Kad sam bila dete, svakog drugog petka, bih odlazila iz doma svoje majke i očuha - iz domaćinstva koje je indijsko i britansko, ateističko, budističko, agnostičko, vegetarijansko, ponekad i u fazonu Novog doba, demokratsko. Išla bih na 2,25 kilometra u dom svog oca i maćehe i ušla bih u porodicu koja je bila belačka, evangelistička, konzervativna, republikanska, koja je išla u crkvu dvaput nedeljno i jela meso. Ne treba vam psihijatar da objasni kako sam završila u oblasti konfliktologije. (Smeh) Bilo da sam posredovala u dijalozima u Šarlotsvilu, Istanbulu ili Ahmedabadu, izazov je uvek bio isti: uprkos svim izgledima, i sa integritetom, kako da postignete da se ljudi smisleno povežu, da rizikuju, da dožive promenu pod uticajem iskustva? Prisustvovala bih izuzetno lepoj energiji u tim prostorijama. A potom bih napustila te prostorije i prisustvovala svakodnevnim skupovima kao i svi vi - venčanju, konferenciji ili pikniku povodom povratka u školu - i mnogi ne bi imali isti efekat. Postojao je procep u smislenosti između tih konfliktnih grupa visokog intenziteta i mojih svakodnevnih okupljanja. Mogli biste reći, naravno, nečija rođendanska žurka neće biti na nivou dijaloga o rasi, ali to nije ono na šta sam reagovala. Kao posrednik u dijalogu, naučena sam da sve sklonim na stranu i fokusiram se na interakciju između ljudi, dok se domaćini u svakodnevnom životu fokusiraju da stvari budu kako treba - hrana, cveće, pribor za jelo - a interakciju između ljudi većim delom prepuste slučaju. Počela sam da razmišljam kako možemo promeniti svakodnevna okupljanja da bismo se fokusirali na stvaranje smisla i povezivanje ljudi, bez opterećivanja keteringom. Krenula sam da intervjuišem desetine hrabrih i neobičnih domaćina - trenera olimpijskog hokeja, koreografa Sirka du Solejl, rabina, savetnika u kampu - da bih bolje razumela šta stvara smislena, pa čak i transformativna okupljanja. Htela bih da danas podelim sa vama deo onoga što sam naučila o novim pravilima okupljanja. Kada većina ljudi planira okupljanje, počinju unapred razrađenim pristupom. Rođendanska žurka? Torta i svećice. Sastanak rukovodstva? Jedan braon sto, 12 muškaraca bele rase. (Smeh) Pretpostavimo da je svrha očigledna i prebrzo prelazimo na formu. To ne samo da dovodi do dosadnih i jednoličnih okupljanja, već i propušta dublju priliku da se zaista bavimo svojim potrebama. Prvi korak pri stvaranju smislenijih svakodnevnih okupljanja je prihvatanje određene sporne svrhe. Jedna trudnica koju znam se užasavala žurke pred dolazak svoje bebe. Ideja o igrama tipa „zakači pelenu na bebu“ i o otvaranju poklona činila se čudno i beznačajno. Zastala je i zapitala se koja je svrha žurke pred porođaj. Koja je moja potreba u ovom trenutku? Shvatila je da je to bavljenje strahom od njenog i muževljevog - sećate se tog tipa? - prelaska u roditeljstvo. Zatražila je od dve prijateljice da osmisle okupljanje na osnovu toga. I tako se jednog sunčanog popodneva okupilo šest žena. Najpre, da bi se pozabavile njenim strahom od porođaja - bila je prestravljena - pričale su priče iz njenog života kako bi je podsetile na osobine koje već poseduje - hrabrost, radoznalost, veru, posvećenost - za koje su smatrale da će je ohrabriiti i pomoći joj i pri porođaju. Dok su govorile, za svaku osobinu bi zakačile perlu na ogrlicu koju će nositi oko vrata u porodilištu. Zatim je ušao njen muž i napisali su nove zavete, porodične zavete, i čitali ih naglas, najpre se obavezavši da će njihov brak ostati bitan dok prelaze u roditeljstvo, ali i buduće zavete svom budućem sinu o tome šta su želeli da preuzmu od obe strane porodice, kao i šta treba da prestane sa ovom generacijom. Zatim je došlo još prijatelja, što podrazumeva i muškarce, na večeru. Umesto poklona, svako je doneo omiljenu uspomenu iz detinjstva da podeli sa ljudima za stolom. Možda mislite da je to mnogo za žurku povodom dolaska bebe, da je malo čudno ili malo intimno. Dobro. Specifično je. Otvoreno za raspravu. Prilagođeno je njima, kao što vaše okupljanje treba da bude prilagođeno vama. Naredni korak u stvaranju smislenih svakodnevnih okupljanja je podsticanje dobre polemike. Možda ste naučili, kao i ja, da nikada ne razgovarate o seksu, politici ili religiji za vreme večere. To je dobro pravilo po tome što čuva harmoniju, ili je bar to njegov cilj. Ali otklanja ključni sastojak smisla, a to je uzbuđenje, goruća značajnost. Najbolji skupovi nauče da neguju dobre polemike tako što stvaraju uslove za to, jer ljudsku povezanost jednako ugrožava nezdravi mir kao i nezdravi konflikt. Nekada sam radila sa arhitektonskom firmom koja je bila na prekretnici. Morali su da smisle da li žele i dalje da budu arhitektonska firma i usredsrede se na izgradnju objekata ili da se preorijentišu i postanu nešto najnovije, dizajnerska firma, pri čemu bi se usmerili na ono nakon konstrukcije prostora. U prostoriji je postojalo stvarno neslaganje, ali se to nije moglo primetiti jer se niko nije javno izjašnjavao. Zato smo sproveli dobru polemiku. Nakon pauze za ručak, sve arhitekte su se vratile, i poveli smo bokserski meč. Ušli su, uzeli smo jednog arhitektu i stavili ga u jedan ugao da zastupa arhitekturu, a drugog smo stavili da zastupa dizajn. Stavili smo im bele peškire oko vrata, ukradene iz kupatila - izvinjavam se - puštali muziku iz „Rokija“ na ajpedu, dodelili im po jednog menadžera poput Dona Kinga da ih podstrekne i pripremi ih kontraargumentima, i onda ih u suštini naveli da raspravljaju koji je najbolji mogući argument za svaku od vizija za budućnost. Norma ljubaznosti je blokirala njihov napredak. I rekli smo onda da svi ostali fizički odaberu stranu pred svojim kolegama. I pošto su mogli da pokažu koju stranu zastupaju, prekinuli su zastoj. Arhitektura je pobedila. Dakle, to je u poslovnom svetu. A šta mislite o hipotetičkoj napetoj večeri na Dan zahvalnosti? Niko ne reaguje? (Smeh) Dakle, najpre tražite svrhu. Šta je ovoj porodici potrebno ove godine? Ako je deo tih potreba negovanje dobrog uzbuđenja, onda pokušajte da zabranite iznošenje mišljenja na jednu noć i tražite priče umesto toga. Izaberite temu koja se odnosi na postojeći konflikt. Ali umesto mišljenja, zamolite sve da podele priču iz svog života i iskustva za koju nijedna osoba za stolom nije čula, o različitosti ili o pripadanju, ili o trenutku kada je osoba promenila mišljenje, čime se ljudima daje način da se međusobno približe, a da ne izvrnu kuću naglavačke. I najzad, da biste stvorili smislenija svakodnevna okupljanja, stvorite privremeni alternativni svet primenom privremenih pravila. Pre nekoliko godina sam počela da primećujem pozivnice uz koje su išla pravila. Malo dosadno ili kontrolišuće, je l' da? Pogrešno. U ovom multikulturalnom, intersekcijskom društvu, gde sve više nas okupljaju i odgajaju ljudi i pravila ponašanja koji se razlikuju od naših, gde ne delimo propisana ponašanja, nezapisane norme su problem, dok nam privremena pravila omogućavaju da se povežemo na smislen način. Ona su kao ustav namenjen samo jednoj određenoj svrsi. Na primer, timska večera, na kojoj se okupljaju različite generacije i ne dele iste pretpostavke o kulturi korišćenja telefona: ko prvi pogleda telefon, taj plaća račun. (Smeh) Probajte. (Aplauz) U preduzetničkom savetničkom krugu u kome su isključivo neznanci, gde domaćini ne žele da svi samo slušaju onog rizičnog kapitalistu u prostoriji - (Smeh) znalački smeh - (Smeh) ne smete da otkrijete kojim se poslom bavite. Na večeri sa majkama, gde želite da preokrenete norme u vezi sa tim o čemu žene, koje su usput i majke, pričaju kada se okupe, ako govorite o svojoj deci, morate da popijete piće naiskap. (Smeh) To je prava večera. Pravila su moćna, jer nam omogućavaju da privremeno promenimo i uskladimo ponašanje. A u raznovrsnim društvima kratkoročna pravila imaju posebnu snagu. Omogućavaju nam da se okupimo uprkos različitosti, da se povežemo, da zajedno stvaramo svrhu, a da pri tom ne moramo biti isti. Kada sam bila dete, snalazila sam se u svoja dva sveta tako što bih postala kameleon. Ako bi neko kinuo u kući moje majke, rekla bih: „Nazdravlje,“ a kod oca: „Bog ti dao zdravlje.“ Da bih se zaštitila, krila sam se, kao što to čine mnogi među nama. I tek kad sam odrasla i radila na konfliktima, počela sam da prestajem sa skrivanjem. Shvatila sam da okupljanja za mene, u najboljem slučaju, omogućavaju da budemo među drugima, da nas drugi vide onakvim kakvi jesmo, i da bismo mi videli. Način na koji se okupljamo je važan jer kako se okupljamo, tako i živimo. Hvala. (Aplauz)