Ovde sam danas da vam pokažem
svoje fotografije naroda Lakota.
Mnogi od vas su čuli za narod Lakota,
ili bar za veću grupu plemena
koji se zovu Sijuksi.
Lakote su jedno od mnogih plemena
koja su preseljena sa svoje zemlje
u logore za ratne zarobljenike,
koji se sada zovu rezervati.
Rezervat Pajn Ridž,
predmet današnje prezentacije,
lociran je oko 120 km jugoistočno
od Blek Hilsa u Južnoj Dakoti.
Poznat je i kao
Logor za ratne zarobljenike broj 334,
i to je mesto gde Lakote danas žive.
Ako je iko od vas čuo za AIP,
Američki Indijanski Pokret
ili za Rasela Minsa,
ili Lenarda Peltijera,
ili za sukobe kod Oglale,
onda znate da je Pajn Ridž krizno žarište
za indijanska pitanja u SAD.
Pozvali su me danas da govorim
o svom odnosu sa Lakotama,
a to je veoma teško za mene.
Jer ako niste primetili moju boju kože,
ja sam belac,
i to je velika prepreka
u rezervatu starosedelaca.
Videćete mnogo ljudi
na mojim fotografijama danas,
dosta sam se zbližio s njima
i prihvatili su me kao člana porodice.
Nazvali su me bratom, ujakom
i pozivali me iznova i iznova
tokom pet godina.
Ali u Pajn Ridžu,
ja ću uvek biti ono što oni zovu "vašiču".
A "vašiču" je reč na jeziku Lakota
koja znači ne-Indijanac.
Ali još jedno značenje ove reči je
"onaj koji uzima najbolje meso za sebe."
I to je ono što želim da istaknem -
onaj koji uzima najbolje parče mesa.
To znači pohlepan.
Bacite pogled oko sebe
u ovom auditorijumu.
Nalazimo se u privatnoj školi
na američkom zapadu,
sedimo na crvenim stolicama od baršuna,
s novcem u džepovima.
I ako sagledamo svoj život,
mi zaista jesmo uzeli
najbolje parče mesa.
Pogledajmo nekoliko fotografija
ljudi koji su izgubili
da bismo mi dobili.
I znajte, kada budete videli njihova lica,
da ovo nisu slike samo naroda Lakota,
one predstavljaju sve domorodačke narode.
Na ovom parčetu papira
nalazi se istorija koju sam naučio
od mojih prijatelja i porodice Lakota.
Ono što sledi je hronološki prikaz
sklopljenih sporazuma,
prekršenih sporazuma,
i pokolja prerušenih u bitke.
Počeću od 1824.
"Ono što je poznato
kao Biro za indijanska pitanja
otvoreno je u okviru Ratnog departmana
najavljujući od samog početka agresiju
u našem odnošenju
prema američkim starosedeocima.
1851:
sklopljen je prvi sporazum u Fort Laramiju
jasno obeleživši granice nacije Lakota.
Prema sporazumu,
te teritorije su suverena nacija.
Da su granice ovog sporazuma održane -
a po pravnoj osnovi trebalo je da budu -
ovako bi SAD izgledale danas.
10 godina kasnije,
Zakon o domaćinstvima,
koji je potpisao predsednik Linkoln,
izazvao je priliv belih doseljenika
na zemlju starosedelaca.
1863:
Ustanak Santi Sijuksa u Minesoti
završava se vešanjem 38 muškaraca Sijuksa,
najveće masovno pogubljenje
u istoriji SAD.
Pogubljenje je naredio predsednik Linkoln
samo dva dana
nakon što je potpisao
Proklamaciju o emancipaciji.
1866. početak gradnje
transkontinentalne železenice -
početak nove ere.
Zemlju smo prilagodili prugama i vozovima
da bi skratili sebi
put kroz srce Lakota nacije.
Sporazumi su završili kroz prozor.
Kao odgovor na to, tri plemena Lakote
pod vođstvom poglavice Crvenog Oblaka
napalo je i porazilo
američku vojsku mnogo puta.
Želim da ponovim ovaj deo.
Lakote su porazile američku vojsku.
1868: Drugi sporazum u Fort Laramiju
jasno garantuje suverenitet
Velike nacije Sijuksa
i Lakotino vlasništvo
nad svetim brdima Blek Hils.
Vlada takođe obećava zemlju i pravo lova
u okolnim državama.
Obećali smo da će područje oko reke Pauder
biti zatvoreno za sve belce.
Sporazum je izgledao kao potpuna pobeda
za Crvenog Oblaka i Sijukse.
Zapravo, ovo je jedini rat
u američkoj istoriji
u kome je vlada sklopila mir
tako što je pristala
na sve zahteve neprijatelja.
1869:
završena je transkontinentalna železnica.
Počela je da prevozi,
između ostalog i veliki broj lovaca,
koji su počeli
da ubijaju bizone na veliko,
eliminišući izvor hrane,
odeće i skloništa za Sijukse.
1871:
Zakon o aproprijaciji Indijanaca
pretvorio je sve Indijance
u vladine štićenike.
Pored toga, vojska je izdavala naređenja
kojima je zapadnim Indijancima
zabranila da napuštaju rezervate.
Svi zapadni Indijanci su u tom trenutku
postali ratni zarobljenici.
Takođe, 1871.
smo završili sa sklapanjem sporazuma.
Problem sa sporazumima je taj što
omogućavaju plemenima da postoje
kao suverene nacije,
a to ne smemo dozvoliti;
jer smo imali planove.
1874:
General Džordž Kaster je objavio
otkriće zlata na teritoriji Lakota,
tačnije na Blek Hilsu.
Vest o zlatu je dovela
do masivnog doseljavanja belaca,
na teritoriju Lakota.
Kaster preporučuje da Kongres nađe način
da okonča sporazume sa Lakotama
što je moguće pre.
1875: počinje rat s Lakotama
zbog kršenja sporazuma iz Fort Laramija.
1876:
26. jula,
kada je krenula da napadne selo Lakota,
Kasterova Sedma konjica poražena je
u bici kod Litl Big Horna.
1877.
Veliki Lakota ratnik i poglavica Ludi Konj
predao se kod Fort Robinsona.
Kasnije je ubijen u pritvoru.
1877. je ujedno i godina
kada smo našli način
da zaobiđemo sporazume iz Fort Laramija.
Novi dogovor predstavljen je
poglavicama i starešinama Sijuksa
u kampanji pod nazivom
"prodaj ili gladuj".
Potpišite papire ili neće biti hrane
za vaše pleme.
Samo 10% odraslih muškaraca
je potpisalo.
Prema Fort Laramijskom sporazumu,
bar tri četvrtine plemena moralo je
da otpiše zemlju.
Ta klauzula je očigledno zanemarena.
1887: Dozov zakon.
Nema više zajedničke svojine
nad zemljom u rezervatima.
Rezervati su rasparčani
na parcele od po 65 hektara,
i podeljeni Indijancima ponaosob,
a višak im je oduzet.
Plemena su izgubila milione hektara.
Američki san o privatnoj svojini
pokazao se kao veoma lukav način
da se rezervat razdeli
dok od istog ne ostane ništa.
Taj potez uništio je rezervate,
tako da je sa svakom novom generacijom
bivalo lakše deliti ih dalje i prodavati.
Većina preostale zemlje
i veliki broj placeva u okviru rezervata
sada su u rukama belih vlasnika rančeva.
Još jednom, najbogatiji deo zemlje
odlazi vašičuu.
1890. je godina koju smatram
najvažnijom u ovoj prezentaciji.
Ovo je godina Pokolja na Vundid Ni Kriku.
29. decembra,
američke trupe opkolile su kamp
Sijuksa na Vundid Ni Kriku,
i iskasapile poglavicu Veliko Stopalo
i još 300 ratnih zarobljenika,
koristeći novo rafalno oružje,
koje ispaljuje eksplodirajuće metke,
poznato kao Hočkis mitraljez.
Za ovu takozvanu bitku,
Kongres je dodelio 20 medalja časti
Sedmoj konjici.
Do današnjeg dana,
ovo je najveći broj medalja časti
ikad dodeljenih za jednu bitku.
Više medalja časti je ovde dodeljeno
za ubijanje kako žena tako i dece
nego u bilo kojoj bici
u Prvom svetskom ratu,
Drugom svetskom ratu,
Koreji, Vijetnamu,
Iraku ili Avganistanu.
Pokolj na Vundid Ni Kriku
smatra se završetkom indijanskih ratova.
Kad god posetim mesto
masovne grobnice na Vundid Niju,
ja ne vidim samo grobnicu
Lakota ili Sijuksa,
već grobnicu svih domorodačkih naroda.
Sveti čovek Crni Los kazao je:
"Nisam tada znao
koliko toga se završilo.
Sada, kada se osvrnem
sa ovog visokog brega moje starosti,
još uvek mogu videti zaklane žene i decu
kako leže na gomili ili razbacani naokolo
duž čitavog klanca
jasno kao što sam ih video
svojim mladim očima.
I vidim da je još nešto umrlo
tamo u krvavom blatu,
i ostalo sahranjeno u vejavici.
San jednog naroda umro je tamo.
Bio je to divan san."
Ovim događajem
započela je nova era
u istoriji američkih domorodaca.
Sve se može izmeriti
u okviru događaja pre i posle Vundid Nija.
Jer u tom trenutku,
sa prstom na obaraču mitraljeza Hočkis,
američka vlada javno je pokazala
svoj stav prema pravima domorodaca.
Dosadili su im sporazumi.
Dosadila su im sveta brda.
Dosadili su im plesovi duhova.
I dosadilo im je
da ih Sijuksi uznemiravaju.
Zato su izneli svoje topove.
"Još uvek želiš da budeš Indijanac,"
rekli su,
sa prstom na obaraču.
1900:
populacija Indijanaca u SAD
spala je na minimum -
manje od 250.000,
u poređenju sa procenjenih 8 miliona
iz 1492.
Premotajmo unapred.
1980:
Najduži sudski spor u istoriji SAD,
Narod Sijuksa protiv Sjedinjenih Država,
vodio se na Vrhovnom sudu SAD.
Sud je utvrdio da,
kada su Sijuksi preseljeni u rezervate
i tri miliona hektara njihove zemlje
postalo dostupno doseljenicima
u potrazi za zlatom,
uslovi drugog sporazuma iz Fort Laramija
bili su prekršeni.
Sud je izrekao
da je područje Blek Hilsa oduzeto ilegalno
i da cena prvobitne ponude
treba biti isplaćena Sijuksima uz kamatu.
Kao nadoknadu za Blek Hils,
sud je dodelio samo 106 miliona dolara
narodu Sijuksa.
Sijuksi su odbili novac
jednoglasnim povicima:
"Blek Hils nije na prodaju."
2010:
Statistika o stanju
domorodačke populacije danas,
više od veka nakon Pokolja na Vundid Niju,
otkriva posledice kolonizacije,
prisilno migriranje
i prekršavanje sporazuma.
Nezaposlenost u rezervatu Pajn Ridž
kreće se između 85 i 90 odsto.
Građevinski ured
ne može da izgradi nove objekte,
a postojeći su u procesu raspadanja.
Mnogi su beskućnici,
a oni sa kućama zbijeni su
u istrulelim zgradama
sa čak i do pet porodica.
39 odsto domova u Pajn Ridžu
nema struje.
Najmanje 60 odsto domova u rezervatu
preplavljeno je toksičnom crnom buđi.
Preko 90 odsto populacije
živi ispod državne granice siromaštva.
Stopa tuberkuloze u Pajn Ridžu
je približno osam puta viša
od državnog proseka.
Stopa smrtnosti odojčadi
je najviša na kontinentu
i oko tri puta viša od državnog proseka.
Rak grlića materice je pet puta češći
od državnog proseka.
Stopa odustajanja od školovanja
doseže 70 odsto.
Smenjivanje nastavnika
je osam puta češće od državnog proseka.
Neretko, bake i dede podižu svoje unuke
jer roditelji, usled odavanja alkoholizmu,
nasilja u porodici i opšte apatije,
nisu u stanju da to čine.
50 odsto populacije
iznad 40 godina starosti
boluje od dijabetesa.
Očekivani životni vek za muškarce
je između 46 i 48 godina -
gotovo jednako
Avganistanu i Somaliji.
Poslednje poglavlje
svakog uspešnog genocida
je ono kada opresor
može dići ruke i reći:
"Bože, šta to sebi čine ovi ljudi?
Ubijaju jedni druge.
Ubijaju sami sebe
dok ih mi gledamo kako umiru."
Tako smo došli u posed
naših Sjedinjenih Država.
Ovo je nasleđe
vidljive sudbine.
Zarobljenici se i dalje rađaju
u logorima za ratne zarobljenike
iako stražara već odavno nema.
Ovo su kosti koje su ostale
nakon što im je oduzeto svo meso.
Jednom davno,
niz događaja pokrenuli su
ljudi koji izgledaju kao ja, vašiču,
željni zemljišta i vode
i zlata sa planina.
Ti događaji proizveli su domino efekat
koji još uvek traje.
Koliko god mi
kao dominirajuće društvo bili udaljeni
od masakra iz 1890.
ili niza prekršenih sporazuma
od pre 150 godina,
ja vas svejedno moram pitati,
kako doživljavate današnju statistiku?
Kakva je veza
između ovih slika stradanja
i istorije koju sam vam upravo pročitao?
I koji deo te istorije
je zapravo vaš?
Da li je išta od toga
vaša odgovornost danas?
Rečeno mi je da mora biti nešto
što možemo učiniti.
Mora biti nekog poziva na akciju.
Jer toliko sam dugo stajao po strani
zadovoljan svojom ulogom svedoka,
samo snimajući fotografije.
Jer rešenje je, čini se,
tako daleko u prošlosti,
da mi ništa manje od vremenske mašine
neće pomoći da ga pronađem.
Stradanje domorodačkih naroda
nije jednostavan problem.
Nije to nešto u čemu bi svako
mogao učestvovati
kao što je pomoć Haitiju,
suzbijanje side ili borba protiv gladi.
Rešenje tog problema
mnogo je složenije za dominirajuće društvo
od, recimo, čeka na 50 dolara,
ili crkvenih akcija
krečenja kuća išaranih grafitima,
ili neke porodice iz predgrađa
koja donira kutiju odeće
koju više ne želi.
Dakle, u koji nas položaj to postavlja?
Sleganje ramenima u mraku?
Sjedinjene Države
svakodnevno nastavljaju
da krše uslove sporazuma
iz 1851. i 1868.
u Fort Laramiju.
Ono što ja predlažem danas -
moja TED želja je:
ispoštujmo sporazume.
Vratimo im Blek Hils.
Šta će oni s njim raditi nije vaša stvar.
(Aplauz)