugi su uspeli svojim klijentima
da produže živote,
nekad godinama, nekad mesecima.
Ali nije se desilo to
da se ikada dogodio ozbiljan i stalan pad
godišnjih pogubljenja u Teksasu.
Zapravo, kao što možete videti
sa grafikona, do vremena kada je
mehanizam pogubljenja postao efikasan
sredinom i kasnih 90-tih,
postoji samo nekoliko godina gde je
broj godišnjih pogubljenja pao
ispod 20.
Tokom prosečne godine u Teksasu,
imamo prosek
od oko dvoje ljudi mesečno.
Nekih godina u Teksasu je pogubljeno
blizu 40 ljudi, i ovaj broj
nikada nije značajno pao
tokom proteklih 15 godina.
Ipak, u isto vreme kada nastavljamo
sa egzekucijama
istog broja ljudi svake godine,
broj ljudi koje osuđujemo na smrt
na godišnjem nivou
opao je značajno.
Imamo ovaj paradoks,
a to je da je broj godišnjih pogubljenja
ostao velik,
ali se broj novih smrtnih kazni smanjio.
Zašto se ovo dešava?
To se ne može pripisati
padu u stopi ubistava,
jer stopa ubistava nije pala
ni blizu kao što to pokazuje
crvena linija na grafikonu.
Zapravo se desilo to
da su porote počele sve više ljudi
da kažnjavaju zatvorom
do kraja života, bez mogućnosti
uslovne kazne,
umesto da ih šalju na gubilište.
Zašto se to desilo?
Nije se desilo
zbog nedostatka podrške smrtnoj kazni.
Protivnici smrtne kazne se teše činjenicom
da je podrška smrtnoj kazni u Teksasu
na nezapamćeno niskom nivou.
Znate li šta to znači za Teksas?
To znači da je oko 60 procenata.
To je veoma dobro u poređenju sa 80-tima,
kada je bila veća od 80 procenata,
ali ne možemo objasniti smanjenje
smrtnih kazni i afinitet
za doživotnu kaznu bez uslovnog otpuštanja
erozijom podrške za smrtnu kaznu,
jer ljudi još podržavaju smrtnu kaznu.
Zbog čega je nastala ova pojava?
Desilo se to
da su advokati
koji zastupaju osuđenike na smrtnu kaznu
promenili fokus
na sve ranija poglavlja
priče o smrtnoj kazni.
Pre 25 godina, fokusirali su se
na četvrto poglavlje.
Prešli su sa četvrtog poglavlja,
pre 25 godina, na treće
krajem 1980-tih.
A sa trećeg poglavlja su krajem 1980-tih
prešli na drugo, sredinom 1990-tih.
A sredinom i krajem 1990-tih,
počeli su da se fokusiraju
na početak priče.
Možete misliti da je ovaj
pad smrtnih kazni i povećanje broja
doživotnih kazni dobra ili loša stvar.
Danas ne želim da pričam o tome.
Želim da vam kažem da je razlog
zašto se ovo dogodilo
taj što su advokati koji zastupaju
smrtne osuđenike shvatili
da što ranije se interveniše u slučaju,
veće su šanse da ćete
svom klijentu spasiti život.
To je prva stvar koju sam naučio.
Evo i druge stvari koju sam naučio:
Moj klijent, Vil
nije bio izuzetak od pravila;
on je bio pravilo.
Ponekad kažem, ako mi date ime
osuđenika na smrtnu kaznu,
nema veze u kojoj je državi,
bez obzira da li sam ga upoznao ili ne -
napisaću njegovu biografiju za vas.
I u osam od deset puta,
detalji ove biografije
biće manje-više precizni.
I razlog za to je to što su
80% osuđenika na smrt ljudi
koji su potekli iz istih
nefunkcionalnih porodica
kao što je Vilova.
80% osuđenika na smrt
su ljudi koji su bili unutar
pravosudnog sistema
za maloletničku delikvenciju.
To je druga lekcija
koju sam naučio.
Sada smo u centru tog stanovišta
sa kojime će se svi složiti.
Ljudi u ovoj prostoriji
mogu da se ne slože oko toga
da li bi Vila trebalo pogubiti,
ali mislim da će se svi složiti
da bi najbolja moguća
verzija njegove priče
bila priča
gde se ubistvo nije desilo.
Kako to da učinimo?
Kada je naš sin Linkoln
radio matematički problem
pre dve nedelje,
bio je to veliki, gadan problem.
I on je sada naučio
da kada imaš veliki problem,
ponekad je put do rešenja
podeliti ga na manje probleme.
Tako rešavamo većinu problema -
iz matematike i fizike,
čak i iz socijalne politike -
usitnimo ih u manje,
lakše rešive probleme.
Ali s vremena na vreme,
kao što to reče Dvajt Ajzenhauer,
način za rešavanje problema
je da ga ukrupnite.
Način na koji bismo rešili ovaj problem
je da pitanje smrtne kazne načinimo širim.
Moramo reći, u redu.
Imamo ova četri poglavlja
priče o smrtnoj kazni,
ali šta se dešavalo
pre nego što je priča počela?
Kako možemo intervenisati u životu ubice
pre nego što postane ubica?
Kakve opcije imamo
da gurnemo tu osobu sa tog puta
koji vodi ishodu za koji svi -
oni koji su za i protiv smrtne kazne -
još uvek misle
da je loš rezultat:
ubistvo nevinog čoveka.
Ljudi ponekad kažu
da nešto nije viša matematika.
Time se misli da je viša matematika
veoma komplikovana
i da je ovaj problem o kome pričamo
prilično jednostavan.
To je viša matematika:
izraz koji se koristi
za veoma teške probleme u matematici.
Danas pričamo o nečemu
što je jednako komplikovano.
Ono o čemu danas pričamo
je takođe viša matematika.
Moj klijent Vil
i 80% ljudi osuđenih na smrt
imali su pet poglavlja u svom životu
koja su nastupila
pre četiri poglavlja
priče o smrtnoj kazni.
Ovih pet poglavlja smatram
tačkama za intervenciju,
trenucimau njihovim životima
kada je naše društvo
moglo da interveniše i pogura ih
sa staze na kojoj su bili,
koja je dovela do posledica za koje svi -
oni koji podržavaju
ili koji su protiv smrtne kazne -
mislimo da su loše.
Tokom svakog od ovih pet poglavlja,
kada je majka bila trudna s njim,
u njegovom ranom detinjstvu,
kada je bio u osnovnoj školi,
višim razredima osnovne i u srednjoj školi
i kada je bio u sistemu popravnih domova -
tokom svakog od ovih pet poglavlja,
bilo je mnoštvo stvari
koje je društvo moglo da uradi.
Zapravo, ako samo zamislimo
da postoji pet različitih
modela intervencije, način na koji društvo
može da interveniše u tih pet pogavlja,
i možemo da ih kombinujemo
i mešamo po volji,
postoji 3000 -
više od 3000 mogućih strategija
kojima bismo klince poput Vila
mogli da skrenemo sa njihove staze.
Danas pred vama ne stojim
sa rešenjem.
Činjenica je da još uvek
imamo dosta da učimo,
ali to ne znači da već ne znamo dosta.
Iz iskustva iz drugih država znamo
da postoji širok dijapazon
mera intervencije
koje bismo mogli da koristimo u Teksasu
i svim drugim državama koje ih ne koriste,
kako bismo sprečili posledicu
za koju se svi slažemo da je loša.
Pomenuću samo nekoliko.
Danas neću pričati
o reformi pravnog sistema.
To je verovatno tema koju treba ostaviti
u prostoriji punoj advokata i sudija.
Umesto toga, pričaću o nekoliko
mera intervencije
za koje svi možemo pomoći da se ostvare,
jer su to mere intervencije
koje će nastati
kada se zakonodavci i političari,
poreznici i građani
slože da je to ono što treba da radimo
i da tako treba da trošimo naš novac.
Možemo pružati pomoć u ranom detinjstvu
za ekonomski i drugačije ugroženu decu
i to može biti besplatno.
Možemo skretati klince poput Vila
sa staze na kojoj su.
Postoje druge države koje to rade,
ali naša ne.
Možemo da pružamo posebne škole,
na nivou srednje škole
i viših razreda osnovne,
ali čak i u prvih pet razreda,
koje su namenjene ekonomski i drugačije
ugroženoj deci, i naročito deci
koja su bila izložena
kaznenom sistemu za maloletnike.
Postoji nekolicina država
koje ovo imaju -
ali ne i Teksas.
Postoji još nešto što možemo da radimo -
dosta stvari -
jedna stvar koju ću pomenuti,
a to će biti jedina kontroverzna stvar
koju ću reći danas.
Možemo intervenisati
mnogo agresivnije
u opasno nefunkcionalnim domovima
i iz njih vaditi decu
pre nego što njihove majke uzmu noževe
i priprete da će ih ubiti.
Ako uradimo to,
potrebno nam je mesto za njih.
Čak i da uradimo sve ovo,
neka deca će nam promaći
i završiće na tom poslednjem poglavlju
pre nego počne priča s ubistvom,
završiće u kaznenom sistemu
za maloletnike.
A čak i da se desi to,
još uvek nije prekasno.
Još ima vremena da ih poguramo,
ako na to mislimo kao na guranje
umesto proste kazne.
Na severoistoku postoje dva profesora -
jedan na Jejlu a drugi na Merilendu -
osnovali su školu
koja je pridružena zatvoru za maloletnike.
Klinci su u zatvoru, ali idu u školu
od osam ujutru
do četiri popodne.
To je bilo logistički teško.
Morali su da regrutuju nastavnike
koji su želeli da rade unutar zatvora,
da ustanove strogo razdvajanje
između ljudi koji rade u školi
i osoblja u zatvoru,
i najteže od svega, morali su da izmisle
novi program nastave,
jer pogodite šta?
Ljudi ne dolaze u zatvor na polugodištima.
Ali uradili su sve to.
Šta je zajedničko svim ovim stvarima?
Zajedničko im je da koštaju.
Neki od vas su možda dovoljno stari
da se sećaju tipa
na staroj reklami za filtere za ulje.
Rekao bi: "Možete mi platiti sada
ili mi platiti kasnije."
Ono što mi radimo
u sistemu smrtnih kazni
je plaćanje kasnije.
Ali stvar je u tome
da za svakih 15000 dolara
koje potrošimo na intervencije
u životima ekonomski
i drugačije ugrožene dece
u tim ranijim poglavljima,
kasnije štedimo 80000 dolara u troškovima
koji su vezani za kriminal.
Čak i da se ne slažete
da je moralna obaveza da to uradimo,
ekonomski ima smisla.
Želim da vam ispričam
o poslednjem razgovoru
koji sam vodio s Vilom.
To je bilo dana
kad je trebalo da bude pogubljen
i samo smo pričali.
Nije ostalo ništa da se uradi
u njegovom slučaju.
I mi smo pričali o njegovom životu.
I pričao je prvo o svom ocu,
kojeg je jedva poznavao,
koji je umro
i potom o svojoj majci,
koju je poznavao,
i koja je još uvek živa.
Rekao sam mu:
"Znam priču.
Čitao sam zapisnike.
Znam da je pokušala da te ubije."
I rekoh: "Uvek smo se pitali
da li se zapravo sećaš toga."
Rekoh: "Ja se ničega ne sećam
iz perioda kada sam imao pet godina.
Možda si se setio nečega
što ti je neko prepričao."
I pogledao me je
nagnuvši se napred i reče:
"Profesore," - poznavao me je 12 godina
i još uvek me je zvao profesore.
Rekao je: "Profesore, bez uvrede,
ali kada tvoja mama
uzme mesarski nož
koji izgleda veći od tebe
i juri te kroz kuću
vičući da će da te ubije
i moraš da se zaključaš u kupatilo
i nasloniš na vrata
i vičeš upomoć dok policija ne dođe,"
pogledao me je i rekao:
"to je nešto što se ne zaboravlja."
Nadam se da jedno nećete zaboraviti:
od vremena kada ste jutros stigli ovde
i do pauze za ručak,
u SAD će se desiti
četiri ubistva.
Posvetićemo ogromne društvene resurse
da kaznimo počinioce tih zločina,
i to je u redu jer treba da kažnjavamo
one koji čine loše stvari.
Ali tri od navedenih zločina
se mogu sprečiti.
Ako sagledamo širu sliku
i posvetimo pažnju ranijim poglavljima,
tada nećemo nikada ispisati prvu rečenicu
kojom započinje priča o smrtnoj kazni.
Hvala vam.
(Aplauz)