Prije nekoliko godina bila sam u zrakoplovu sa svojim sinom koji je imao 5 godina u to vrijeme. Bio je jako uzbuđen jer je bio u avionu sa svojom mamom. Gledao je okolo, proučavao stvari oko sebe i proučavao je ljude. Ugledao je čovjeka i rekao: "Hej, ovaj čovjek izgleda kao tata!" Pogledala sam čovjeka i nije uopće izgledao kao moj muž. Uopće. I tako sam se počela osvrtati po zrakoplovu i primijetila da je to bila jedina crna osoba u zrakoplovu. Pomislila sam: "U redu, malo ću porazgovarati sa svojim sinom o tome kako nisu svi pripadnici crne rase jednaki. Moj sin je podigao glavu i rekao: "Nadam se da neće opljačkati zrakoplov." Rekla sam: "Što? Što si to rekao?" On je ponovio: "Nadam se da taj čovjek neće opljačkati zrakoplov." Rekla sam: "Zašto bi to izgovorio? Znaš da tvoj tata ne bi opljačkao zrakoplov." Odgovorio mi je: "Da, da, da, ovaj, znam." Rekoh: "U redu, ali zašto si to izgovorio?" Pogledao me zbilja tužnog pogleda i rekao: "Ne znam zašto sam to rekao. Ne znam zašto sam to pomislio". Živimo u vrijeme tako velike rasne stratifikacije da nam čak i petogodišnjak može reći što bi se trebalo sljedeće dogoditi, čak i bez zločinca, čak i bez eksplicitne mržnje. Ova asocijacija između crne boje kože i zločina uvukla se u um mog petogodišnjeg sina. Stvara put prema umovima sve naše djece, prema umovima svih nas. Naši umovi su oblikovani rasnim razlikama koje vidimo u svijetu i narativima koji nam pomažu vidjeti smisao u tim razlikama: "Ovi ljudi su kriminalci." "Ovi ljudi su nasilni." "Ovih ljudi se treba bojati." Kad je moj istraživački tim doveo ljude u naš laboratorij i suočio ih s raznim licima, uočili smo da ih suočavanje s licima crne rase vodi do toga da mutne slike pištolja vide puno brže i jasnije. Predrasuda ne kontrolira samo što vidimo, nego i gdje gledamo. Saznali smo da sugeriranje ljudima da pomisle na nasilni zločin može voditi tome da usmjere pogled na pripadnika crne boje kože, a okrenu ih od bijelaca. Sugestija policajcima da pomisle na zarobljavanje, pucanje i uhićenje vodi tome da također usmjeravaju pogled na pripadnika crne rase. Predrasude mogu zaraziti sve aspekte našeg kaznenog sudstva. U velikim skupovima podataka među osuđenicima na smrt otkrili smo da što je osoba tamnije boje kože, to se više udvostručuje šansa dobivanja smrtne kazne -- barem kada su žrtve bijelci. Ovaj učinak je značajan, iako smo kontrolirali težinu zločina i fizičku atraktivnost optuženika. I bez obzira što smo to kontrolirali, uočili smo da su pripadnici crne rase kažnjavani proporcionalno s njihovim karakteristikama crne rase: što su izraženije, veća je kazna. Predrasude također mogu utjecati na to kako učitelji discipliniraju učenike. Moje kolege i ja smo otkrili da učitelji pokazuju želju disciplinirati tamnije učenike srednje škole rigoroznije nego bijele studente za iste prekršaje. U nedavnoj studiji, otkrili smo da učitelji učenike tamne kože tretiraju kao grupe, a bijele učenike kao individue. Ako se, primjerice, tamniji učenik nedolično ponaša pa potom drugi tamnoputi učenik nedolično ponaša par dana kasnije, učitelj reagira kao da se drugi tamnoputi učenik nedolično ponašao dvaput. To je kao da se grijeh jednog djeteta nagomilava na drugo. Stvaramo kategorije kako bismo dali svijetu smisao, kako bismo imali kontrolu i sve povezali sa stimulansima kojima smo svakodnevno bombardirani. Kategorizacija i predrasude koje to stvara dozvoljava našim mozgovima da sude o svijetu puno brže i učinkovitije, i to radimo instinktivno se oslanjajući na obrasce koji se čine predvidivima. Ipak, kao što nam kategorije koje stvaramo dozvoljavaju donijeti brze odluke, one također ojačavaju predrasude. Tako da nas upravo one stvari koje nam pomažu proučavati svijet, mogu također zaslijepiti. One čine naše izbore lakima, bez otpora. Ali uz veliku cijenu. Što možemo napraviti? Svi smo podložni predrasudama, ali se ipak ne koristimo njima cijelo vrijeme. Postoji neki uvjeti koji oživljavaju predrasude i neki koji ih prigušuju. Dat ću vam primjer. Puno ljudi je upoznato s tehnološkom kompanijom Nextdoor. Dakle, njihova je svrha stvoriti jače, zdravije, sigurnije gradske četvrti. Prema tome, nude online prostor gdje susjedi mogu dobivati i dijeliti informacije. Ipak, Nextdoor je ubrzo otkrio da ima problem s rasnim profiliranjem. U tipičnom slučaju, ljudi bi pogledali kroz prozor i ugledali tamnoputog čovjeka u inače bjelačkoj četvrti i brzinski zaključili da ne smjera ništa dobro, iako nema nikakvog dokaza kriminalnim aktivnostima. Na mnogo načina, kako se ponašamo online je refleksija toga kako se ponašamo u stvarnom svijetu. Ali ono što ne želimo je kreirati jednostavan sustav koji bi pojačao predrasude i produbio rasne disperzije, radije nego što bi ih uklonio. Tako je suosnivač Nextdoora pristupio meni i drugima kako bismo pronašli rješenje. Shvatili su da kako bi obuzdali rasno profiliranje na platformi, trebaju malo pojačati otpornost; tj. potrebno je da ljudi malo uspore. Tako je Nextdoor morao izabrati i protiv svakog impulsa odlučili su se pojačati otpornost. To su učinili dodavanjem jednostavnog popisa. Na njemu su bile tri stavke. Prvo, zamolili su korisnike da zastanu i pomisle: "Što je učinila ova osoba da ju je učinilo sumnjivom?" Kategorija "tamnoputa osoba" nema uporišta za sumnju. Drugo, zamolili su korisnike da opišu fizičke osobine sumnjive osobe, a ne samo njihovu rasu i spol. Treće, shvatili su da mnogo ljudi nije shvaćalo što znači rasno profiliranje, niti da su u njega bili svjesno uključeni. I tako ih je Nextdoor upoznao s definicijom i rekao im da je to strogo zabranjeno. Mnogi od vas su vidjeli takve znakove u zračnim lukama i u postajama podzemne željeznice, "Ako nešto vidiš, reci." Nextdoor je ovo pokušao modificirati. "Ako ugledaš nešto sumnjivo, reci nešto specifično." Koristeći ovu strategiju, jednostavno obuzdavajući ljude, Nextdoor je uspio umanjiti rasno profiliranje za 75 posto. Ljudi mi često kažu, "Ne možeš to uvijek obuzdati - u svakoj situaciji i u svakom kontekstu, a posebno za ljude koji stalno donose odluke u sekundi." Ali se pokazalo da to možemo učiniti u više situacija nego mislimo. U radu s policijskom upravom Oaklanda u Kaliforniji, moji kolege i ja smo uspjeli pomoći upravi u reduciranju broja ljudi koje su zaustavljali a koji nisu počinili nikakav ozbiljni zločin. To smo učinili usmjeravanjem policajaca da si postave pitanje prije svakog zaustavljanja: "Je li ovo zaustavljanje temeljeno na prikupljenim podacima, da ili ne?" Drugim riječima, imam li prijašnje informacije kojima bih povezao baš ovu osobu sa specifičnim zločinom? Dodavanjem ovog pitanja obrascu koji su policajci morali ispuniti prilikom zaustavljanja oni su se ipak zaustavili i promislili: "Zašto uopće kanim zaustaviti ovu osobu?" U 2017., prije nego smo dodali ovo pitanje utemeljeno na podacima na obrazac, policajci su napravili 32 000 zaustavljanja ljudi u cijelom gradu. Sljedeće godine, uključivanjem ovog pitanja, broj je opao na 19 000 zaustavljanja. Samo zaustavljanja Afroamerikanaca su opala za 43 posto. A manji broj zaustavljanja osoba crne rase nije učinilo grad opasnijim. U stvari, stopa kriminala je nastavila opadati i grad je postao sigurniji za sve. Jedno rješenje bilo bi smanjenje broja nepotrebnih zaustavljanja. Drugo bi bilo povećanje kvalitete onih koje se ipak naprave od strane policije. Tu nam tehnologija može biti od pomoći. Svi smo čuli za smrt George Floyda, zato jer su oni koji su mu pokušali pomoći držali mobitele s kamerama kako bi snimili taj užasan i tragičan susret s policijom. Ali posjedujemo svakojaku tehnologiju koju ne koristimo na pravi način. Policijske uprave diljem zemlje su danas dužne nositi kamere na tijelu, tako da nemamo samo snimke najbrutalnijih i užasnih susreta, nego i svakodnevnih interakcija. Skupa s interdisciplinarnim timom sa Stanforda počeli smo koristiti tehnike strojnog učenja kako bismo analizirali veliki broj susreta. To smo napravili kako bismo bolje razumjeli što se događa pri rutinskim prometnim zaustavljanjima. Ono što smo otkrili jest da čak i kada se policijski službenici ponašaju profesionalno, ipak razgovaraju s tamnoputim vozačima uz manje poštovanja nego s bijelima. U stvari, prema njihovim vlastitim riječima, "Mogli smo predvidjeti jesu li policajci pričali s tamnoputim ili bijelim vozačem." Problem je što većina tih snimaka nije korištena od strane policijskih uprava kako bi shvatili što se događa na ulici ili kako bi uvježbali policajce. I to je šteta. Kako rutinska kontrola dovodi do ubojitih susreta? Kako se to dogodilo u slučaju George Floyda? Kako se događa i u drugima slučajevima? Kada je moj najstariji sin imao 16 godina, otkrio je da kada ga bijelci gledaju, osjećaju strah. Dizala su najgora, kaže. Kada se zatvore vrata, ljudi su zatvoreni u malom prostoru s nekim za koga su naučeni da osjećaju strah. Moj sin osjeća njihovu nelagodu i nasmije se da bi ih umirio, kako bi umanjio njihove strahove. Kada priča, njihova se tijela opuste. Njihov dah umiri. Osjećaju ugodu u njegovom ritmu, njegovoj dikciji, njegovom odabiru riječi. Zvuči kao jedan od njih. Mislila sam da je moj sin prirodni ekstrovert kao i njegov otac. Ali sam tog trenutka shvatila, kroz taj razgovor, da njegov osmijeh nije znak da se želi povezati sa strancima. To je bio medaljon koji je koristio kako bi se zaštitio, metoda preživljavanja koju je usvojio tijekom tisuća vožnji dizalom. Naučio je kako ublažiti tenzije koje je proizvodila njegova boja kože i koja mu je ugrožavala život. Znamo da je mozak programiran za predrasude i jedan od načina kako ih nadvladati je zaustaviti se i promisliti o dokazima naših pretpostavki. Stoga se moramo zapitati: Koje pretpostavke unosimo sa sobom kada ulazimo u dizalo? Ili u zrakoplov? Kako spoznati naše nesvjesne predrasude? Koga te pretpostavke štite? Koga ugrožavaju? Dokle god ne postavimo ta pitanja i ne inzistiramo da naše škole, naši sudovi, naše policijske uprave i sve druge institucije učine isto, nastavit ćemo dozvoljavati predrasudama da nas zaslijepljuju. Ako nastave, nitko od nas nije istinski siguran. Hvala.