Prvi puta kada sam se nalazio u operacijskoj sali i promatrao pravu operaciju, nisam imao pojma što mogu očekivati. Studirao sam strojarstvo, mislio sam da će biti kao na televiziji. Zlokobna glazba u pozadini, grašci znoja kako klize niz kirurgovo lice. No, uopće nije bilo tako. Taj dan svirala je glazba, mislim da su bili Madonnini najveći hitovi. (Smijeh) I puno se razgovaralo, ne samo o pacijentovu radu srca, već i o sportu i planovima za vikend. I otada, što sam više operacija promatao, to sam više shvaćao da to upravo tako izgleda. Na neki čudan način, to je kao uobičajen dan u uredu. Ali svako malo glazba utihne, razgovor prestane, a napeti pogledi su svima jednaki. Tada znate da se nešto jako kritično i opasno događa. Prvi puta kada sam to vidio promatrao sam laparoskopsku operaciju. Za vas koji niste upućeni, laparoskopska operacija, za razliku od velikog otvorenog zahvata koji vjerojatno vežete uz operaciju, zahvat je kod kojeg kirurg napravi tri ili više malih rezova na pacijentu. Onda ugura dugačke tanke instrumente i kameru, i obavi operaciju unutar pacijenta. Ovo je odlično jer postoji mnogo manji rizik od infekcije, manje boli i kraći je oporavak. No, tome ima i druga strana, budući da se ovi rezovi rade dugačkim zašiljenim instrumentom koji se zove trokar. Kirurg koristi ovaj instrument tako da ga uzme i pritisne u trbuh sve dok ga ne probuši. Razlog zašto su svi u operacijskoj sali zurili u taj instrument tog dana bio je što je kirurg morao neizmjerno paziti da njime ne ošteti organe i žile. Ovaj problem bi svima vama trebao biti poznat jer sam siguran da ste ga već negdje imali. (Smijeh) Sjećate li se ovoga? (Pljesak) Znali ste da će svakog trenutka slamka probiti opnu, i niste znali hoće li izići na drugi kraj i ravno u vašu ruku, ili ćete sve zaliti sokom, no bili ste prestravljeni, zar ne? Svaki put kada ste to radili, iskusili ste istu temeljnu fiziku koju sam ja promatrao u sali taj dan. I to zaista jest problem. Američka agencija za hranu i lijekove 2003. godine izjavila je da su rezovi trokarom vjerojatno najopasniji korak u najmanje invazivnoj operaciji. U 2009. mogli smo vidjeti rad u kojem se tvrdilo da su trokari odgovorni za preko polovicu svih velikih komplikacija u laparoskopskoj kururgiji. I, usput rečeno, to se nije promijenilo u 25 godina. I kada sam diplomirao, želio sam se baviti time. Pokušavao sam objasniti prijatelju na čemu sam točno radio, i rekao sam, "To je kao kada bušiš zid kako bi objesio nešto u stanu. To je trenutak kada bušilica prvo probuši zid i potom nastupa onaj uron, zar ne?" Pogledao me i rekao, "Misliš, kao kad buše ljudima u mozak?" I uzvratio sam, "Molim?" (Smijeh) Zatim sam provjerio i otkrio da zaista buše ljudima mozak. Mnogo neurokirurških zahvata zapravo započinju bušenjem kroz lubanju. Ako kirurg nije oprezan, može pogoditi ravno u mozak. Tog trena počeo sam razmišljati, "uredu, bušenje lubanje, laparoskopska kirurgija, zašto ne i druga područja medicine?" Razmislite, kada ste zadnji put otišli liječniku i niste zapeli s nečime? Zar ne? Istina je da u medicini ubod znači sve. Ovdje je samo nekoliko zahvata koje sam pronašao koji uključuju prodiranje kroz tkivo. Ako uzmemo samo tri - laparoskopska kirurgija, epiduralna injekcija i bušenje lubanje - ovi zahvati odgovorni su za preko 30.000 komplikacija svake godine samo u ovoj zemlji. Smatram da je to problem koji treba riješiti. Pogledajmo neke od instrumenata koji se koriste kod ovih zahvata. Spomenuo sam epiduralnu injekciju. Ovo je epiduralna igla. Koristi se za ubod kroz ligamente u kralježnici i daje anesteziju tijekom poroda. Ovdje vidimo instrumente za biopsiju koštane srži. Koriste se kako bi se zarilo u kost i prikupilo koštanu srž ili uzorak koštanih lezija. Ovo je bajuneta iz Američkog građanskog rata. (Smijeh) Da sam vam rekao da je to medicinski instrument za punkciju vjerojatno biste mi povjerovali. Jer, u čemu je razlika? I što sam više to istraživao to sam više vjerovao da treba postojati bolji način da se to napravi. Za mene je ključno rješenje problema da svi ovi različiti instrumenti za punkciju dijele zajednički skup temeljne fizike. Kakva je to fizika? Vratimo se bušenju kroz zid. Primijenjujete silu na bušilicu prema zidu. A Newton kaže da će i zid zauzvrat primijeniti silu, jednaku i suprotnu. I kako bušite kroz zid, te sile postižu ravnotežu. No onda se događa onaj trenutak kada bušilica po prvi puta probija drugu stranu zida, i u tom trenutku zid više ne može odolijevati. No vaš mozak ne reagira na tu promjenu u sili. Tako da u toj milisekundi, ili koliko god vam treba da reagirate, još uvijek gurate, i ta neuravnotežena sila uzrokuje akceleraciju, i to je taj uron. A što ako biste u tom trenutku probijanja mogli povući vrh bušilice unatrag, suprotno od akceleracije prema naprijed? Upravo to sam krenuo napraviti. Zamislite da imate uređaj koji ima oštri vrh za probijanje tkiva. Koji bi bio najjednostavniji način da taj vrh povučete unazad? Ja sam odabrao oprugu. Kada proširite tu oprugu, izučete van i taj vrh tako da može probiti tkivo, a opruga ga želi povući unazad. Kako da zadržimo vrh na mjestu do trenutka punkcije? Ja koristim ovaj mehanizam. Kada vrh uređaja pritišće tkivo, mehanizam se širi prema van i uglavljuje na mjestu uza zid. A trenje koje pritom nastaje uglavljuje ga na mjestu i sprečava oprugu da povuče vrh unazad. No točno u trenutku punkcije, tkivo više ne može odolijevati vrhu. Tako se mehanizam otvara i opruga povlači vrh unazad. Pokazat ću vam to u usporenoj snimci. Ovo je oko 2.000 sličica u sekundi, primijetite vrh točno ovdje na dnu, neposredno prije nego što će probiti tkivo. Vidjet ćete da točno u trenutko punkcije, točno ovdje, mehanizam se otvara i povlači vrh unazad, Želim vam to ponovo pokazati izbliza. Vidjet ćete naoštreni vrh, i točno kada probuši tu gumenu opnu nestat će u svojoj tupoj bijeloj futroli. Točno ovdje. To se događa unutar 4 stotinke sekunde poslije punkcije. Budući da je ovaj instrument napravljen da odgovara fizikalnim zakonima punkcije a ne pojedinostima bušenja lubanje ili laparoskopskoj operaciji, ili nekom drugom zahvatu, primijenjiv je u različitim medicinskim disciplinama i u različitim mjerama duljine. No nije uvijek ovako izgledao. Ovo je bio moj prvi prototip. Da, ono su štapići sladoleda, a na vrhu je gumena traka. Trebalo je oko 30 minuta da se to napravi, ali je djelovalo. Dokazalo je da moja ideja funkcionira i opravdalo je sljedećih nekoliko godina rada na ovom projektu. Radio sam na tome jer me ovaj problem zaista fascinirao. Nisam mogao spavati zbog njega. No, mislim da bi trebao fascinirati i vas, jer sam već rekao da bušenja ima svugdje. To znači da će u jednom trenutku to biti i vaš problem. Onaj prvi dan u operacijskoj sali nisam očekivao da ću se naći s druge stane trokara. No, prošle godine tijekom posjeta Grčkoj dobio sam upalu slijepog crijeva. Bio sam u bolnici u Ateni, i kirurg mi je objašnjavao da će napraviti laparoskopski zahvat. Uklonit će mi slijepo crijevo kroz sitne rezove, i pričao je što mogu očekivati od oporavka i što će se dogoditi. Rekao je, "Imate li ikakvih pitanja?" A ja sam odgovorio, "Samo jedno, doktore." Kakav trokar koristite? Moj najomiljeniji citat o laparoskopiji je onaj doktora H. C. Jacobaeusa, "Sama punkcija izaziva rizik." To mi je najdraži citat jer je H. C. Jacobaeus bio prva osoba koja je izvela laparoskopski zahvat na ljudima, a to je napisao 1912. Ovo je problem koji je ozljeđivao i čak ubijao ljude već 100 godina. Lako je vjerovati da za svaki veliki problem postoji tim stručnjaka koji neprestano radi kako bi ga riješili. Prava istina je da to nije uvijek tako. Moramo biti uspješniji u nalaženju tih problema i otkrivanju njihovih rješenja. Ako naiđete na problem koji vas je zaintrigirao, zbog kojeg ne spavate noću, dopustite si da vas fascinira, jer toliko života treba biti spašeno. (Pljesak)