Pre nekoliko godina bila sam u avionu sa svojim sinom koji je tada imao pet godina. Moj je sin bio tako uzbuđen što je u avionu sa mamom. Gledao je okolo, proučavao stvari oko sebe i proučavao je ljude. Ugledao je jednog čoveka i rekao: "Hej! Onaj čovek liči na tatu!" Pogledala sam u tog čoveka i on uopšte nije ličio na mog muža, ali baš ni u čemu. A onda sam počela da gledam po avionu i primetila sam da je ovaj čovek bio jedini crnac u avionu. Pomislila sam: "U redu. Moraću malo da popričam sa svojim sinom o tome kako ne liče svi crnci jedni na druge." Moj je sin podigao glavu i rekao: "Nadam se da neće opljačkati avion." "Šta? Šta si to rekao?", upitala sam. A on će: "Pa, nadam se da taj čovek neće opljačkati avion." "Ali, zašto bi ti pomislio tako nešto?", pitala sam. "Znaš da tata ne bi opljačkao avion." "Da, da, da, pa znam", odgovorio je. "Pa, zašto bi onda to rekao?", upitah. A on me je pogledao sa zaista tužnim izrazom lica i rekao: "Ne znam zašto sam to rekao. Ne znam zašto sam to pomislio." Živimo u vreme tako snažne rasne stratifikacije da nam čak i petogodišnjak može reći šta bi trebalo da usledi, čak i bez prestupnika, čak i bez eksplicitne mržnje. Ova veza između crne boje kože i zločina uvukla se u um mog petogodišnjaka. Ona se uvlači u svu našu decu, u sve nas. Naši umovi se oblikuju po rasnim disparitetima koje vidimo u svetu i po narativima koji nam pomažu da shvatimo razlike koje vidimo: "Oni ljudi su skloni kriminalu." "Oni ljudi su nasilni." "Onih se ljudi treba bojati." Kada je moj istraživački tim doveo ljude u našu laboratoriju i pokazivao im lica, utvrdili smo da ih pogled na lica crnaca navodi da mutne slike oružja vide jasnije i uočavaju brže. Predrasuda ne kontroliše samo ono što vidimo, nego i gde gledamo. Utvrdili smo da podsticanje ljudi da pomisle na nasilni zločin može da ih navede da usmere pogled na lice crnca, a skrenu ga sa lica belca. Podsticanje policajaca da pomisle na hvatanje i pucanje i hapšenje takođe ih navodi da pogled usmere na lica crnaca. Predrasuda može zaraziti sve aspekte našeg krivično-pravnog sistema. U velikom skupu podataka vezanih za osuđenike na smrt, utvrdili smo da što je osoba tamnija, više nego duplo se uvećavaju šanse da dobije smrtnu kaznu - barem kada su njihove žrtve bile belci. Ovaj ishod je bitan, čak imajući u vidu da smo uzeli u obzir težinu zločina i privlačnost okrivljenog. I, bez obzira šta smo kontrolisali, otkrili smo da se crnci kažnjavaju srazmerno crnoj boji i njihovim fizičkim karakteristikama: što su crnji, to je veća šansa da će dobiti smrtnu kaznu. Predrasude takođe mogu uticati na to kako se nastavnici ophode prema učenicima. Moje kolege i ja smo utvrdili da su nastavnici skloni da disciplinuju crnce srednjoškolce na mnogo strožiji način nego belce za iste prekršaje. U skorašnjoj studiji utvrdili smo da nastavnici tretiraju crne učenike kao grupu, a bele kao pojedince. Ako se, na primer, crni učenik nedolično ponaša i onda drugi crni učenik to isto uradi nekoliko dana posle, reakcija nastavnika na ponašanje tog drugog crnog učenika je kao da se on nedolično ponašao dvaput. To je kao da se gresi jednog deteta nagomilavaju na drugo dete. Stvaramo kategorije da bismo svetu dali smisao, da bismo uspostavili neku kontrolu i koherentnost sa podražajima kojima nas stalno bombarduju. Kategorizacija i predrasude koje ona seje omogućava našem mozgu da brže i efikasnije pravi procene, a to radimo instinktivno se oslanjajući na obrasce koji se čine predvidivim. Ipak, kao što nam kategorije koje stvaramo dozvoljavaju da donosimo brze odluke, one takođe pojačavaju predrasude. Tako da upravo stvari koje nam pomažu da vidimo svet, isto tako nas mogu zaslepeti. One čine naše odluke lakim, bez napora. Ali, to dolazi uz veliku cenu. Pa, šta možemo da uradimo? Svi smo podložni predrasudama, ali im ipak ne podležemo stalno. Postoje određeni uslovi pod kojima predrasude ožive i oni pod kojima se one priguše. Da vam dam primer. Mnogi znaju za tehnološku kompaniju Nextdoor. Dakle, njihova svrha je stvoriti jače, zdravije i bezbednije susedstvo. I tako oni nude ovaj onlajn prostor gde susedi mogu dobiti i podeliti informacije. Ipak, Nextdoor je ubrzo shvatio da imaju problem sa rasnim profilisanjem. Kao uobičajen slučaj, ljudi bi pogledali kroz prozor i ugledali crnca u svom inače belom kvartu i naprečac bi zaključili da on ne smera ništa dobro, čak i ako ne postoji dokaz o kriminalnim aktivnostima. Na mnoge načine, kako se ponašamo onlajn je odraz onoga kako se ponašamo u stvarnom svetu. Ali ono što ne želimo je da stvorimo jedan jednostavan sistem koji može pojačati predrasude i produbiti rasne različitosti, umesto da ih ukloni. Tako je saosnivač Nextdoora kontaktirao mene i ostale da bismo pokušali da pronađemo rešenje. Shvatili su da će, u cilju suzbijanja rasnog profilisanja na platformi, morati dodati otpor, drugim rečima, moraće da nateraju korisnike da uspore. Prema tome, Nextdoor je morao da donese odluku i protivno svakom, onom unutrašnjem impulsu, odlučili su da ga dodaju. Uradili su to tako što su dodali jednostavnu čeklistu. Na njoj su bile tri stavke. Prvo, zamolili su korisnike da zastanu i razmisle, "Šta je ova osoba radila da se čini sumnjivom?" Kategorija "crnac" nije osnova za sumnju. Drugo, tražili su od korisnika da opišu fizičke osobine osobe, a ne samo njihovu rasu i pol. Treće, shvatili su da dosta ljudi ne zna šta je to rasno profilisanje niti da se njime bave. Zato im je Nextdoor dao definiciju i rekao im da je to strogo zabranjeno. Mnogi od vas su videli znakove na aerodromima i na metro stanicama koji kažu: "Ako vidite nešto, skrenite pažnju na to." Nextdoor je pokušao ovo modifikovati. "Ako uočite nešto sumnjivo, recite nešto konkretno." Koristeći ovu strategiju, jednostavnim usporavanjem korisnika, Nextdoor je uspeo da suzbije rasno profilisanje za 75 posto. Sada, često mi ljudi kažu, "Ne možete dodati tu kočnicu u svakoj situaciji, u svakom kontekstu, a posebno ne za one koji stalno donose odluke u deliću sekunde." Ali, ispostavilo se da možemo to uraditi u više situacija nego što mislimo. Radeći sa Policijskom upravom Ouklanda u Kaliforniji, ja i mnoge moje kolege smo uspeli da pomognemo policiji da smanji broj onih koje su zaustavljali, a koji nisu počinili nikakvo ozbiljno krivično delo. A to smo uradili tako što smo naveli policajce da se zapitaju pre nego što nekog zaustave radi provere: "Da li vršim ovu proveru na osnovu razumne odluke, da ili ne?" Drugim rečima, da li imam prethodne informacije koje povezuju dotičnu osobu sa određenim krivičnim delom? Dodavanjem ovog pitanja na formular koji policajci popunjavaju tokom provere postižemo da oni uspore, zastanu, razmisle, "Zašto želim da zaustavim ovu osobu?" U 2017, pre nego što smo formularu dodali ovo pitanje koje potiče na razmišljanje, policajci su izvršili oko 32 000 provera po gradu. Sledeće godine, sa dodatkom ovog pitanja, ovo je palo na 19 000 provera. Samo provera Afroamerikanaca je pala za 43 posto. A zaustavljanje manjeg broja crnaca nije učinilo grad ništa opasnijim. U stvari, stopa kriminala je nastavila da pada i grad je postao bezbedniji za sve. Tako da je jedno rešenje u smanjenju broja nepotrebnih provera. Drugo bi bilo bolji kvalitet provera koje policija napravi. I tehnologija nam može ovde pomoći. Svi znamo za smrt Džordža Flojda, jer oni koji su mu pokušali pomoći su držali mobilne telefone da bi snimili taj strašni, tragični susret sa policijom. Ali, mi imamo razne vrste tehnologije koje ne koristimo u službi dobrog. Od policijskih stanica širom zemlje sada se traži da nose kamere na sebi tako da imamo snimke ne samo najekstremnijih i užasnih susreta, nego i svakodnevnih interakcija. Sa interdisciplinarnim timom sa Stanforda, počeli smo da koristimo tehnike mašinskog učenja da bismo analizirali veliki broj susreta. Ovo smo uradili da bismo bolje razumeli šta se dešava tokom rutinskih provera. Došli smo do saznanja da, čak i onda kada se policajci ponašaju profesionalno, ipak razgovaraju sa vozačima crncima sa manje uvažavanja nego sa belcima. U stvari, po rečima koje policajci koriste u govoru, mogli smo pretpostaviti da li su razgovarali sa crncem ili belcem. Problem je što veliku većinu snimaka sa ovih kamera ne koriste u policijskim stanicama da bi razumeli šta se događa na ulici ili za obuku policajaca. A to je šteta. Kako se rutinska provera pretvori u susret sa smrtnim ishodom? Kako se to dogodilo u slučaju Džordža Flojda? Kako se to dogodilo u drugim slučajevima? Kada je moj stariji sin imao 16 godina, shvatio je da kada belci pogledaju u njega osećaju strah. Liftovi su najgori, kaže. Kada se vrata zatvore, ljudi se zateknu u ovom malom prostoru sa nekim za koga su naučeni da ima veze sa opasnošću. Moj sin oseća taj nemir i nasmeši se da ih umiri, da umiri njihov strah. Kada progovori, njihova se tela opuste. Lakše dišu. Prija im modulacija njegovog glasa, njegova dikcija, izbor reči. Zvuči kao jedan od njih. Nekada sam mislila da je moj sin prirodno ekstrovertan, kao i njegov otac. Ali, tada sam shvatila, u tom razgovoru, da njegov osmeh nije znak da on želi da stupi u kontakt sa potencijalnim neznancima. To je bio talisman kojeg je koristio da bi se zaštitio, veština preživljavanja koju je izgradio tokom hiljada vožnji liftom. Učio je kako da ublaži tenziju koju je stvarala njegova boja kože i to je ugrozilo i njegov vlastiti život. Znamo da je mozak predodređen za predrasude, a jedan od načina da se one nadvladaju je da se zastane i razmisli o dokazima za naše pretpostavke. Zato se moramo zapitati: kakve pretpostavke unosimo kad kročimo u lift? Ili u avion? Kako da postanemo svesni svojih nesvesnih predrasuda? Koga te pretpostavke štite? Koga one ugrožavaju? Dok se ovo ne zapitamo i ne budemo insistirali da naše škole i sudovi i policijske stanice i sve institucije ne urade isto, nastavićemo da dozvoljavamo predrasudama da nas zaslepljuju. Ako to učinimo, niko od nas neće biti zaista bezbedan. Hvala.