Recite svojim kćerkama o ovoj godini da smo se budili žudeći za kafom, ali umesto toga smo otkrivali leševe razbacane širom naših jutarnjih novina, kopije preplavljene našim sestrama, suprugama, dečicom. Recite svojoj bebi o ovoj godini kad upita, a sigurno bi trebala, recite da je prekasno stigla. Priznajte da čak i u godini zagarantovane slobode nismo njome ovladali kako valja. I dalje smo imali zakone za sve vidove upotrebe naših genitalija dok su nas ščepavali po mekim prevojima, grabili bez brige o pristanku, bez zakona pravljenih za muškarce da ih sprovode. Obučavani smo da se izmičemo, čekamo, strepimo i skrivamo, čekamo još, još čekamo. Rečeno nam je da utihnemo. No govorite svojim devojkama o ovom ratnom dobu, godini kojoj je prethodilo isto stanje, kao i dve decenije ranije, brisali smo oči, oblagali sanduke zastavama, evakuisali mesto zločina u klubu, jecali na ulicama, polagali tela na beton preko kontura onih što su pali, vapili: "Naravno da smo važni", pojali smo za nestale. Žene su plakale ove godine. Jesu. Iste godine, bili smo spremni. Godina kad smo izgubili ustručavanja i kretali se odvažnom razuzdanošću je bila i godina kad smo zurili u cevi, pevali o ždralovima po nebesima saginjali se i vrdali, hvatali zlato u hidžabu, sakupljali pretnje smrću, spoznali sebe kao patriote, rekli: "35 nam je, vreme da se skrasimo i nađemo partnera za trčanje", pravili mape puteva ka detinjoj radosti stideli se samo straha, nazivali se debelim i podrazumevali, naravno, besprekornost. Ove godine smo bile žene, a ne mlade ili ukrasi, ne nebrendirani rod, ne ustupci, već žene. Uputite svoje bebe. Podsetite ih da je prošla godina da se bude poslušan i sitan. Neke od nas su prvi put izgovorile da su žene, ozbiljno shvatile zakletvu solidarnosti. Neke od nas su nosile decu, a neke nisu, i nijedna nije sumnjala da li nas to čini stvarnim ili prikladnim ili istinitim. Kada vas upita za ovu godinu, vaša kćerka, bilo potomkinja ili naslednica vašeg trijumfa, s njene utešne strane istorije koja naginje ka ženama, čudiće se i pitati halapljivo, iako neće moći da dokuči vaše žrtve, smatraće vaše procene svetim, znatiželjno ispitujući: "Gde si bila? Da li si se borila? Da li si bila strašljiva ili neustrašljiva? Šta je obojilo zidove tvog kajanja? Šta si uradila za žene u godini kad beše vreme? Za ovaj put koji si mi prokrčila, koje kosti si polomila? Da li si uradila dovoljno i da li si dobro, mama? Da li si heroj?" Pitaće teška pitanja. Neće mariti za svod vaših obrva, težinu vašeg stiska. Neće pitati za vaše pomeni. Vaša kćerka, zbog koje ste već podneli toliko, želi da zna šta ste doneli, kakav dar, koje svetlo ste čuvali da ne ugasne? Kad došli su po žrtve u noći, da li ste to prespavali ili vas je razbudilo? Koja je bila cena budnosti? Šta, u godini kad smo rekli da je vreme, šta ste uradili s privilegijama? Da li ste srkali tuđu muku? Da li ste okrenuli glavu ili ste zurili u plamen? Da li ste znali znanje ili ste ga tretirali kao obavezu? Da li su vas zavarali epiteti "gadura" i "manje vredna"? Da li ste podučavali otvorenog srca ili stisnute pesnice? Gde ste bili? Recite joj istinu. Nek to bude vaš cilj. Potvrdite. Recite: "Kćeri, stajala sam tu kad je tren crtao po mom licu kao bodež i hitnuo se na sebe samog, sekući prostor za tebe." Reci joj istinu, kako si živela uprkos nepoštenim šansama. Reci joj da bila si hrabra i uvek, uvek u društvu hrabrosti, najviše onih dana kad si imala samo sebe. Reci joj da je rođena kao i ti, kao tvoje majke pre i sestre pored njih, u doba legendi, kao i uvek. Reci joj da je rođena baš na vreme da predvodi. (Aplauz)